Granica je riječ s kojom je počela godina. Granica je riječ godine, iako će te uvjeravati da je riječ godine neka puno bezopasnija, banalnija, neka neprevodiva s engleskog po mogućnosti, jer nije svaki svijet prevodiv u drugi, jer i jezik ima granice, samo su one za razliku od administrativnih prirodnije i realne. Granica bi bila ono mjesto dokle smijemo ići, povezana sa strahom, ali i sa slobodom. Ta simbolična granica izaziva te i podsjeća: izbor je tvoj, dok nimalo simbolične granice država ne ostavljaju puno izbora, one su rampe pred kojima i zbog kojih jedni gube živote da bi drugi mogli sačuvati povlastice.
Ali granica je, i mimo Schengena, definitivno riječ godine. S ekrana te napada selfhelp o važnosti toga da postaviš svoje granice prema drugim ljudima, ali ništa nema o tome kako štiteći svoje uske, svete granice, nonšalantno prelaziš tuđe; godinama baš ništa o tome koliko je dobro prijeći vlastitu granicu, a katkad i tuđu. Na granicama uvijek gubimo ljude. Koliko si ih izgubila lani? Nadam se da si neke i dobila, s godinama to ide teže, primijetila si.
Iako na drugom kraju Evrope, tu iza ugla, mjesecima traje bijesan, podmukao rat zbog granice, ti bezazleno voliš ideju Europske unije po kojoj se, eto, možemo slobodno kretati; tvoji prijatelji koji žive u pograničnim mjestima, znaju što znači ta rastrzanost kad se budiš u jednoj državi, ideš na posao u drugu, prolazeći katkad i kroz treću, oni su najsretniji – pa tko bi im zamjerio. Granicu treba gurnuti duboko iza sebe, tu se slažemo, ali ona nije iza nas ni ispred nas: stojimo upravo na njoj slobodni kao ptice na električnoj žici, samo da se netko ponovo ne sjeti pustiti struju.
U isto vrijeme, šireći krila prema Zapadu gdje te, kako kažu (lažu?) u starom dobrom westernu, čekaju novac i pustolovine, ostavljaš na većoj distanci prostor koji ti je jezično, mentalitetski, geografski i povijesno sličniji, ali nesretan i razoren i apsurdan i beznadan čak i više od tvoje zemlje. Tvoje sitne zemlje na periferiji koju je kao i toliko puta kroz povijest dopala uloga čuvara granice, dežurnog policajca. Igra je takva: tko zadnji preskoči crtu/granicu taj mlati migrante.
Bilo je to jučer, sjećaš se? Prije mjesec-dva. U autobus Zagreb – Rijeka ušla je skupina mladih muškaraca tamnije puti koji su sjeli u zadnji dio autobusa. Nekoliko urednih, dobro odjevenih mladića, što nije važno, ali upalo ti je u oko, jer bilo je ipak očigledno da se radi o migrantima, što je uskoro ovjerio i dolazak policije, pregledom dokumenata. U taj isti stražnji dio busa, u koji si i sama sjela, ušla su nekako u isto vrijeme još trojica mladića, također tamnije puti, od kojih je jedan, najmlađi, sjeo pored tebe – ta trojica nisu bili migranti, nego Romi. Kad je došlo do pregleda dokumenata, boja puti je postala presudna, legitimirali su i Rome, a tvoj suputnik, pokazalo se, kod sebe nije imao osobnu, baš nikakav dokument. "Iz Hrvatske sam, rođen sam u Hrvatskoj", rekao je. "Izgubio sam osobnu, idem raditi u Pazin", objasnio je, pa ponovio da je rođen i živi u Hrvatskoj. Bio je nervozan, ali ne i preplašen, možda je navikao. Policajac u civilu, po službenoj dužnosti kratko je gnjavio pitanjima, taman dok si odvrtjela u glavi scenarij u kojem ćeš ga pitati želi li vidjeti i tvoju osobnu, a zatim je otišao i mogla si ispustiti zrak, jer ti baš ne voliš konflikte. Bila je to ona sretnija varijanta u kojoj su svi putnici na kraju ostali u autobusu. Onaj mladić do tebe, zabio je glavu duboko u mobitel i nije je dizao do Rijeke, nijednom nije pogledao u tvom pravcu, dobro je pazio na to. Na kolodvoru razišli ste se bez pozdrava, kao i svi slučajni suputnici. Nećeš saznati jesu li migranti iz busa, prolazeći preko riječkog kolodvora, susreli svoju manje sretnu braću po sudbini, one koji su bez žuđenih papira ostali u tom međuprostoru bez ičega za život (jer i papire je moguće kupiti, tako su ti rekli, ako imaš s čim), niti je li onaj mladi Rom sretno stigao u Pazin na građevinu (nadaš se da ipak jest). Udaljila si se sa scene, brzo, jer svako poniženje kojemu svjedočiš postaje i tvoje, a to ti nije prijatno.
Sa svojim bijelim licem i urednim papirima od Nove godine možeš putovati gdje god ti se prohtije, od jučer za tebe granice gotovo da i nema, ali ipak pod uvjetom da si na privremenom boravku: turistkinja, studentica, stipendistica kakve kulturne zaklade ili jeftina radna snaga. Za tvoje suputnike iz busa, uvijek će se naći i žilet-žica i batina u ruci pravde, kakav čuvar zakona da ih legitimira ili rampa da ih zaustavi. Naše šume su ih pune, tih rampi postavljenih da migrantima zabrane prolaze. Na jednu si naletjela nedavno, skupljajući kestenje na Petrovoj gori, sjećaš se? Rampa tek tako, na praznom putu usred šume, da nije bilo katanca ti bi je podigla, sigurno bi, bi vjerojatno.
Možda te to podsjetilo na sve rampe koje su ti presijecale put. Niotkud, iz daleke prošlosti, dolepršale su razglednice s nekih hotelskih plaža za koje je trebalo platiti upad da bi se rampa podigla, ali ti si s prijateljicama sve to zaobilazila, jer si bila mlada i nije vas bilo briga ako vas uhvate kako se sunčate u toplesu i jedete po prvi put Milky Way i Bounty iz hotelskog free shopa, bile ste brže, drskije. Sačuvaj u sebi tu sliku slobode kad je već imaš, dobro će ti doći kad god ti ovi i oni pokušaju navući uzde. Kasnije, te su se poluzabranjene plaže množile, općenito rampe su se počele množiti, javno je postajalo privatno i tvoj svijet, za koji se činilo da će rasti, širio se ovisno o dubini novčanika, a sužavao ovisno o pličini karaktera velmoža i sjecikesa. Unutarnje granice postale su načičkane natpisima: NE ULAZI, ZABRANJENO, PRIVATE, OŠTAR GAZDA, JEBO NAROD. Ima tu malo slobodne interpretacije, ali razumijemo se, pričam ti kao da govorim sebi. Bounty je zaista doplovio, doplovile su čitave flote kruzera, ali je svejedno svaki otplovio bez tebe, osim ako na istom nisi sobarica. Govoreći istinu, granica nema samo za bogatune i poludjele mesije, ovo je njihovo zlatno doba, era je opće hipnoze koja za proroka ima blaziranog bezveznjaka koji ima više love no što stane u Afriku, eto toliki je to čovjek, taj mag novca i u nebo može kad mu se sprdne, tome ni nebo nije granica. Tko zna postoji li uopće smrt?
Ipak, uvijek ćemo imati pokoje putovanje i knjige, bezbroj dostupnih mjesta i života za koje ne trebaš pasoš ni putovnicu. Pročitala si da nacionalna književnost ne postoji ako ne može prijeći granicu i to ti se svidjelo, taj zajeb. Kad te sretnem, predložit ću ti da pročitaš knjigu koja se zove "Granica – putovanje na rub Europe" koju je napisala Kapka Kassabova, bugarska autorica sa škotskom adresom, jedna od onih mudrih i otvorenih baštinica više svjetova i kultura za koje se nadaš da će zamijeniti turobne emigrante i cinične apatride. Knjiga je posvećena svima koji nisu uspjeli prijeći na drugu stranu, jučer i danas. Otvara je citat romske pjevačice Esme Redžepove: "Ljudi zaboravljaju da smo samo gosti na ovoj zemlji – da dolazimo goli i odlazimo praznih ruku."
U međuvremenu, ne ustručavaj se povremenog razbojstva u svijetu razbojničkih pravila. Podigni bar kradom poneku rampu koju spaziš u šumi ili na plažama, neka kroz njih, brzinom vjetra, sunu prognani – oni koji putuju noću i, naravno, djeca, jer ona pamte budućnost i činjenicu da rampe služe da ih preskočiš ili se provučeš.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
