Književnik i novinar Ante Tomić ovogodišnji je dobitnik plakete Vijeća srpske nacionalne manjine Splitsko-dalmatinske županije. Tomiću, čije kolumne imaju desetke tisuća vjernih čitatelja, to je priznanje dodijeljeno ‘za njegov doprinos stvaranju boljeg hrvatskog društva i za promoviranje građanskih i nacionalnih prava Srba pisanom riječju’. Plaketu mu je uručio predsjednik Vijeća prof. dr. sc. Marko Tomašević na svečanoj sjednici Vijeća upriličenoj uoči 21. rujna, Rođenja presvete Gospe - Male Gospojine, dana Krsne slave Vijeća.
- Vremena nisu dobra, ali svi moramo biti strpljivi - kazao je Tomić te je, preuzimajući plaketu, istaknuo da je ‘iznimno dirnut odanim priznanjem’.
Vijeće je Zahvalnicu za dugogodišnji predan rad na pružanju pomoći pripadnicima srpske nacionalne manjine s područja grada Vrlike, dodijelilo svom članu Čedi Babiću.
Svečanoj sjednici prisustvovao je potpredsjednik Srpskog narodnog vijeća Aleksandar Milošević koji je izrazio nadu u malo bolju manjinsku politiku u Hrvatskoj. Splitski gradonačelnik Ivo Baldasar je skup pozdravio u ime Grada Splita, ali i kao predsjednik splitskog SDP-a.
Ante Tomić: Nagrada od zemljaka
Kako je bilo na dodjeli plakete VSNM-a Splitsko-dalmatinske županije koju ste dobili za ‘promoviranje građanskih i nacionalnih prava Srba pisanom riječju’?
Ljudi su bili fini, a hrana ukusna. U svemu je to bila jedna decentna večer, vjerojatno zato jer je splitski paroh sjedio s nama. Znate kako je to kad je pravoslavni, katolički ili nekakav već svećenik u prostoriji: svi su sramežljivi i pristojni, jedu s priborom, žvaču zatvorenih usta, govore ‘hvala’, ‘molim’ i neugodno im je razdrljiti kravatu, popeti se na stol i razbijati čaše. Svećenici uvijek pokvare žurku.
Izjavili ste da ste dirnuti priznanjem.
Nisam, naravno, dirnut fizički, već emocionalno. Dobio sam nagradu od zemljaka, od ljudi iz zavičaja, od Srba, rišćana, kako ih je moja baba zvala, čija su sela vjekovima stajala do naših sela, a čije su kuće danas opustjele, ruševne i zarasle u kupinu. Ako sam svojim pisanjem išta pomogao susjedima, makar i za mrvicu učinio lakšim tegoban život te desetkovane i diskriminirane etničke zajednice, ja sam ponosan.
Kako je dobiti nagradu u ‘vremenima koja nisu dobra’, kako je tamo rečeno?
S nacionalizmom se morate svaki dan tući i ne smije vas frustrirati koliko je on žilav i dubok, praktički neiskorjenjiv. Očekivali biste da će dva desetljeća nakon rata ljudi postati razumniji, pomirljiviji, ali oni to, osvjedočili smo se, nisu. U svakom se trenutku, pa i bez ikakvog povoda, ponovno mogu raspaliti mržnjom. Za to valja imati hrabrosti i strpljenja.
U izbjegličkoj krizi nitko ne spominje da je 1995. godine otišlo dvjesto hiljada ljudi?
Dobro, nije baš da nitko ne spominje. Mnogima je, istina, pravo da su Srbi otišli, dvadeset se godina zadovoljno cerekaju i još se nisu nasitili toga demonskog veselja, ali znam i da je među Hrvatima mnogo normalnog svijeta kojemu je žao nesretnika na traktorima, njihovih opljačkanih, zapaljenih kuća i željeli bi da se to može nekako popraviti. Nevolja je samo da su ovi drugi povučeniji, tiši od nacionalističkih luđaka.
Kako komentirate to što HDZ želi poslati vojsku na granice?
Ne čudi me to, desničari se prirodno uspaljuju oružjem i samo čekaju povod da im dođu nekakvi Sirijci ili Iračani, da ubace metak u cijev. U određenim bi okolnostima, uvjeren sam, mnogi od njih poslali vojsku i na Hrvate.
