Za prijevod "Lisice" Dubravke Ugrešić na francuski jezik dodijeljena vam je ovogodišnja Velika nagrada Grada Arlesa. Riječ je o drugom vašem prijevodu Ugrešićinog romana nakon "Baba Jaga je snijela jaje" iz 2021. Što vas je vezalo za njen rad?

Još se sjećam tog dana listopada 2019. kad sam dobila mail u kojem me je Dubravka pitala želim li ju prevoditi, s obzirom na to da je njena bivša prevoditeljica bila u penziji. Bila sam jako počašćena – mislim da se ne bih sama usudila da joj priđem, valjda me previše impresionirala. Volim hibridne književne forme, pa mi se u njenom radu svidjela ta mješavina fikcije, autofikcije i eseja.

I njezina nevjerojatna erudicija – a opet, stil joj je toliko lijep i zaigran, sve se to čita lagano. Ona vam priča priču, a vi se samo prepustite. Naravno, nimalo je nije lako prevoditi, morala sam puno istraživati i puno sam naučila u tom procesu. Volim i njen humor i neizmjerno cijenim što je, usprkos svemu, ostala nepokolebljivo vjerna svojim etičkim i političkim principima. I to što zna biti jako oštra prema sebi, ne samo prema drugima.

Kako su Ugrešićine knjige primljene u Francuskoj?

Neko vrijeme je bila malo zaboravljena. Krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih bili su prevedeni "Muzej bezuvjetnih predaja" i "Ministarstvo boli", a onda je, kao što je bilo slučaj i s drugim autorima iz regije, interes velikih izdavača jenjao. Međutim, jedan mladi izdavač koji je upoznao njezin rad u američkom prijevodu je otkupio prava i reizdao spomenute prijevode, a meni dao da prevodim "Baba Jagu" i "Lisicu".

Rekla bih da je recepcija za autoricu iz ovih krajeva jako dobra. Dobili smo puno članaka, čak i duplerice u Le Mondeu, što se ni prije ni poslije nije desilo autori(ca)ma koje prevodim. Prodalo se oko 3000 primjeraka svake knjige, što je također jako dobro za neameričkog pisca. Na kraju krajeva, i ta nagrada koju sam dobila je također priznanje njezinom radu.

Kako se iz pozicije prevoditeljice s bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskog jezika vidi ovaj naš jezični i kulturni prostor?

Kao strankinji je to za mene jedan prostor, s unutarnjim razlikama naravno, ali ipak mogu svugdje da čitam i pričam s ljudima na tom jeziku, odnosno tim jezicima. Meni je to školski primjer da je pitanje jezika, a i dijalekata, političko pitanje. No nije na meni da kažem tko ima pravo na svoj jezik. Kao prevoditeljica, jako uživam u svim tim nijansama i razlikama unutar jednog prostora koji mi je ipak čitljiv.

No žao mi je što knjige iz susjednih zemalja toliko teško cirkuliraju, iako, koliko vidim, scene međusobno surađuju i komuniciraju, bar u nekoj mjeri. Za kraj, citirala bih rječnik koji sam nedavno nabavila radi prijevoda "Mladenke Kostonoge" Želimira Periša, Rječnik govora Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine. U njemu sam naišla na riječ "jedinstvo: samoća, život bez potomstva ili s malo potomaka". To je ono što me silno veseli u vašem jeziku, sve te varijacije. Jako je simbolično za taj isti vaš jezik: u kojem jedinstvu želimo biti?