Časopis "Jezik" i ove je godine proveo natječaj za nagradu dr. Ivana Šretera za najbolju hrvatsku riječ. Povjerenstvo čija je predsjednica Sanda Ham, profesorica Filozofskog fakulteta u Osijeku koja je već spominjala "ugrozu" hrvatskog jezika od "agresije s istoka", i među čijim je članovima i Hrvoje Hitrec, prokušani domoljubni intelektualac, ovog puta nije nikoga nagradilo, premda se na natječaj javilo 113 osoba koje su predložili ukupno 303 riječi. Evo prijedloga: umjesto tuđice "influencer" izraz "utjecajnik"; "trogodak" umjesto "hattrick"; "vodomet" umjesto "vaterpola" i, shodno tome, "vodometaš" kao zamjena za "vaterpolista". Ima toga još. Onaj tko ne podnosi vrućine trebao bi biti "ljetogrozan".

Da vidimo kako izbor komentira profesor Mate Kapović s Odjela za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Premda je, kaže, sasvim uobičajeno da u jezike ulaze riječi iz drugih jezika (npr. gol), kao što je sasvim uobičajeno da u jezicima nastaju nove riječi od domaćega jezičnoga materijala (npr. nogomet), manje je uobičajeno da se organiziraju natječaji za najbolje nove riječi. Nastavlja: iako u tom smislu svatko ima pravo organizirati natječaje i izmišljati riječi, u slučaju navedenog natječaja ne radi se, sasvim je očito, samo o zaigranosti i poigravanju jezikom, nego iza toga stoji nacionalizam, koji se u jeziku odražava kao jezični purizam i desna politička agenda.

- Nema sumnje da je takva jezična politika, koju ne treba brkati s općenitim nastankom novih riječi, što samo po sebi nije ništa loše, štetna po govornike jer se uklapa u širu ideologiju preskriptivizma, a koja, osim što promovira neznanstven pogled na jezik, promiče jezičnu nesigurnost i strah od jezika. Ljudi se boje govoriti u strahu da ne "pogriješe". Ovakvi natječaji kreću od pretpostavke da u jeziku kojim govorimo ima nešto loše, da se to mora pošto-poto mijenjati i da nikako ne smijemo opušteno govoriti svoj jezik jer tko zna što ćemo "netočno" reći - kaže za Novosti Kapović.

On smatra da je bizarno novosmišljene riječi nazivati automatski "hrvatskima", dok riječi koje autori natječaja pokušavaju zamijeniti, a dominantno je riječ o posuđenicama, smatraju "stranima", iako se možda već desetljećima koriste u hrvatskom. Vaterpolo sasvim sigurno nije nova riječ i po kriteriju upotrebe je sasvim sigurno hrvatskija od izmišljenice "vodomet". No unatoč kriteriju upotrebe, neki će ovu potonju, koju nitko ne upotrebljava, proglasiti hrvatskom, a prvu stranom, na osnovu etimologije odnosno činjenice da je "vaterpolo" posuđenica, a drugu domaćom jer je sastavljena od domaćih elemenata.

- Zabrinjavajuće je da se neki ljudi koje društvo plaća da se bave jezikom bave ovakvim trivijalijama umjesto da se bave opisom i analizom jezika. U to spada čitava priča oko Zakona o jeziku – u nas je izglasan zakon kako bi se "domoljubi" mogli busati u prsa hrvatska kako jako "vole" hrvatski i "skrbe" se za nj, ali pritom jedan HDZ to neće ponukati npr. da izdvoji neka sredstva za taj isti hrvatski pa da se ne sramotimo više što smo jedan od slavenskih naroda s najmanjim brojem rječnika dostupnih na internetu - naglašava Kapović.

"Domoljubi" se, ističe on, bave izmišljanjem novih "hrvatskih" riječi, a nimalo ih ne brine što primjerice za engleski u par sekundi možete doći do podatka da najranija poznata potvrda, prema Oxfordskom rječniku, za riječ "water polo" datira iz 1875., dok za hrvatski nemamo kamo pogledati kada je prvi put upotrijebljena riječ "vaterpolo".

No to je uvijek tako – oni koji hrvatski najviše "vole", u pravilu o njemu najmanje znaju, najmanje su za nj učinili i u stvarnosti ih je najmanje briga koliko ga stvarno poznajemo. Oni ne vole stvaran jezik, nego neku svoju nemuštu fantazmu o njemu, upregnutu u nazadne i štetne političke ideje.