Svi mediji, kako se već kaže, prenijeli su prošle subote da je umro TV novinar Obrad Kosovac. Značajan dio njih, pak, nazvao je toga kolegu s HTV-a i legendarnim, želeći valjda naglasiti da je bio izuzetno važan i poznat, a u pozitivnom smislu. Nije tako postupila isključivo njegova matična i jedina radna kuća, Hrvatska radiotelevizija. Nova TV, recimo, legendarnost je Kosovca također istaknula u prvi, naslovni plan, uz naznaku da je tekst prenesen s Hine. U izvještaju same državne agencije, uobičajeno suzdržane, međutim, toga nije bilo.
Zatim frontalno nalijećemo na Jutarnji list koji pored istovjetnog naslova dodaje u tekstu i "jedan iz plejade najvećih". Tumači se da je HRT u svojoj objavi sažeo njegovu karijeru u svega četiri rečenice. Pa nas vraćaju na tu inicijalnu vijest, ali odatle prenose jedino to da je legendaran, i da je na Televiziji Zagreb počeo raditi 1966. godine. Onda još i da je bio urednik Dnevnika, Dokumentarnog programa, Informativnog programa, te glavni urednik HTV-a. Životno djelo da mu je bila emisija "TV kalendar" koju je osmislio 1976. godine, s tim da je dobio određena najveća novinarska priznanja u ovoj zemlji.
Takav redukcionistički pristup jednoj raskošnoj biografiji naprosto vapi za dopunom, jer bar toliko dugujemo onom dijelu Kosovčeve figure koji se manje zasniva na legendi, više na znanim faktima. Dobar startni trag ponudio nam je Jozo Ćurić, lagano i sam legendarni urednik redakcije vanjske politike HTV-a. On je za Obrada Kosovca naveo da je bio "jedan od najzaslužnijih za pobjedu HTV-a u medijskom ratu 90-ih" itd. "Mijenjali smo povijest", dodao je Vladimir Brnardić, suradnik Kosovčev, urednik dokumentarnog programa. Otprilike na tome su se i zaustavili, te smo po još vjerodostojne građe morali zaviriti na društvene mreže, ponajprije kod Bože Vukušića, legendarnog špijuna i publicista.
Toplim riječima oprostio se Vukušić od svog bliskog suradnika, ali je našao mjesta i za pojašnjenja nekih tzv. kontroverzi. "Mnogi su ga smatrali režimskim čovjekom u komunističkoj Jugoslaviji, a Josip Perković naveo ga je 1997. godine kao suradnika Udbe bez pseudonima", piše on. Potom razjašnjava da se kasnije Obrad Kosovac "priklonio idejama Franje Tuđmana". Među par desetaka lajkova na Fejsbuk-profilu Bože Vukušića uočavamo pod tim prilogom i dignuti palac Branimira Glavaša, nepravomoćno osuđenog za ratni zločin i još jedne legende. Tu već primjećujemo jedan začudan detalj, jer puno ime pokojnika navodno jest: Obrad Antun Martin Kosovac. Nije zabuna, tako se sam predstavljao, npr. u posljednjem intervjuu koji je dao, još prije nepune tri godine. "Vaše ime i jest malo neobično, Obrad... Pa još Kosovac", pitao ga je novinar Večernjeg lista. "Znate li kako se ja zaista zovem? Moje puno ime glasi Obrad Anton Martin Kosovac, Anton po djedu, a Martin po kumu", nabrojio je naš junak. "Ljudi misle da imam srpsko ime", tad je do kraja otvorio dušu, "iako je Obrad starohrvatsko ime koje dolazi od riječi radost."
Nije šala, to kad srpsko ime osvane kao stara hrvatska radost, a prezime zvuči kao naziv pripadnika one druge jugoslavenske tajne službe. Posjednik tako bremenitog nazivlja dokitio se zato parom maskirnih imena, samo da ljepše zvoni, mada nije ni Anton Marti, ni Aston Martin. U istoj maniri retuširao je svoj rad, nipošto jedino na "TV kalendaru" koji prevratnih 1990-ih postaje radionica za upravo tu kontraobavještajnu djelatnost. Osobno je Kosovac najprije morao falsificirati sebe i svoja djela, poput onog dokumentarca o kardinalu Alojziju Stepincu, iz prethodnog desetljeća. Mlađim generacijama dovoljno je reći da se tog filma ne bi posramio ni Predrag Antonijević, režiser srpskoga ratnog horor-spektakla "Dara iz Jasenovca".
U novoj filmskoj iteraciji po Kosovcu, uzoriti kolaboracionist režima Ante Pavelića prometnuo se u sveca, još prije namjerene vatikanske beatifikacije, preskačući tako protokol bar na HRT-u. S jednakim žarom autor je opravdavao stare ispade i nove upade, prikazujući sve kroz prizmu specifičnih zahtjeva ovog i onog vremena. No to je ionako bio samo prikladan uvod u novu njegovu filmografiju, odreda apologetsku spram galerije lica podrazumijevane "idejama Franje Tuđmana". A ti filmovi Obrada Kosovca bili su ključni potporanj njegovim širim informativnim naporima. Legenda je dobila komentatorski prostor u središnjem prisavskom Dnevniku, i upotrijebila ga je bolje od ikog. Kosovac je branio Tuđmana i od poredbi s Titom, brinući se da se hrvatskom predsjedniku ne pakuje "krivnju diktature i stranačkog jednoumlja". Zahtijevao je da ga se uspoređuje "s Bizmarkom ili s Čerčilom ili pak s De Golom". Viđenije protivnike HDZ-ova režima vijao je s javnotelevizijskih valova neumorno, pozivajući na njihovo konačno odstranjivanje. Feral Tribjunu i njegovim novinarima pripisivao je ulogu izdajnika, bolesnika, dušmana svemu hrvatskom. Postao je korifej režimske medijske te informativne ofenzive – rata, štoviše. Njegovim amblematskim imenom i prezimenom nazvat će se jedan vrckavi pulsko-zagrebački pank bend: "LB Obrad Kosovac".
Tih godina on sam je mijenjao najviše funkcije na Prisavlju jednu za drugom, usput odlučno rješavajući probleme s manje krotkim tamošnjim novinarima. Između '97. i '99. na piku su mu bili Tihomir Ladišić, Dubravko Merlić i Branko Lentić kojima će opsesivno rezati emisije i priloge. Okomio se na čitavu skupinu Forum 21, inače razmjerno neopasnu, ali tad se puhalo i na mlako. Tomislavu Špoljaru cenzurirao je prilog o jednom radničkom protestu, jer nije prolazio ni kritički pristup socijalnim ili ekonomskim temama, ne isključivo etničkim i sl. Za svoj rad je 1998. od HRT-a primio Nagradu Ivan Šibl, zbog "višegodišnjih izvanrednih dostignuća".
Uza svaku ispriku i žaljenje Šiblu, dalje bilježimo da je Kosovac tek 1999. godine postao glavni urednik HTV-a. Tek, velimo, s obzirom na to da je glavni tamo u suštini bio već dugo prije. No izdvojiti nam je jednu zanimljivu pojedinost iz njegove prijave na natječaj za to mjesto. Kosovac je tu naveo da "nije stranački dužnosnik", što je zacijelo iznenadilo sve odgovorne. Općepoznato je bilo, naime, da je ovaj kandidat – član Glavnog odbora vladajuće stranke. Svejedno, "prema tumačenju pravnih stručnjaka", kako je napomenuo u prijavi, a komisija prihvatila, taj položaj nije odgovarao "dužnosničkoj klasifikaciji". Uskoro će ga tako uvrstiti i u Počasni odbor izbornog stožera HDZ-a uoči parlamentarnih izbora, ali njih ta stranka gubi, dok Kosovac u izbornoj noći odbija govoriti o smjeni vlasti. Pamti se njegov kruti stav o tome, sačuvan u dokumentarno-filmskoj arhivi Rajka Grlića: "Kurac ću vam dati intervju!" Ostaje glavni urednik još nekoliko mjeseci, a zatim u novom stoljeću nastavlja iz najvišeg platnog razreda HRT-a snimati javno financirana djela o Franji Tuđmanu, Gojku Šušku, jugošpijunima.
S takve pozicije, očito i dalje povlaštene, gromko prijeti: "Sječa glava što ju obavlja Mirjana Rakić neće biti ništa prema onoj koju ću provesti kada se vratim kao direktor!" Nije dočekao taj čas i satisfakciju, umirovljen je na izmaku decenije. Malo ranije se izjadao Hrvatskom slovu: "Moja je najveća krivnja što me sam Tuđman proglasio najvećim tuđmanovcem među hrvatskim novinarima." Prokomentirao je i učestale napise o svojim jugokompromitacijama. "Već samo pojavljivanje mog imena na inkriminiranoj listi udbaških suradnika ruši donekle njezinu vjerodostojnost", donekle se ogradio. "Iako, za neke navedene osobe se", pojasnio je, "može opravdano posumnjati da su služili tajnoj jugo-policiji." Intervju je antologijski, npr. onaj dio gdje opisuje čistku nepodobnih kolega na HRT-u, u izvedbi Antuna Vrdoljaka. "Ono što se prigovara Vrdoljaku, a to je da je zabranio ulazak u TV zgradu stotinama ljudi", inzistirat će Kosovac, "bio je potez za koji bi mu oni morali do groba zahvaljivati." Slijedi poanta: "U ratnoj situaciji naša staklena zgrada mogla je postati golema grobnica od samo jednog udara projektila."
I tako, u predgrobnoj atmosferi Prisavlja ostao je žrtvovani Obrad Kosovac braniti narečene ideje sve do odlaska u penziju i, evo, legendu. A nije od hrvatskih medija lijepo što su prilikom oproštaja od Kosovca to sve prešutjeli. Ipak je posrijedi jedini dio njegova opusa koji nije lično prelakirao.
