Ima nešto slično u čitanju "Priča o Adamu", "Lovca u žitu" i romana "Komo": stalno imate osjećaj da je junak puno pametniji nego što mu život izgleda. Postoji ogroman raskorak između njegovih intelektualnih kapaciteta i životne ostvarenosti. Dok čitate njegove unutarnje monologe, doima vam se poput genija, a kad mu pogledate egzistenciju, djeluje kao osoba nesposobna za život. Nije slučajna usporedba s ova dva romana, jer im je mnogo toga zajedničko: i beskrajno šarmantni pripovjedač u prvom licu, i humor, i osjećaj velike nepravde koju izaziva u čitatelju, i sjeta, i melankolija, i dječačka zaigranost i zanesenost u kontrastu s okrutnim svijetom odraslih i privilegiranih. "Priče o Adamu" poetički se naslanjaju na selindžerovsko-valjarevićevski kompleks proze, što im je kompliment sam po sebi, a uspješno realiziraju zadani koncept, čime potvrđuju Lazara Pavlovića kao vještog i talentiranog pripovjedača.
Naslov knjige sugerira da je riječ o pričama, međutim priče su toliko međusobno povezane i međusobno uvjetovane da se na određen način može govoriti i o romanu. Ovaj valjarevićevski junak, Adam, radi sitne poslove, ima viška vremena, naglašeno je introspektivan i predstavlja neku vrstu otpadnika od društva. Sve priče o njegovim poslovima i preživljavanju ispričane su na duhovit način. Tipična rečenica ove proze jest: "Otkako mi je otac umro, jedini put kad bih osetio da činim nešto korisno bilo je kada sam posećivao lokalnu poštu ili zgradu elektrodistribucije i plaćao račune." Ili, primjerice: "Matej je smatrao, opsesivno gutajući knjige Bukovskog i Kafke, verovatno jedinih pisaca koje je čitao, da je pojedinac dužan da upada u konfliktne situacije sa ocem." Zanimljiv strukturni dio teksta čine tzv. "Apokrifi", koji su numerirani. Primjerice, prvi apokrif koji se pojavljuje u knjizi predstavlja halucinogenu scenu koja razbija narativno tkivo teksta i ostavlja snažan efekt. Adamu se ovdje pričinjava vlastiti paralelni život.
Ovo je roman / zbirka priča u kojem je gotovo nevažno što se događa. Središnji značaj imaju refleksije junaka, koje su šarmantne i zavodljive u svojoj lukavoj lopovštini i mangupluku. Junak – naravno – piše roman u kojem "nezaposlen mladić bez ambicija luta gradom u potrazi za sitnim zadovoljstvima i, iznad svega, smislom svog bednog života". Adam piše: "Bio sam na pragu velikog otkrića: supa je isto što i roman. Nisam propustio da to i zapišem." Adam izjavljuje da ne zna o čemu se radi u njegovoj knjizi. Tako ni čitatelj "Priča o Adamu" ne zna o čemu se u njima radi zapravo, ali to se pokazuje nevažnim zbog načina na koji se priča ni o čemu pripovijeda. Jedino što ga tjera naprijed, pripovijeda (i zapisuje) Adam, što mu potiče želju za životom, kakav god on bio, jest činjenica da roman raste u njemu i pitanje je vremena kada će ga poroditi – dovoljan je, kaže, samo jedan, ne pretjerano opsežan, već kratak roman, ali iskren.
Pseudoapokrif pod brojem četiri značajan je za priču jer govori o odnosu Adama i njegovog oca. U ovom kratkom fragmentu priče Adam pripovijeda kako se osjećao najbliskijim svome ocu dok mu je pričao lascivnu priču. Nešto u osjećaju srama povezuje ga s ocem na neraskidiv način. Adam piše dnevnik: "Uz malo sreće, na policama knjižara bi se, pored Pesoine Knjige nespokoja, Andrićevih Znakova, našlo i ovo moje sranje." U dnevniku priznaje da bi volio da ga ljudi sažalijevaju i istovremeno i uzdižu u nebesa zbog njegove umjetnosti.
Posljednja priča knjige pripovijeda o ocu. Predstavlja ulazak u traumu smrti i kraj. Mogli bismo reći da je cijela knjiga pokušaj da se pobjegne od traumatskog iskustva – očeve smrti – a kraj knjige je suočavanje s emocionalnom boli uslijed šoka i gubitka. Ovakvo strukturiranje teksta upućuje nas na zaključak da je Pavlović pripovjedač koji itekako brižljivo organizira svoj tekst, u kojem se sve doima spontano, a promišljen je svaki detalj, što je karakteristika velikih pripovjedača. Zato je njegova knjiga za svaku preporuku, a Lazar Pavlović ime koje ćemo pomno pratiti i čitati, jer se radi o velikom talentu koji ostavlja dojam potpune nehajnosti, lakoće, spontanosti i blagoga nereda, a iza kojega stoji organizirani mastermind pravoga, rasnoga pisca.
