Ksenija Marinković bez sumnje je jedna od najboljih današnjih glumica, ne samo u Zagrebu nego i na širem južnoslavenskom prostoru. Iza nje su broje briljantne uloge, nagrade i priznanja, kao i publika i kritika koja s oduševljenjem govori o ovoj iznimnoj glumici. Najnoviji film "Da li ste videli ovu ženu?" redatelja Dušana Zorića i Matije Gluščevića, u koprodukciji hrvatskog Dinaridi filma te Radio-televizije Srbije i Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, u kojem igra glavnu ulogu, već je obišao renomirane domaće i inozemne festivale, pobudivši uzbuđene reakcije gledalaca. Njegova zagrebačka premijera očekuje se 21. ožujka u Kinoteci, a bit će prikazan i u kinima u Splitu, Zadru i Rijeci.

Film govori o krizi identiteta, odnosno kada je riječ o tri različita ženska lika koja tumačite, o ženama koje ne znaju što bi same sa sobom. Što je to što vašim junakinjama ne dopušta da budu ono što jesu?

Pomalo u šali, ali i s dosta zbilje, redatelji i ja nazvali smo ga eksperimentalno-egzistencijalnim filmom s dosta fantazije. Naše junakinje i svi oko njih žive u svijetu u kojem će sve što rade biti osuđeno i poprijeko gledano, pa se mnogi odlučuju da ne rade ništa i žive neprimjetno, misleći da je to dovoljno da bi nekako proživjeli svoj život. S obzirom na to da to nije dovoljno, svi se ti ljudi pokušavaju iskoprcati iz nekog egzistencijalno-psihološkog bezdana, kojeg neki od njih, posebno ove tri žene, možda nisu ni svjesni. Termini "kriza" i "bezdan" su dobre riječi koje opisuju egzistencijalnu situaciju u kojoj se danas gotovo moraš sramiti zato što uopće jesi na svijetu ukoliko nisi ispunio trenutne visoke kriterije uspješnosti. Zašto bi takve kriterije ljudi oko nas morali ispuniti?

Film "Da li ste videli ovu ženu?" režirali su Dušan Zorić i Matija Gluščević

 

Sudbine tri žene

Problem je u kriterijima ili u nama?

Radi se o tome da nam ti kriteriji ne prijaju, često su za nas nedostižni i ne znamo kako bismo im udovoljili. Prva žena prodaje usisavače, ni sama ne zna kako se u tom poslu našla i nakon jedne noći poludi i nestane. Druga se žena pokušava izboriti da dokaže da vrijedi jednako kao i njeni prijatelji i poznanici, a treća traži samu sebe, ne može se pronaći i na kraju se nađe u situaciji da je pronađe netko drugi. Film smo radili intuitivno, zacrtali bismo osnovni scenarij, a onda smo razmišljali kako bi se po nekom našem osjećaju stvarnosti on realizirao. S time da su redatelji jako mladi ljudi, a ja sam se brinula o tome kako da opravdam sudbine te tri žene koje sam igrala.

Da li je danas, iz pogleda vaših junakinja, bolje ostati bez novca ili bez smisla života?

Ako ostaneš bez novca, ne možeš više ni misliti o smislu jer si stalno u trci za novcem, a ako imaš novca a ostaneš bez smisla, onda je mrvicu lakše, ali je zapravo smrtonosno. Sigurno je to tako za ljude koji imaju potrebu za smislom, ali ima i onih koji tu potrebu nemaju. Ima nešto što sa sobom nosi mladost, a to je optimizam, dok određene godine kasnije u ljudskom životu donose nedostatak vizije, strategije i smisla, društvenog ili privatnog. U takvim godinama, poput mojih junakinja u filmu, teško je vidjeti smisao čak i u idućem danu. S druge strane, svi smo odrasli na tome da sve mora imati neki smisao. Mora li? Ja znam da sam svojoj djeci, kada su imala 17 godina, govorila da pokušaju u životu raditi ono što vole i to će im dati smisao, a oni su mi odgovorili: Kaj je tebi, mama, mi ćemo biti sretni ako nađemo posao. To je bilo prije deset godina. Tada su me njihove riječi bile pogodile jer sam shvatila da na neki način imaju pravo. Oni su bili realniji od mene. Ganjati svoje snove u okviru mogućeg nova je strategija ljudi u današnjem društvu, sviđalo se to nama ili ne.

Termini "kriza" i "bezdan" su dobre riječi koje opisuju egzistencijalnu situaciju u kojoj se danas gotovo moraš sramiti zato što uopće jesi na svijetu ukoliko nisi ispunio trenutne visoke kriterije uspješnosti

Kako je reagirala publika na festivalima u Veneciji i Beogradu na vaš film? Kako su gledaoci s njim disali?

Svi su rekli da im se "nešto dogodilo" i da su o filmu razmišljali još nekoliko dana. Na okruglom stolu nakon projekcije publika je uglavnom govorila da tema jest teška, ali da prepoznaju egzistencijalnu situaciju likova. U jednom trenutku su se gledaoci i posvađali, kao da nas iz ekipe nije bilo za stolom: da li je ta tema površna ili nije, kako su je redatelji postavili, da li sam ja dobro glumila ili ne, ali to je bila rasprava s puno strasti i to mi se naročito svidjelo. Mislim da ih je generalno film pogodio. Jedna projekcija bila je i na Human Rights Film Festivalu u Zagrebu i sjećam se da su nakon nje ljudi jako burno reagirali. Neki su rekli da nisu razumjeli o čemu film govori, a drugi da ih je jako dirnuo i da znaju puno ljudi oko sebe koji žive slične živote ili da su oni sami bili u sličnoj krizi. U Beogradu je, na Festivalu autorskog filma, bilo baš delirično. Na primjer, redatelj Srdan Golubović je rekao da je to za Srbiju revolucionaran film, u kojem mladi redatelji na nov i moderan način pristupaju temi egzistencijalne samoće, poigravajući se generacijskim pitanjima, svima nama i samima sobom. Tu možda postoji i neka razlika u doživljaju: u Zagrebu ljudi imaju strah od bijede, a u Beogradu, u kojem ima dosta egzistencijalno ugroženih, ljudi njeguju neku vrstu empatije prema takvim ljudima. Sve u svemu, bilo je vrlo živih i veoma različitih reakcija na film.

Redatelji Dušan Zorić i Matija Gluščević kazali su da su, kada su pisali scenarij o tri žene koje igrate, mislili na svoje majke. Koliko je danas u društvu prisutna međugeneracijska solidarnost?

Rekla bih da to ovisi od porodice do porodice, ali generalno mislim da ima sve više starih ljudi, a djeca sve više rade i onda se odrode od svojih roditelja. Danas je za te stare potrebno uložiti dodatni napor, a ono što vidim oko sebe jest da su se ljudi ohladili jedni prema drugima. Imam prijatelje koji su jako brižni prema svojim roditeljima, ali danas je situacija zamršena, stalno je neka frka, mora se boriti oko svega i neprestano ne znaš da li se trebaš zalagati za sebe ili oko nekog drugog, tog drugog koji je star, "naporan" i jede tvoje vrijeme, koje moraš ili želiš uložiti u nešto drugo.

Film smo radili pet godina i on je za mene postao određeno životno preispitivanje. Što sada, kao žena od 50 i nešto godina, kojoj su djeca odrasla, kojoj su prošla uzbuđenja mladosti i sazrijevanja, trebam učiniti sa sobom u ostatku života?

Sve češće danas vidimo da mladi ljudi jurcaju na sve strane, jedu brzu hranu da bi mogli dalje, Glovo sijeva ulicama, a kuća kao mjesto zajedništva ostaje prazna.

Da, to smo sami sebi skrivili, misleći da će nam tako biti lakše, a tako je na svaki način skuplje. Tempo je realno ili umjetno nabijen i mi živimo posljedice takvog ritma. U mojoj obitelji nastojali smo sačuvati taj jedan dan u tjednu da se družimo i da svi budemo zajedno. Vjerovala sam da je kuhanje kod kuće važno jer sam tako odgojena, danas pomislim zašto sam blesava i zašto nešto ne naručim izvana, ali ipak znam da ako spremim nešto za jelo, onda nešto i ulažem u obitelj.

Sve češće možemo vidjeti kako su mnogi ljudi egzistencijalno pogubljeni, čak i oni koji su uspješni. Kakva je pogubljenost žena u današnjem društvu, kroz prizmu likova tri žene koje igrate?

Ovaj film smo radili pet godina. Kroz to vrijeme prolazila sam kroz vlastitu menopauzu i taj film je za mene samu postao određeno životno preispitivanje. Što sada, kao žena od 50 i nešto godina, kojoj su djeca odrasla, kojoj su prošla uzbuđenja mladosti i sazrijevanja, trebam učiniti sa sobom u ostatku života? I tako sam u svojim osobnim preispitivanjima shvatila da se zapravo vraćam sebi. Razumjela sam da mi sve više prija samoća, da mi više toliko ne treba nekakvih potvrda izvana i da sam u tom smislu puno opuštenija, slobodnija i staloženija. Shvatila sam da više ne moram biti u tako brzom tempu u kakvom sam bila prije i da mi sve više odgovara da sama osmislim što ću raditi danas ili u neko buduće vrijeme. Trebalo mi je nekoliko godina da dođem do ovakve spoznaje.

 

Stan kao skrovište

U odnosu na ovo što govorite, i radni naslovi filma su se mijenjali: "Metamorfoze", "Menopauza", "Kriza identiteta"...

Puno sam s redateljima razgovarala o filmu, kako su već svima nama u ekipi sazrijevale misli o njemu, ali sam razgovarala i sama sa sobom o vlastitim dilemama. Prvo o tom nepriznavanju da stariš, drugo o neprihvaćanju da, hoćeš-nećeš, moraš usporiti, i treće, da više nema potrebe da žuriš bilo kamo. U tih nekoliko godina ključno pitanje za mene bilo je kako da izbjegnem da vječito ostanem nezadovoljna. Sada želim biti sretna i želim biti tu gdje jesam i živjeti kako najbolje mogu. Na kraju sam zapravo shvatila da se danas svi, i stari i mladi, možemo osjećati kao te tri žene u filmu, dok se ne donesemo odluku da želimo pronaći svoj vlastiti put.

Što vas osobno veseli? Gdje se nalazi vaše vlastito malo skrovište, izvan ovog ispreturanog svijeta?

Kao mala sam štrikala, heklala i vezla i onda kao mlada shvatila da ne želim biti domaćica. Danas je to moje malo skrovište moj stan, koji obožavam da preuređujem, da mu mijenjam izgled i da u njemu dodajem razne sitnice. To su akcije u kojima ozdravim. Odlazak u Bauhaus za mene je sretan trenutak. Veseli me kada smislim što ću i kako ću nešto promijeniti u prostoru u kojem živim. Kada izlazim među ljude, onoliko vremena koliko sam provela s njima, toliko mi treba da se odmorim. Dobar film ili serija, samoća i tišina, to je nešto što me ispunjava.

Iza vas je čitav profesionalni luk vašega života. Prvi put sam vas gledao sredinom 1980-ih u zagrebačkoj predstavi "Ludi dani" u režiji Paola Magellija. Ako se osvrnete na to vrijeme, što se od tada do danas promijenilo u kazalištu?

Nije se ništa promijenilo. Što se tiče glumca, stvar je uvijek ista. Svaku ulogu radim ispočetka i što sam starija odgovornost je još veća, jer moram opravdati ono što kao glumica jesam. Ono što se ne mijenja jest da su dobar tekst, sjajni kolege i vlastita uloga ono što me uvijek nadahnjuje. Unutar takvog rasporeda, tražiti istinu vlastite uloge ili čitave predstave, s obzirom na konkretno vrijeme u kojem živimo, ono je što mi glumci neprestano nastojimo. I zato traženju te istine na pozornici, vezane uz stvarnost u kojoj jesmo, nastojim pristupiti studiozno, izbjegavajući bilo kakav kliše, ali se i danas osjećam kao i onda kada sam počela, odnosno kao da tu istinu tražim prvi put.

Koja je istina filma "Da li ste videli ovu ženu?" koju ćemo ponijeti kući?

Nadam se da bismo nakon ovog filma mogli ponijeti kući neki istinski osjećaj da znamo u kojem svijetu živimo i da se ljudi mogu prepoznati u svojoj tuzi i osamljenosti, u stanjima koje svi na momente ili kronično osjećamo. Svaka od tih žena koja na kraju nestaje ima stanoviti osmijeh na licu i ja sam ga doživjela kao određeno zadovoljstvo žene koja je s tim nestankom skinula veliki teret sa sebe. To nije samoubilačka odluka, to je pravo jedne žene da skine okove svojih trauma i da ode u neki drugi, sretniji život, izvan svijeta koji je danas prisutan na tako užasan način.