Taman nekako dok je Međunarodna misija za slobodu medija prošli tjedan završavala svoj neugodni izvještaj o stanju u Hrvatskoj, osvanula je u javnosti jedna više nego indikativna sudska odluka. Slučaj se tiče Hrvoja Zovka, inače predsjednika Hrvatskog novinarskog društva. Ima tome ravno šest godina, dakle, otkako taj naš kolega više-manje ne radi svoj posao, uz stanoviti prekid, jer mu je Hrvatska radiotelevizija udijelila izvanredni otkaz. Općinski radni sud u Zagrebu i Županijski sud u Rijeci vratili su ga nakratko bili s ovu stranu medijskog ogledala. No proljetos ih je osporio Vrhovni sud RH, dao za pravo HRT-u, a istu je preinaku ovih dana konačno amenovao Ustavni sud, institucija koja odavno nema puno veze s pravom, ali i dalje udara onim čekićem. Vrhovni sud nije se pritom nimalo bavio propitivanjem ključnih činjenica iz događaja koji su prethodili otkazu. Zovko, u ono doba izvršni urednik na kanalu HTV4, jednog je dana bio podnio ostavku na tu funkciju. Prelila mu se čaša, jednostavno, nije podnio to što ne može odlučivati o izboru sugovornika u programu, ili konkretnije, što ga se cenzurira u korist HDZ-a. No tad ga je urednica Informativnog medijskog servisa Katarina Periša Čakarun, prva mu nadređena, pozvala na razgovor.
Svjedoci su potvrdili, a ni sam to nije opovrgavao, da je on u jednom trenutku zagalamio, opsovao kolegicu, čak udario po vratima na izlasku. I, da skratimo s forenzikom, taj njegov ispad preveden je u nasilnički, prijeteći čin, s vrijeđanjem poslodavca, nanošenjem opće štete i svim onim garnirungom koji obično prati slične pseudopravne aranžmane. Zapazimo presudnu riječ koja će nadalje upravljati ovim predmetom. Periša Čakarun, jedna od milijun milijardi urednika na HRT-u, premda među najvažnijima, proglašena je u ovome poslodavcem, a Hrvoje Zovko je analogno tome posloprimac, radnik obični. Poslodavce se ovdje ne smije ni krivo pogledati, oni su sakrosanktni. Jasno, mogao je i on nagaziti koga sebi podređenog, dati si malo na zlovolju dok je bio na uredničkoj funkciji, pa bi u toj relaciji on bio poslodavac, dok bi onaj donji morao strogo paziti kojim mu se tonom obraća. Ili uopće nije tako, jer takvo hijerarhiziranje među zaposlenima nema veze s mozgom, s realnošću generalno, s pravom ni praksom.
Prva dva suda nisu pokušavala domisliti tu vrstu gadosti, nego su ustanovila da se ponašanje izvršnog urednika ne može, bez obzira na buku i bijes, okarakterizirati kao nasilno spram pretpostavljene. Štoviše, istaknuto je stajalište po kojem i psovka, iako jest posrijedi oblik verbalne agresije, može imati funkciju samoobrane, naročito ako ide odozdo nagore. Ako podređeni ima, na primjer, kao što nalaze ti sudovi, osjećaj da je cenzuriran, i bez obzira na to je li u pravu ili ne. Povrh svega je zaključeno da je nadređena osoba morala biti otvorenija prema kritici radnika, iz dva razloga: zato što je medijska urednica, i zato što je to javni servis.
Sljedeća dva suda nisu razmatrala ni taj rezon, ni ranije utvrđeno činjenično stanje, ni iskaze nekolicine involviranih svjedoka, zapravo ništa bitno od onoga što je poslužilo u prethodnom dijelu priče. Bez uvijanja potvrdili su urednicu IMS-a kao poslodavca i ocijenili da je Zovkov nastup dostatan razlog da se potvrdi odluka uprave HRT-a o njegovu otkazu, a cenzura i razmjernost disciplinske mjere i druga manje važna pitanja ostavljena su po strani. Nije ih omelo ni to što u svojim obrazloženjima improviziraju s dodatne tri kategorije, osim te jednoznačno poslodavne, a sve su veoma različite: direktor, nadređena osoba, suradnik. Periša Čakarun odjednom je tako prepoznata u liku poslodavačkog subjekta, utjelovljenje menadžerske instance, avatar gazde.
Ovdje možda treba napomenuti da to nema blage veze sa zakonom, ako i dalje vodimo računa o takvim podudaranjima, ili nas pravo više ne zanima. Ionako, s obzirom na to u što je prometnuto s odnosima moći u tržišnoj ekonomiji i liberalnoj demokraciji, znamo da najčešće biva iskorišteno za održanje vertikalno zadanih nejednakosti; riječju, nepravde. No sudovi se i dalje formalno vode i rukovode po zakonskom slovu, pa je interesantno vidjeti koliko oni sami zaista drže do njega.
U kapitalizmu, ovakvom ili onakvom, a to bi morale znati čak i one naše sramote od ustavnih sudaca na čelu s potpisnicom ove presude Ingrid Antičević Marinović, minus ono troje stalnih odmetnika, predstavnik poslodavca može biti samo netko iz uprave. Drugim riječima, trgovačka društva i javni servisi, kao što je i sam HRT, imaju jasno ovlaštena imena u upravljačkoj strukturi, obavezane persone sa službenom odgovornošću koje predstavljaju pravnu osobu poslodavca. Nema tu prostora za proizvoljno tumačenje ni rastezanje pojmova. HRT ima svoju upravu, ravnateljstvo, šefove poslovnih jedinica, i s druge strane urednike, novinare, režisere, tehničare, administratore itd. Nitko od njih ne može biti malo jedno, malo drugo. Naročito urednici u novinarstvu ne smiju preuzimati atribute poslodavca, otkaze dijeliti ili biti razlogom za dodjelu otkaza tako što ih je netko kritički spopao, a oni se nato zatekli u duševnoj boli. Ne smiju, ali to očito nije razlog da ne postupaju sasvim obrnuto. Kako istaknutiji urednici na HRT-u, tako i suci, ili barem jedan glomazan dio pravosuđa, koji u svojim togama poput nekakvoga svjetovnog klera udaraju ritam čitavome ovom izopačenom sistemu. I, dobro, znamo da pravice ne može istinski ni biti tamo gdje za sistemski modus operandi imamo principe konkurentnosti i antagonizacije, te nedodirljivosti privatnog interesa. Svejedno, važno je zadržati svijest o tome da je u pitanju ideološka varka, političko-iluzionistički konstrukt. To možemo najlakše pomoću raskrinkavanja njegovih unutarnjih kontradikcija i vanjskih nedosljednosti.
U ovom primjeru, pored jeftinog muljanja oko poslodavačkog statusa, Vrhovni sud i Ustavni, pod ruku, iznevjerili su još jedno evidentno zakonsko uporište. Zakon o radu, naime, definira okvir za izvanredni otkaz uz napomenu da je razlog takvoj odluci uprave opravdan ako, uvažavajući sve okolnosti i objektivne potrebe obiju strana, nastavak radnog odnosa zaista nije moguć. Sama tzv. osobito teška povreda obaveza iz radnog odnosa nije dovoljna. Nije čak ni onda kad je utvrđena, a ovdje definitivno nije. No trećestupanjski sud ne samo da nije utvrdio tešku povredu, određenim pobijanjem nalaza nižih sudova, nego se na (ne)mogućnost nastavka radnog odnosa nije ni osvrnuo. A tek druga, kumulativna pretpostavka sadržajno zaokružuje osnovu za odluku o izvanrednom otkazu.
Ostaje vidjeti koliko onda cinično mora biti izmotavanje Ustavnog suda koji se ograđuje da po svom poslanju ne smije dirati u pravni tok sudskih postupaka. On je tu isključivo da zaštiti eventualno ugrožena nečija ljudska prava i ustavnost institucionalnih pozicija. Hrvoje Zovko ima priliku ponijeti takve formulacije na reveru poput značke, zaštićen u svojim ljudskopravnim slobodama do višegodišnjeg iscrpljivanja, jer čak i nasilnici imaju pravo na pravičan zakonski tretman.
Mi ostali, javnost naša zajednička, na raspolaganju pak imamo još jedan egzemplar iz povijesti sistemskog nasilja koje se zaodijeva kostimom upravo svoje zaštitničke suprotnosti. Istinski siledžijskim utoliko se pokazuje sistem koji raspolaže demokratskim, pravnim te institucionalnim legitimitetom onako kako mu kad paše. Zovko je stao na žulj vlastima, HDZ-u i partnerima; nastavio je tamo pocupkivati i nakon otkaza, iz HND-a. Katarina Periša Čakarun, to karikaturalno utjelovljenje poslušništva jednoj stranci i njezinu širem, naročito materijalnom interesu, na svoju dužnost je namještena baš zato. Ona prva ne bi tamo bila da nije osvjedočene bliskosti toj vlasti. Javni medijski servis i pravosudni sustav, te Ustavni sud naposljetku, služe očuvanju te legitimacije po svaku cijenu, obmanjujući javnost mimo svakog novinarskog i političkog integriteta.
Hrvoju Zovku preostaje dalje tražiti pravdu u Strasbourgu, na Europskom sudu za ljudska prava, ali ova država pokazala je više puta da ih takve korekcije, javnofinancijski nam krajnje štetne, uopće ne impresioniraju. No bit će zanimljivo ako bar taj sud objedini potpuniji kontekst predmeta. I to u tijesnoj vezi s onim internacionalno-organizacijskim uvidom na početku ovog teksta: RH postiže šampionske vrhunce po intenzitetu pritiska na novinare tzv. SLAPP tužbama, tj. onima koje pritisku jedino i služe. A posebno se među njima statistički ističu one koje protiv novinara vode njihovi vlastiti mediji i pripadnici samog pravosuđa.
