"Svemu dođe kraj", četvrta uzastopna suradnja Rajka Grlića na poziciji redatelja i scenarista te Ante Tomića kao scenarista, nadahnuta je kapitalnim Krležinim romanom "Na rubu pameti" iz 1938., ali da film ima ikakve veze s Krležom valjda nikom neće pasti na pamet ako ga se na to izravno ne upozori. Radnja se zbiva u sadašnjosti, a ono što ga povezuje s romanom jest glavni lik sredovječnog muškarca (u romanu ima 52 godine, dok je u filmu otprilike desetljeće mlađi), koji od priležnika (kapitalističkog, buržujskog) sistema postaje pobunjenik protiv njega.
U romanu za neimenovanog protagonista, doktora prava, sve je krenulo krivo kad ga je prije dvadeset godina napustila ljubavnica Vanda i vratila se mužu zbog djece, a on, doktor, oženio se za malograđanku Agnezu koja ga je varala i počeo raditi za proizvođača noćnih posuda, moćnog kapitalista Domaćinskog. I u pretpovijesti radnje filma postoji "fatalna žena", Nina.
No, za razliku od romana, ona se središnjem liku, odvjetniku Maksu oženjenom za ženu koja ga vara s bliskim kolegom odvjetnikom, nakon podosta godina vraća te mu ponovo postaje ljubavnica i pomaže u borbi protiv politički zaštićenog beskrupuloznog tajkuna i ubojice Horvata za kojeg Maks radi i s kojim ona ima neke neraščišćene račune iz prošlosti. Dakle, ključna je poveznica filma s romanom lik pobunjenog čovjeka (odvjetnika) oženjenog za malograđanku preljubnicu, čovjeka koji se i u romanu i u filmu pobuni zbog poslodavčeva ubojstva tzv. malih ljudi, nakon čega takoreći svaka sličnost prestaje.
Doduše, i film i roman posežu za pamfletizmom u obračunu sa sistemom, ali dok se kod Krleže radi o dominantno ironičnom monološkom romanu-eseju s mnogo modernističko-avangardističkih (stilskih) postupaka, Grlić se dominantno priklanja žanru kriminalističke drame, bez esejiziranja i ikakve stilske ambicioznosti. Dok Krleža jednokratno, ali moćno razbija monološku doktorovu perspektivu uvođenjem antologijskog lika Valenta Žganeca i njegova kajkavskog "kmetskog" monologa, Grlić takav osebujan ekskurs nema, nego, ako se to tako može tumačiti, na Žganecovu poziciju stavlja lik "malog" radnika zvanog Budilica (Grlićeva posveta glavnom glumcu/liku Mladenu Budiščaku/Budilici iz njegova dugometražnog debija "Kud puklo da puklo" iz davne 1974.).
On će, međutim, umjesto jezične idiosinkrazije i problematiziranja života i egzistencije donijeti žanrovsko rješenje – ubojstvo glavnog negativca gotovo u maniri horora, čime se naizgled bezizlazna situacija jednostavno, nekom lakonskom ironijom rješava. No žanrovsko strukturiranje zahtjeva puno više zanatske kompetentnosti na planu dramaturgije nego što su je ponudili Grlić i Tomić, kojima je puno važnije bilo, kao da su nadobudni mlaci a ne ljudi u tzv. ozbiljnim godinama, izbacivati tvrde, bezbroj puta ranije (novinski) odaslane društveno-kritičke i izravno političke poruke.
Nije loše čuti, recimo, direktno prozivanje HDZ-a, ali bilo bi puno bolje da je to izvedeno u za to prikladnom kontekstu otvoreno agitacijskog ostvarenja, filma-propagande, a ne nečega što ipak primarno želi biti žanrovski film. Spoj žanra i angažirane promidžbe nije izveden nimalo glatko, iako se film kao cjelina, koliko god bio idejno ćoškast i kvrgav, lako gleda, što će reći da je režiran lakom rukom i da je imao dobrog montažera (Tomislav Pavlic).
U glumačkoj ekipi izrazito je odskočila Jelena Đokić kao Nina – prirodna, fino ironična, zabavna, zrelo privlačna – dok je Živko Anočić kao Maks pružio još jednu manirističku izvedbu – dobar je, ali neinspirativan. Boris Isaković kao Horvat nagrađen je u Puli Zlatnom arenom za najbolju epizodu, no njegova prokarikaturalna interpretacija ne oduševljava, iako je sukladno svom zasluženo visokom renomeu korektno odradio posao.
