Užasnije

Nije lako reći što je užasnije u priči o zadarskom premlaćivanju Lorene Gurlice. To što je 18-godišnju djevojku brutalno izmrcvario 13 godina stariji, nabildani nasilnik na steroidima? To što ju je tukao šakama i šutirao nogama po podu kafića dok su gosti promatrali a konobar pojačao muziku, da se manje čuju krici? To što je kompletan pravosudni sustav zakazao, pa je steroidiot pušten iz pritvora? Nije, doista, lako reći što je užasnije u priči o manijakalnom iživljavanju, nezainteresiranom promatranju i sustavu koji ne može zaštititi žrtvu. Nije lako, osim ako pitate kolumnista Jutarnjeg lista Antu Tomića: onda nije teško. ‘Sve je ovo užasno’, slaže se proslavljeni humorist, ‘ali ako mene pitate, užasniji od svega je jedan detalj na rubu priče. To da je premlaćena sirotica njegova četvrta žrtva.’

I stvarno: ako je točna Lorenina tvrdnja što se u međuvremenu proširila medijima, a Tomić je ovdje prenosi, taj je detalj barem trostruko užasniji. Barem tri puta je nasilnik nasrnuo na tri nemoćne djevojke. Barem tri puta su gosti nekog kafića – možda slučajni prolaznici, možda susjedi koji ne žele probleme – odlučili spustiti pogled. Barem tri puta policija nije nikoga privela, barem tri puta sudnica je ostala prazna. Barem tri su puta zakazali svi oni koji su trebali spriječiti da Lorena Gurlica, krvava i polomljena, završi na zadarskoj hitnoj pomoći. Zakazali su slučajni svjedoci, zakazala je empatija, zakazala je država. S tim se doista nije teško složiti, koga god pitali. Nije teško, osim ako pitate Antu Tomića: onda nije lako.

Za njega, mnogo je manji problem taj što su glave okrenuli svi oni koji bi djevojke poput Lorene trebali zaštititi, a mnogo veći taj što je Lorena znala što je čeka, ali se svejedno zaljubila u kretena. ‘Ima žena’, objašnjava nam Tomić, ‘koje uzbuđuju takvi, kako kažu, tvrđi muškarci.’ I ne trebamo im se čuditi, jer ima i takvih koje će se nasilniku vratiti čak i nakon što popiju batine: ‘Vidjeli smo i to, on je nemilice lema, a koza ga i dalje voli.’ Nije dakle greška u slučajnim svjedocima, ni u policiji, ni u pravosuđu, nije čak toliko ni u samim siledžijama: ‘Nekakva je greška u prirodi žena koje privlače nasilnici i trpe njihove batine.’ Do sada ste, pretpostavljamo, ozbiljno zažalili što ste Antu Tomića bilo što pitali, jer istu stvar ste mogli čuti i od prvog birtijskog mudrijaša kojem je svaka vijest o nasilju nad ženama samo povod da, klateći se među frendovima, čitavu tu stvar ipak malo relativizira. Pa ga sada, evo, tek još zadnje zrnce razuma i jedna dupla žestoka dijele od toga da mutnu misao isprati do krajnjeg zaključka, tamo gdje isprebijana djevojka više ne zaslužuje ni minimum sućuti. Da kaže, drugim riječima, nešto poput ovoga: ‘Plemenito je stati na stranu žrtve, kleknuti kraj obespravljenog, iskorištenog, umornog i poniženog takozvanog malog čovjeka i obrisati mu suze, ali taj jadnik često ne zaslužuje da ga žalimo. On je sam prizvao sudbinu koja ga je pogodila i, dođe li u priliku, ponovno će je prizvati.’

Nije lako shvatiti što naše mudrijaše – sve te šaljive šoviniste po šankovima noćnih klubova i kolumnama dnevnih novina – tjera da između nabildanog razbijača, šutljive većine koja ga podržava, dobro uvježbanih policijskih snaga, mastodontskog pravosudnog aparata i jedne 18-godišnje djevojke krivnju nepogrešivo svale na onoga tko je najslabiji. Nije lako, osim ako pitate Antu Tomića: njemu, naime, ništa nije teško. Pa je krvavu zadarsku priču podigao na razinu metafore za stanje hrvatske države. Onaj siledžija predstavlja mu HDZ, vladajuću stranku koja godinama maltretira građane, a pretučene djevojke predstavljaju sve otpuštene i osiromašene radnike koji se, mada poniženi i jadni, na prvim idućim izborima ipak vraćaju svojoj stranačkoj ljubavi. Negdje po sredini ove analogije – na pola puta od crne kronike do jeftine komike – čini se da napokon shvaćamo kako funkcionira moralni kompas Ante Tomića. Zašto bih suosjećao s jednom premlaćenom djevojkom – poručuje nam on – ako mogu ne suosjećati sa stotinama hiljada poniženih i ojađenih? Problem je, doduše, u tome što se analogija nastavlja i nakon što naš humorist misli da je završila. Jer ako zadarski nasilnik predstavlja HDZ, a glupi hrvatski narod pretučene glupače, netko valjda mora predstavljati i novinskog kolumnista koji ih sa sigurne distance sve podjednako ismijava. Vidjeli smo u zadarskom kafiću i takve. Dok je nasilnik šutirao djevojku, sjedili su pokraj šanka. Rekli konobaru da pojača muziku, naručili novu žestoku. Možda nabacili neku šalu. Možda analogiju. Pusti kozu nek se previja, sigurno je zaslužila.

Odgovor na pitanje što je užasnije u priči o nasilju nad ženama ovisit će, dakle, o tome koga pitate. Nekome će užasnije biti to što je – baš na dan izlaska Tomićevog teksta – u Rijeci završeno suđenje čovjeku koji je pune dvije godine zlostavljao i silovao svoju maloljetnu pokćerku. Nekome će užasnije biti to što se – samo jedan dan nakon izlaska Tomićevog teksta – stariji muškarac u Biogradu automobilom zaletio u suprugu pa je zatim izbo nožem po licu i grudima. Nekome će užasnije biti to što je – samo dva dana nakon izlaska Tomićevog teksta – izvjesni Jozo A. u selu pokraj Đakova svoju ženu zaključao u sobu pa joj električnom pilom odsjekao dva prsta. Nekome će užasnije biti to što sve ove žene trebaju biti sretne jer su barem preživjele, za razliku od 91 supruge, majke ili kćeri koje su samo u posljednjih pet godina poubijali njihovi muževi, očevi i sinovi. Nekome će užasnije biti to što se o njihovim sudbinama najčešće ne priča, osim kada povremeno slučaj poput Loreninog izraste u skandal. A nekome, posebno osjetljivom, s okom za detalj i malo boljim pamćenjem, užasno će biti to što nesretna Lorena uopće nije rekla da je četvrta žrtva onog Zadranina, kao što Tomić prenosi, nego da je njegova peta žrtva: nekome će, eto, užasno biti to što o nasilju nad ženama pišu i zajebavaju se ljudi kojima su ženske žrtve toliko nevažne da ih, negdje do pola kolumne, naprosto zaborave. Četiri ili pet, uostalom, svejedno je. Sve su one iste. Sve su same tražile.

Pola ure

Uz ovakve liberalne komentatore desni nam ni ne trebaju: pozdravljamo, utoliko, odlazak emisije ‘Pola ure u kulture’ u televizijske arhive, pa makar se dogodio 24 godine prekasno. Zamijenit će je, čujemo, ‘Kultura s nogu’: ‘To će biti emisija o informacijama o događajima u kulturi na zabavan način u kojoj se gosti ne propituju o aktualnostima teme zbog koje su pozvani, nego će se s njima razgovarati o nekim drugim temama’, najavljuje budući urednik Dražen Ilinčić. A bivša urednica ‘Pola ure kulture’ Branka Kamenski na oproštaju izjavljuje kako ‘baš nikad nije dopustila da joj politika na vlasti, lobiji iz kulture ili netko iz veće blizine uredi ijednu jedinu minutu’, na što promptno reagira portal Index pretresavši sijaset ultrakonzervativnih eskapada iz prošlih četvrt stoljeća, sve do komentatorske rubrike Slobodana Prosperova Novaka koji je ionako niske standarde emisije napokon survao u nacionalistički mulj. Indexov tekst naslovljen je, prigodno, ‘30 minuta desničarskog besmisla koje nikada niste gledali’ i tu se negdje priča o jednoj ugašenoj kulturnoj emisiji pretvara u priču o gašenju kulture u medijima. Jer, hajde da zaokružimo: portal koji o kulturi skoro nikada ne piše, pošto mu nije dovoljno atraktivna, sada donosi vijest o kraju kulturne emisije koju ionako nitko ne gleda, a emisiju koju nitko ne gleda zamijenit će emisija u kojoj se s gostima neće razgovarati o aktualnim temama. Ukratko, potpuno ludilo. Netko je, čini se, uvjerio sve te novinare da je kultura beskrajno dosadna, pa od nje valja bježati čak i onda kada se rade kulturni prilozi. A stvar je, na nevolju, obratna: kultura je življa, dinamičnija i zanimljivija nego što je to bila u dugo vremena. Posljednjih godina pretvorila se u poprište velikih svjetonazorskih ratova. Istodobno, pod egidom razvoja tzv. kulturnih i kreativnih industrija pokušavaju je disciplinirati logikom tržišta. Ljudi danas čitaju više nego ikada prije, gutaju filmove i TV serije, okupiraju ih kultur-politički sukobi i polemike. Prodor videoigara, sveprisutne reklame, festivalizacija kulturnog života, ideološke bitke oko baštine, postavljanja kontroverznih spomenika, potplaćivanje kulturnih radnika, komercijalizacija javnih prostora, mala renesansa poezije na društvenim mrežama: sve je to kultura. Jedino mjesto na kojem je dosadna su kulturne rubrike mainstream medija. I zato, ‘Pola ure kulture’ nam sigurno neće nedostajati, ali nismo sigurni i da ćemo se nakon njihovog gašenja naročito usrećiti.

Vuk

U Zagrebu je, u organizaciji gradskog Vijeća srpske nacionalne manjine, svoju novu knjigu ‘Aleksandar od Jugoslavije’ predstavio Vuk Drašković, čovjek koji je mijenjao političke pozicije od komunista do monarhista, od četničkog ideologa do velikosrpskog nacionalista, od navodnog disidenta do člana vlade i ministra vanjskih poslova. Najduža etapa njegove karijere utabana je ipak žestokim antikomunizmom: još 1982. je, uostalom, romanom ‘Nož’ zajahao na velikom valu beogradske kulturne kritike ondašnjeg sistema, pripremajući usput ideološku potpalu za skore nacionalističke požare skupa s piscima poput Antonija Isakovića ili Vojislava Lubarde. ‘Aleksandar od Jugoslavije’, roman o prvom i pretposljednjem jugoslavenskom kralju, sada vjerno prati matricu najtvrđeg revizionističkog mita u Srbiji, onog o prosperitetnoj Kraljevini Jugoslaviji koju je razbucala primitivna crvena banda. Komunisti su bili obični teroristi, objasnio je zato autor zagrebačkoj publici, crna ruka sovjetskih boljševika, organizacija koju se moralo zabraniti, pa je kralj Aleksandar tako i učinio. A usput je Josipu Brozu Titu ostavio državu kao plijen: ovaj, tumači Drašković, zapravo ništa nije stvorio. O tome da je socijalistička Jugoslavija nastala kroz direktni otpor spram monarhije i srpske hegemonije, da je uspostavila federalizam i republiku, da je donijela masovno obrazovanje, radničko samoupravljanje i modernizaciju, posjetiteljima nije ispričao ništa. Ako se o gostovanju Vuka Draškovića u Zagrebu može reći nešto dobro, onda je to da je prošlo bez incidenata. Izuzmemo li, naravno, činjenicu da je – barem što se ‘Neprijateljske propagande’ tiče – najveći incident zauzeo pozornicu.

In memoriam Tonko Lonza

Otišao je, u 89. godini, Tonko Lonza, veliki glumac i dugogodišnji profesor Akademije dramske umjetnosti, čovjek koji je prvu nagradu za životno djelo dobio prije nego što su se neki njegovi studenti rodili. Domaća kinematografija pamti uloge u ‘Novinaru’ (1979.) Fadila Hadžića, ‘Glembajevima’ (1989.) Antuna Vrdoljaka, ‘Kontesi Dori’ (1993.) Zvonimira Berkovića… Njemu su, prema vlastitom svjedočenju, više značile one kazališne, koje je decenijama igrao na scenama Gavelle, zagrebačkog HNK-a i Dubrovačkih ljetnih igara. ‘Najvažnije mi je bilo kazalište’, povjerio je u intervjuu Globusu prije desetak godina, ‘pa dugo ništa, pa opet kazalište.’