U Katru, u Kataru; na Cipru, na Ciparu; u Gorskom kotaru, na Gorskom kotru; na hrptu, na hrbatu; na laktu, na noktu, jezična su pitanja koja su zadnjih dana zaokupila medije ionako uglavnom samoopterećene glupostima. Kad je već leksik to što muči ovo društvo, pronašli smo odgovor kod stručnjaka, Mate Kapovića, redovnog profesora na Odsjeku na lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, pa pročitajte što on kaže o pitanju koje dijeli Hrvate i Hrvatice više nego što to čine partizani i ustaše, uz ponekog četnika, da ne spominjemo skore izmjene Zakona o radu za koje je, ionako, malo koga briga. Kako ovdje svi misle da znaju sve o nogometu, tako misle da znaju i o lingvistici.
Prepuštamo mikrofon Kapoviću s njegovog profila na Facebooku:
Kako Katar postaje na neko vrijeme jako relevantan u javnosti i jedno mjesec dana će se spominjati dosta učestalo, u javnosti se javlja tobožnji "problem" kako deklinirati ime te zemlje - gen. Katra ili Katara. Kao i obično u ovakvim slučajevima, rasprave su potpuno promašene u samom korijenu, a o pojedinim "stručnim" mišljenjima da ne govorimo. Krenimo redom:
1) Genitiv riječi Katar zapravo nije pitanje pravoPISa koji se bavi standard(izira)nim pisanjem, a ne morfologijom oblicima (iako tu treba reći da među laicima "pravopis" često znači bilo kakav oblik propisa o jeziku pa ajde - no u stručnijoj raspravi se besmisleno pozivati na pravopis po tom pitanju).
2) Sasvim je očito - inače ne bi o tome bilo uopće rasprave - da postoje oba oblika (i KaTRa i KaTARa). Dakle, besmislene su i netočne apodiktičko-normativne tvrdnje tipa "Katar se deklinira kao Cipar" - očito je da se realno deklinira na oba načina.
3) Priča o dužini nastavka je isto tako besmislena - da, u novoštokavskom je Kȁtăr kao Cȉpăr (gen. Cȉpra) a ne kao (Gòrskī) kȍtār (gen. kȍtāra) ili Mòstār (gen. Mostára), no to ne znači puno. Uvijek su mogući i novi obrasci i ne znači da svako kratko -a- u zadnjem slogu mora nužno nestajati kao u "lakat" ili "nokat".
4) Osim toga, čak i za to postoji protuprimjer (iako protuprimjer nije ključan) - npr. riječ "hrbat" se također koleba u genitivu (gen. hrpta/hrbata). To potvrđuje već veliki Akademijin rječnik krajem 19. stoljeća, a mlađi oblik "hrbata" (analogijom prema "hrbat") se javlja npr. i u još starijim rječnicima kao što su Voltićev i Stullijev (s početka 19. stoljeća), a postoji i danas u praksi, iako ga npr. Hrvatski jezični portal i Školski rječnik hrvatskoga jezika, kao dva jedina e-rječnika hrvatskoga, preskriptivistički potiskuju ne navodeći ga.
5) Jednako tako, iako rasprava o tome da je Cipar izvorno grčki Κύπρος (bez vokala između p i r) pa da zato ima nepostojano -a-, a da je Katar izvorno arapski قطر [ˈqatˤar] (s a između t i r), lingvistički zanimljiva, porijeklo riječî i glasova tj. etimologija ne može biti dobra smjernica u određivanja živoga jezika i žive upotrebe. Za realnu hrvatsku upotrebu je bitno isključivo kako se realno govori danas u hrvatskom, a ne kako je nešto bilo u grčkom, latinskom ili arapskom. Takve nam informacije mogu biti korisne u analizi neke riječi, ali nisu bitnije od naše realne jezične upotrebe.
6) Lingvistika je znanost koja opisuje i analizira jezik - lingvistika ne propisuje jeziku kakav bi "morao" biti. Ono što lingvistika o ovom kvaziproblemu može reći jest da u upotrebi postoje oba oblika - i Katra i Katara - i da ne postoje nikakvi realni razlozi da se bilo koji od njih proskribira, nameće ili preferira. Nije da izvornim govornicima treba ičije odobrenje da slobodno govore svojim jezikom, ali slobodno govorite kako vam dođe - bilo da je to o Katru, Kataru ili i o Katru i Kataru kako kad (ideologija dosljednosti je još jedna potpuno nerealna i nepotrebna izmišljotina). Nema nikakvog razloga da oba načina deklinacije ne postoje, da se ikoga tjera da mijenja svoju jezičnu produkciju ili da se bezrazložno ide u hiperstandardizaciju koja bi pošto-poto propisivala samo jednu od ovih mogućnosti (pri čemu će neki normativisti preferirati jedan, a neki drugi oblik - u oba slučaja bez utemeljenja jer pravog utemeljenja ni ne može biti).
