Čini se razumljivim da svi koji studiraju lingvistiku moraju izvrsno baratati engleskim jezikom zbog radikalnog manjka literature na lokalnim jezicima. Bio mi je to indikator o stanju svijesti o tome koliko literature na našem jeziku nedostaje i koliko znanstvene terminologije 21. stoljeća manjka, zbog dekada implementacije pogrešnih politika u izdavaštvo. Odgovor je to na pitanje zašto govorimo u kalkovima, zašto nam vlastita gramatika počinje djelovati krnje, zašto su mogući redovi riječi u rečenici koji su nekada bili smatrani neobičnima. Pogrešno bi bilo misliti da je izdavaštvo na hrvatskom standardu krahiralo samo u društveno-humanističkim znanostima. Taj problem prisutan je i u književnosti, u tehničkim znanostima, a razgovarajući s drugovima o ideji za ovaj tekst, fizičari su mi kazali kako je isto bilo i u prirodnima. Još na studiju profesori su ih zatrpavali literaturom na ruskom, ponešto na njemačkom i na francuskom jeziku, uz objašnjenje da su "formule na svim jezicima iste".

Sada je došlo vrijeme da se postavi pitanje u kojem nas smjeru vode pogrešne strategije. Prije nego što se pozabavimo sadašnjim problemima, istaknimo jedan možda poučan povijesni primjer. U lingvistici se obično smatra(lo) da djeca jezik uče od majki. Možda najbolje potvrđen takav primjer je onaj sanskrta, indijskog jezika izrazito srodnog bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskom jeziku (skraćeno: BCMS-u). To je briselski apolitični naziv za naše jugoslavenske dijalekte koji su međusobno potpuno razumljivi. Sanskrt je mrtav otprilike dvije i pol tisuće godina. Jezike koji više nemaju izvornih govornika, koji više nikome nisu materinji, poput staroslavenskoga ili latinskoga, nazivamo mrtvim jezicima. Sanskrt je prije svega bio elitni muški jezik. Ženama nije bilo dozvoljeno govoriti sanskrtom, čak ni ako su rođene u samom plemenu koje ga je govorilo. Zbog toga, oko tisuću godina nakon trajne migracije ovih Indoeuropljana na Indijski potkontinent, a nekoliko stoljeća prije mijene era, više nitko nije bio izvorni govornik sanskrta. On se koristio kao jezik političkih elita, svećenika i vjernika u ritualnim obredima. Zapravo, jedine žene kojima je bilo dopušteno govoriti ovim jezikom postale su javnofinancirane kurtizane (palača, plaća, mirovina i posao za potomke).

Sanskrt je mrtav otprilike dvije i pol tisuće godina. Jezike koji više nemaju izvornih govornika, koji više nikome nisu materinji, poput staroslavenskoga ili latinskoga, nazivamo mrtvim jezicima. A sanskrt je prije svega bio elitni muški jezik

U njihovim su se posteljama krojile državničke politike, kalili diplomatski odnosi i prenosila rana hinduistička kultura. Paradoksalno, imalo je to učinak zbog kojeg bi danas većina desno orijentiranih građana dobila srčani udar, a aktualni indijski premijer svakako. U kastinskom sustavu tada još oralne kulture, književnici, kulturnjaci, dramski umjetnici, redatelji i sekularni pjevači bili su ljudi niskog društvenog statusa i nerijetko, procijenjeno iz današnje pozicije, potomci kurtizana bez pripadnosti očevoj familiji u društvu koje je bilo patrilokalno, patrilinearno i patrijarhalno. Najpoznatiji takav autor je pjesnik Kālidāsa čija se jedna priča pojavljuje u 9. noveli Trećeg dana Boccacciovog "Dekamerona". Paradoks ili kozmički cinizam krije se u tome što je naslijeđe jedne izrazito ponosne šovinističke kulture prepušteno najpodcijenjenijim dijelovima društva: ženama, kurvama i njihovoj kopiladi. Štoviše, ta tradicija ostala je živa toliko dugo da još u 12. stoljeću imamo pojava da su redatelji, pjesnici i pisci sinovi kurtizana. U tom stoljeću sanskrt je mrtav već skoro dvije tisuće godina, a tada umiru i svi srednjoarijski dijalekti i jezici koji su se razvili iz sanskrta i koji su se govorili tisuću i pol godina između sanskrta i hindskoga, maratskog, urdskog i drugih srodnih jezika kojima govore današnji izvorni govornici u Indiji i Pakistanu. Ukratko, jezici prenošeni patrijarhalnom silom i prepušteni patrijarhalnoj inerciji umiru relativno nedugo nakon implementacije radikalnih politika socijalnog isključivanja velikih dijelova društva. Tako između socijalnog isključivanja i smrti nekog jezika leži nacionalistička jezična politika.

Da li nam išta od toga nešto znači za hrvatski jezični standard? Zadani konceptualni okvir pomaže nam da lociramo neuralgične točke budućnosti našeg jezika ili da ih makar osvijestimo u sadašnjosti. Hrvatski nema društvenu moć sanskrta, grčkog ili latinskoga koji su se počeli radikalno mijenjati onda kada je dominantna kultura izgubila svoju društveno-ekonomsku prevlast. Jezici se stalno mijenjaju, no kulturološki kontinuitet doprinosi njihovoj stabilnosti, na primjer litavski kao najarhaičniji indoeuropski jezik, kojem po broju očuvanih arhaičnih gramatičkih oblika opako pariraju BCMS dijalekti. Kada onda jezik počinje umirati? Kada se promijeni kultura koja ga nosi ili kada mu počne opadati broj govornika. On opada starenjem nacije, visokom emigracijom i sužavanjem upotrebe u društvu, pri čemu se u pravilu razvija dominacija nekog drugog jezika koji onda zadobiva viši društveni status. To se sve događa hrvatskome i brojnim drugim jezicima diljem Europe i svijeta. U konačnici, to vodi mijenjanju kulture.

Promjeni BCMS jezika doprinose svi spomenuti faktori, što vidimo i po broju bilingvalne predškolske i osnovnoškolske djece u Hrvatskoj danas. Nećemo se ovdje baviti uzrocima opadanja broja govornika, već njegovom suženom upotrebom u jezičnim situacijama. Nećemo se baviti ni pitanjem broja bilingvalne predškolske djece u Hrvatskoj, što je olakšano razvojem informatičkog društva. Zahvaljujući informacijskoj revoluciji današnja djeca progovaraju engleski malo kasnije nakon hrvatskoga. Što će to značiti za društvo u cjelini i za njegove pojedinačne aspekte, npr. za akademsku produkciju za petnaestak godina, kada sadašnji bilingvalni prvoškolci postanu studenti, profesionalci i znanstvenici? I što se događa s današnjim procesima u formalnim sektorima koji stoje naspram sveukupne neformalne, svakodnevne upotrebe jezika; kako se smanjuje funkcionalnost jezika, njegovo područje upotrebe?

Paradoks nacionalističke jezične politike leži u potpuno pogrešnom prepoznavanju "neprijatelja". "Neprijatelj" hrvatskog dijalekta nisu ni srpski, ni bosanski, ni crnogorski, baš kao što to više nisu ni latinski, mađarski ili njemački

Već smo naznačili suženu upotrebu hrvatskog standarda u akademiji, te smo dotakli neke historijske utjecaje na jezične promjene. Manjak prevođenja suvremene znanstvene literature sužava dostupnost novih informacija, novih znanja i vještina. To znači da sve generacije koje nisu bilingvalne i nisu visoko obrazovane pa stoga ne govore engleski, nemaju pristup informacijama i znanjima koja objašnjavaju znanstvena dostignuća 21. stoljeća. A sva znanstvena područja izrazito su napredovala u ovom stoljeću. I dok je to jasno u informacijskom polju, tehničkim i prirodnim znanostima, većina nije svjesna da isto vrijedi i za društveno-humanističke znanosti, u vezi kojih se i u školama i na fakultetima danas pomiču granice svega što smo mi učili u školi i podučavaju se nove informacije. A s njima se pomiče i razumijevanje.

Da to uzrokuje velike generacijske jazove najvidljivije je možda u području klimatskog aktivizma, kod trenutne studentske populacije, a zbog toga što starije generacije ne mogu prihvatiti da je planeta zaista lošega zdravlja, da je civilizacija kakvu poznajemo kratke budućnosti te da to mlađim generacijama izaziva anksioznost i depresiju. Iste te klimatski depresivne generacije informiraju se i educiraju na engleskom jeziku, dok oskudnost koncepata i široko ukorijenjenog znanja na temu klimatskog kolapsa na domaćem jeziku uzrokuje dodatan sloj anksioznosti koja onda poprima svoj sociopolitički život. Teško je prepoznati da umiranje jezika – smanjenje njegove upotrebe – kreće od dostupnosti informacija na domaćem jeziku. Činjenica je da je znanost postalo lakše i jeftinije proizvoditi na engleskom jeziku. A tu je i pitanje vrijednosti znanstvenog teksta napisanog na hrvatskom u usporedbi s istim tekstom napisanim na engleskome.

Što se onda hrvatskom jeziku i kulturi više isplati: pustiti hrvatski da umire u glibu aktualnog nacionalizma čiji nositelji misle da donositi politike u jeziku znači biti policajac vokabulara i omalovažavati nositelje jezične raznolikosti koja, baš kao i u genetici, život znači? Ili odustati od neodržive ideologije jezičnih čistoća koje vode u istom smjeru kao i inbreeding, odnosno razmnožavanje isključivo unutar vlastitog genetskog bazena. Umjesto toga treba otvoriti zatvorene kulturološke granice te prihvatiti činjenicu da za dobro svih naših jezika i kultura treba osigurati slobodnu razmjenu knjiga i znanja napisanih na srpskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, pa i slovenskom standardu. Jer ne proizvoditi nova znanja na domaćem jeziku i ne prevoditi nova znanja na domaći jezik znači mirno prepustiti dominaciju nad svojom kulturom nekoj drugoj kulturi. Manjak novih znanja na domaćem jeziku znači polako ali sigurno ograničavati upotrebu domaćeg jezika u formalnim situacijama.

S predstavljanja novog Zakona o hrvatskom jeziku (Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)

Ako vam ove anegdotalne ilustracije nisu dovoljne, probajte ovaj test: otiđite na internetske stranice Europske komisije u Hrvatskoj i bacite oko na dokumente. Koliko ih je prevedeno? Koliko ih je kvalitetno prevedeno? Biste li okvalificirali jezik Delegacije Europske komisije u Hrvatskoj kao dobar hrvatski? Posebnu pažnju obratite na službenu terminologiju na hrvatskom. Prepoznajte li je? Garantiram vam da ćete u dokumentima svoje struke objavljenim na tim stranicama pronaći termine doslovno prevedene s engleskoga, odnosno strojno prevedene termine za pojmove koji u hrvatskom zapravo postoje u govornom jeziku, ali su nam korpusi na kojima se trenira strojni prevoditelj zastarjeli i možda se u periodu otkada se grade hrvatski jezični korpusi jezik nije promijenio dovoljno da postane drugim jezikom, ali je svakako izmišljen oveći broj koncepata i termina koji postoje samo u neformalnom i poluformalnim govorima, jer su izvori tih pojmova na nekom stranom jeziku, a na domaći nikada nisu sistemski prevedeni. Ovaj dio jezične politike nema veze s nacionalizmom, ali svakako ima veze sa stvarnom posvećenošću hrvatske politike jeziku.

Važno je makar osvijestiti od čega se jezična politika sastoji. Posebno u kontekstu nedavne rasprave o Zakonu o hrvatskom jeziku, za koji možemo reći da je uzak i da nije fašistički, što je svakako izazvalo zadovoljstvo struke. No, samo zato što je ljestvica jako nisko postavljena. Progresivni zakon o jeziku adresirao bi ne samo nekoliko aspekata načetih u ovome tekstu, već i mnogo, mnogo više toga. Da bi spriječio odumiranje jezika, dok je to još lako, dok zahtijeva gotovo minimalni utrošak energije, zakon bi morao inzistirati na prevodima knjiga i radova s engleskog i drugih nejužnoslavenskih jezika. Paradoks nacionalističke jezične politike na kraju leži u potpuno pogrešnom prepoznavanju "neprijatelja". "Neprijatelj" hrvatskog dijalekta nisu ni srpski, ni bosanski, ni crnogorski, baš kao što to više nisu ni latinski, mađarski ili njemački. Neprijatelj hrvatskog jezika je primarno engleski. To neprijateljstvo nema subjekta, ono je definirano s obzirom na to da engleski, kao što je pokazano, ugrožava budućnost svih naših jugoslavenskih dijalekata, kako god ih želite imenovati. Samo ih ne zovite jezicima, jer sigurna sam da ljudi s pasošima svih ovih nabrojenih zemalja osim što razumiju sve što u ovom tekstu piše, izrazito dobro razumiju i poziciju svog dijalekta kroz opis stanja u hrvatskome.

Budućnost većine malih jezika je ugrožena, to se ne može spriječiti i možda se ni ne treba sprečavati. Ali važno je za buduća znanja, za sadašnje i buduće filozofije, za sveukupnu ljudsku kreativnost, mišljenje i djelovanje, imati veliku raznolikost pojmova i koncepata. Jezično bogatstvo ne leži u broju jezika ili broju riječi u jeziku, niti bilo kojem drugom kvantitativnom pokazatelju, već u čaroliji međusobnog razumijevanja onda kada govorimo iste riječi, ali imamo za njih različita semantička polja. Zato je ponekad nešto neprevodivo, jer ovisi o strukturi samog značenja u nesvjesnom razumijevanju jezika. Problem je u tome što kada neki jezik nestane, kada nema više izvornih govornika, ono neprevodivo, čarolija tog jezika, umire sa svojim zadnjim govornikom. A često se isto događa i kulturi. Trenutno su naši jezici daleko od tog najcrnjeg scenarija, a postoji i nekoliko načina da se on izbjegne, no uglavnom se ne tiču jezične, već kulturne, obrazovne, znanstvene, izdavačke i medijske politike. No, ostali smo bez prostora.