"Tu bu Dunja grdo za ozbač." Što je mogao pomisliti prosječan Jugoslaven te 1984. kada je čuo kako Bogdan Diklić kao Pipo u filmu Rajka Grlića izgovara ovu zloslutnu rečenicu. Da li ga je uhvatila panika pa je pohitao u obližnju trgovinu po ulje, šećer i klozet papir za nadolazeće krizne dane ili je recimo razgrnuo paučinu s ulaznih vrata atomskog skloništa, selotejpom oblijepio prozore? Ne. Jugoslavenski gledatelj je vjerojatno kao i Pipova prijateljica Dunja koju tumači Gorica Popović u tom trenutku izustio jedno ravnodušno "znam", slegnuvši ramenima.
Od filma nastalog po predlošku romana "Štefica Cvek u raljama života" Dubravke Ugrešić čiji su scenarij zajedno napisali autorica romana i spomenuti redatelj, proteklo je točno 40 godina u kojima se raspala zemlja čiji je tada aktualni politički trenutak višestruko apostrofiran ovom naizgled laganom ljubavnom komedijom. Za razliku od Pipe koji u maniri žanrovskog happy enda započinje ljubavnu vezu s Dunjom, Dubravka Ugrešić početkom 90-ih upada u grdnu nevolju tzv. Pipova proročanstva kada se mali plamen sumnje koji je nehajno zapalio taj lik razbuktao u vatru kojom su gorjele lomače.
Zbog svoje kritike nacionalizma i nepoistovjećivanja s novo skrojenim kolektivnim identitetom nacije, Dubravka Ugrešić trajno napušta Hrvatsku i ostaje u egzilu do svoje smrti. "Uostalom, ne zaboravi da sam ja živjela to sve skupa godinu dana", kaže spisateljica u video fragmentu nikad dovršenog dokumentarca "Vještica u raljama života", komentirajući kakvim je sve prijetnjama i ekskomunikaciji bila izložena tih ranih 90-ih godina u matičnoj sredini od haustora sve do radnog mjesta. "I told you so!" rekao bi spisateljici Pipo u nikad snimljenom spin off-u "Štefica i Pogrebnik" koji smo izmislili za potrebe ovoga teksta.
Pipov majušni plamen zapalio je i našu imaginaciju pa tako od dimne zavjese u ovom jugoslavenskom klasiku danas ne vidimo dalje od znakova apokalipse. Ostala je samo "I told you so!" paranoja koja bukti poput vrućice i stvara opsceni užitak u gledanju. Jer paranoja je, između ostalog, anticipatorna, refleksivna i svoju vjeru polaže u razotkrivanje, kako je to ustvrdila književna teoretičarka i pjesnikinja Eve Kosofsky Sedgwick u svojoj kultnoj knjizi "Touching Feeling: Affect, Pedagogy, Performativity".
U toj knjizi Sedgwick, pozivajući se na teoriju afekta, psihoanalizu i književnu teoriju razmatra tzv. paranoidno i reparativno čitanje pri čemu paranoidno čitanje dominira kritičkim pristupima umjetnosti, ne dopuštajući iznenađenje i potvrđujući svoje zle slutnje, dok reparativno čitanje kao njegova antiteza obnavlja nadu te dopušta iznenađenje u pozitivnom ishodu. U čitanju reparativnog predznaka u konačnici završava i sam film sa Šteficom i Mr. Frndićem u perspektivi fontane na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma.
No, nasuprot takvom filmskom završetku koji ulijeva nadu u stabilnost kontinuiteta svakodnevice (u kojoj neće postati upitno recimo ime trga po kojem šeću Štefica i Frndić), pukotine paranoje proviruju kroz šećernu glazuru žanra i upravo je u tim pukotinama, rekla bih, osigurana dugovječnost ovoga filma. Interpretativno društveno znanje koje proizvodi ovaj film nadaje nam se u obliku paranoje koja je središnji motor u proizvodnji toga znanja.
U Grlićevu klasiku, sve vrvi od paranoidnih projekcija: serija "Štefica Cvek u raljama života" koju režira Dunja mora biti cenzurirana da se Štefičina depresija ne bi slučajno dovela u vezu s Jugoslavijom tih godina; iz serije se također mora izbaciti pretjerano spominjanje Bosanske Krupe da se ne bi obezvrijedile revolucionarne tekovine toga kraja; pasionirana gledateljica televizije se raspituje o glumcu Radi Šerbedžiji i želi ovjeriti paranoičnu pretpostavku "kaj je istina da je on Srbin?". Čak i sama Štefica koju tumači Vitomira Lončar nakon neuspjelog dejta sa Šoferom (Miki Manojlović) sama sebi zahvaljuje na anticipaciji lošeg ishoda: "Dobro da nisam izvadila meso da mi se odledi." Paranoja je u ovome filmu razložna i jednostavna poput vježbe "Ništa nas ne smije iznenaditi".
Kako tvrdi Sedgwick, svjesna i tjeskobna paranoična perspektiva ne dopušta da ni jedan horror, ma koliko naizgled bio nezamisliv, dođe pred gledatelja kao novost. Ne bi nas trebalo onda uopće začuditi što će upravo Amerika o kojoj Pipo mašta kao idealnoj destinaciji za bolji život svega par godina nakon postati destinacija same Dubravke Ugrešić i tema knjige "Američki fikcionar", prve autoričine knjige objavljene nakon raspada Jugoslavije. Da se autorica kojim slučajem našla u Americi samo koju godinu prije, vjerojatno bi doživjela Pipov "mokri san" o utopijskoj Americi i njezina bi knjiga bila sasvim drugačija. Ali ne.
U paranoičnom sinopsisu koji se iz teksta nemilo prelijeva u život, nema mjesta za happy end. U toj pacifističkoj knjizi, kritičnoj prema nacionalističkim politikama zemalja bivše Jugoslavije i duboko empatičnoj prema njezinim žrtvama, autorica utopijsku Ameriku paranoično prerađuje u horror kratkih spojeva jeze rata u Hrvatskoj i američke svakodnevice kasnog kapitalizma. A paranoja domaćeg konteksta vraća udarac i uvjetuje percepciju njezine autorice kao državnog neprijatelja. Paranoja se umnaža, kako to zapaža Sedgwick, baš "poput kristala u prezasićenoj otopini". Prema Sedgwick, jednosmjerna budnost paranoje usmjerena ka budućnosti stvara, paradoksalno, složen odnos prema temporalnosti koji se proteže kako naprijed tako i natrag jer ne smije biti loših iznenađenja.
Pa tako svega koju godinu prije autoričina odlaska u Ameriku, pred sam osvit rata i raspad države, "Amerika" će skoknuti do Jugoslavije u morbidnom posjetu 1990. kada se u zagrebačkom hotelu Palace odvio bizaran društveni događaj koji je ostao zabilježen u fotografijama Borisa Cvjetanovića. Bila je to promocija američkih ljesova koja je predstavljena kao događaj od ne samo društvene nego i političke važnosti kojem je prisustvovao i ondašnji američki konzul u Zagrebu, a obilježavao je povećan uvoz ljesova američke proizvodnje.
Upravo je na tom događaju snimljena i glasovita scena i za potrebe ovog teksta izmišljenog spin off-a u kojem Štefica nakon propale šestogodišnje veze s Mr. Frndićem susreće poduzetnički uspješnog Pogrebnika s kojim odlazi u neizvjesnost tamne noći tik prije nego što će mnogobrojne smrti biti sahranjene u istim tim netom promoviranim ljesovima. Vidite kako li je samo zarazna paranoja i kakve sve čudovišne scenarije proizvodi?
Prema Sedgwick, saznanje o mogućnosti lošeg iznenađenja bi samo po sebi predstavljalo loše iznenađenje stoga paranoja zahtijeva da loše vijesti uvijek budu već poznate. Dubravka Ugrešić godinama nakon nastavit će biti glasnica loših vijesti za retuširanu autopredodžbu nacije okrenute prema svijetloj budućnosti kapitalizma. Paranoje sadržane u njezinim tekstovima i dalje s užitkom čitamo kao anticipatorne, naposljetku i ovjerene o stvarnost u pomalo naivnoj vjeri karakterističnoj za paranoju, a to je da će razotkrivanje istine koju iznosi paranoik riješiti problem.
