Bože, kakav sam slom živaca doživjela kad me je majka nazvala prije desetak godina da će baciti svoju šivaću mašinu koju sam ja trebala naslijediti. Staru Bagatinovu Danicu u komodi mahagonij boje, donijela je u dotu zajedno s maturskom svjedodžbom konfekcionarke iz Nodilove. Kako se nisam baš dala naučiti šiti, ili smo se ta mašina i ja mimoilazile, a njoj je otišao svaki zdravi komad i vrijeme je bilo, parafraziram vlasnicu, da ode, pa ćeš ti dobiti novu i bolju, rekla sam a dobro, u redu, šta ću sad, ne mogu pojuriti za njom. I nakon poziva zaurlala… U sebi. Točno se sjećam i gdje, uz kante iza knežijskog DM-a. Prizor, po svemu, nervna smećarska neoavangarda!
Ne bi ja imala rasap ličnosti u tom trenutku da se ne vežem za predmete i da u njih ne upisujem svoj materijalni smisao, ovaj da postojim kao ljudsko biće i da me je taj predmet neko vrijeme oblikovao. Zato na njemu svaki rez, rašpa ili posebna očuvanost, mi smo se izrcalili. Kad život većinom provodiš sam, onda ti svjedoci nisu ljudi oko tebe, naravno, jer ih nema, nego predmeti kojima si se okružio. Pa kad te netko odvoji od tog predmeta, kao da te odvoji od nekog dijela sebe. Popuca nešto, dogodi se neka nadnaravna intervencija u koliko-toliko linearnu, pažljivo istkanu sliku o sebi, kao da si odjednom probužan i bogtepitaj kako ćeš i s čime zatvoriti tu rupu a da ne bode oči i dušu kao zakrpe na koljenima i laktovima. Ne pomaže ni bolji, ni skuplji, ni darovani, ni oteti, ni prokleti predmet, samo jedan period tugovanja… Koji traje cijeli život, zapravo, ali da mu se suprotstaviti jednom ad hoc intervencijom. Šta se može.
Tako sam se ja probudila jednog ponedjeljka i rekla samoj sebi: Znaš šta, ti ćeš od danas šivat. Ne bit krojačica, ne bit meštar od zanata, ne se miješat pametnijima i boljima u posao, ne umišljat modni dizajn i obrt koji će istovremeno imat registrirane djelatnosti umjetničkog stvaralaštva i krojačkih usluga, ne daj bože bit administratorica Instagram profila di ćeš ljude upućivat da u porukama potraže odgovor na pitanje: Pošto ovaj divni bade mantilić za mog maltezera Pucka? Ti ćeš samo naučit šivat, i to ćeš naučit danas. Eto, sve sam ja to sebi rekla. Ništa nisam nadožuntala, nešto sam i izbacila, takav sam slučaj.
U šest popodne sam bila kod gđe Rajke u Maloj Mlaki.
Moja je odluka koincidirala s prvim danom njezina tečaja.
Pa neka mi sad netko kaže: Sudbina! I ja ću ga, ili nju, pogledati u oči, zgrabiti za obraze i proslovkati: S U D B I N A, i tiho na uho došapnuti: I malo ciljanog guglanja. Ključne riječi i to.
Šivaća mašina. Dubravka Ugrešić kaže u svom romanu "Štefica Cvek u raljama života" kako je uvijek voljela zvuk šivaće mašine, jer je podsjeća na zvuk pisaće mašine. Tastatura danas, posve očito i nisam otkrila toplu vodu kad ovo kažem, nema taj isti zvuk. Dapače, sve je dizajnirano tako ergonomski, da možemo naštepati što više slova u što manjem vremenu. I da nas pritom ne boli, da te rečenice ni ne osjetimo, da su izašle evo ovako. Da nam jagodice prstiju ne bride i nisu prokrvljene i natečene kako i rečenice koje smo njima nabijali. Da se iza svega ne osjeti rad. I ove nove šivaće mašine, pogotovo industrijske, nisu toliko glasne. Ta igla ubada i vuče tako precizno da se prepadneš njezine brzine, pa i samovolje. Ali ove kućne, ove koje su prijenosne i koje sam godinama gledala svisoka jer nisu došle u svom armerunu kako su nekad dolazile Ruža, Višnja, Jadranka, Slavica i već spomenuta Danica, i koja još sve ne, kojoj je majka prilazila tako da bi se pred njom preobrazila iz čovjeka u krojačicu, kao kakav šejpšifter ili šaman kojem više ne mogu pristupiti, i dalje bome nabijaju. I dolaze u svojim koferićima, puno praktičnijima za ubaciti u auto ili pojuriti po to ako ti netko najavi da će je se uskoro riješiti.
Svejedno, nalazim neki čudni užitak u buci koju proizvode. Umore i oko i uho koje nije u kondiciji dosta brzo, tjeraju na pauze, na jedan drugačiji tempo od tastature, i nakon nekog vremena moram se udaljiti od svoga stroja. Mašina koja me vodi ne dozvoljava mi da se isforsiram nad njom. Pa ako se i odvojim od nje, i fizički i mentalno, ne odvajam se od predmeta. On je uvijek u rukama, njega se mjerka, reže, obilježava, obrubljuje iglom ili projicira u završnom obliku. Za mašinom, taj se isti predmet krivi i oblikuje mojim potencijalom za krivulju i oblikovanje. Elastična mašta, elastična mašina. Pa tako svaki ubod postaje potpis nekog dijela mene. Vidi se domet stručnom i pažljivom oku. Predmet nastaje preda mnom, i na jedan komad treba dodati drugi i treći, izvući pravu dužinu, paziti da se nešto ne odreže krivo, pa se obavezno proštepa krivo, pa razbijem, rascufam, i sve opet ispočetka. Predmet je moje ogledalo, ogledalo kapaciteta da mu osmislim i onda fizički izradim konačan oblik, moje želje da radim vlastitim rukama i da im dozvolim da mi kažu nešto o sebi.
Prva dva predmeta koja sam ušila nisu bila za mene. Jedan mali šos za jednu djevojčicu i jedan ceker od cica za jednu djevojku.
Kad sam došla kod Rajke na tečaj, pitala je zašto smo tu.
Rekla sam joj: Želim nešto raditi s rukama. Osim da s njima perem, pišem, čistim, češljam, guram, okrećem. Da ne radim te nematerijalne poteze. Da ih upravim. Želim nešto stvoriti svojim rukama. Želim predmet od svojih ruku. Baš tako. Od.
Osim toga, otkrit će se putem, dok šijem, imam vremena misliti o stvarima poput:
Da ovaj tekst nekim slučajem misli, sad dok zapisujem – piše – Charlotte Brönte, ona bi sigurno radila komparativnu usporedbu igle i guščjeg pera, zvuk probadanja svile i zvuk struganja po papiru. I Meg iz "Malih žena" Louise May Alcott, ona je sama sebi ušila vjenčanicu. Toga se sjećam, i kako je na to potrošeno tek nekoliko rečenica. A ponekad trebaju tjedni da bi se vjenčanica, ma ova najobičnija sprovela u djelo, a njezina... Knjige se isto šiju. I zamisli, mislim, možda je banalno, ali većinu krojačkih obrta vode žene, a svi su postolari muškarci… I ta Danica iz moje prošlosti, za njom bi mater sjedila satima nakon posla i skraćivala naše hlače, mijenjala patente, krpala, kako je ona voli nazvati, omudinu, sebi šivala suknje i povremeno košulje. One su joj zbog detalja i oka koje je bježalo i zbog kojeg je na kraju bilo lako i odustati od mašine, bile komplicirane. Ona bi tamo šivala, ja bih njezina drvena krojačka ravnala velika ko ona školska geometrijska, s bratom lomila u igri. Nije nas nikad zbog toga skratila za glavu, a mogla je. Nismo se nikad ni dogovorile da me nauči šiti, a mogle smo, samo ja nisam imala interesa. Ona kaže: Bila si divlja.
Sad je nazovem na telefon pa joj kažem da ću donijeti svoju mašinu pa ćemo nešto ušiti skupa. Jedva čekam to doživjeti. Posvađat ćemo se na prvom šavu, sigurna sam.
Sad je nazovem da joj kažem i da me Rajka uči da se za pribadaču kaže špenadla, ali da meni trebaju njezine riječi. Pa ona kaže: Možeš to nazvati i špijada. Pa je zovem da joj kažem da ona mašinu za završne šavove zove endlerica, pa mater kaže: To je obrlovka. Ali ne slušaj ti mene, nego slušaj tamo meštra, ona zna šta radi, ja sam sve zaboravila. Onda je opet nešto nazovem da je pitam oko vađenja kroja i šavova i svega se sjeti.
Kako je tebe to sad uhvatilo, kaže mi.
Ja kažem: A ne znam. Nemam pojma zašto je tako. Stvarno, evo… Znaš kako je to sa mnom. Sve ni iz čega.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
