U Srbu se 27. srpnja 1941. dogodio masovni narodni ustanak koji je bio potaknut strašnim zločinima koje su ustaše Maxa Luburića počinili nad stotinama ljudi iz ovog kraja, uglavnom nad ženama, djecom i starcima. Muškarci su se, poslije prvih hapšenja, odvođenja i ubojstava sklonili u šume.
Organizatori ustanka su bili članovi komunističke partije Marko Orešković, Gojko Polovina, Nikola Vidaković, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić,.. i njihova imena, kao u starim pričama o herojskim podvizima, treba spomenuti. Jer oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma, kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, tamanio ljude po rasnim zakonima i izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi s njim nikakvi, zaslužuju najdublje poštovanje.
Sam Marko Orešković stradat će nepuna tri mjeseca poslije podizanja ustanka, po svemu sudeći od četničke ruke. Narod ovog kraja sačuvao je sjećanje na Marka Oreškovića u stihu pjesme: „Drug je Marko hrvatskoga roda, al je majka srpskoga naroda“. Ti stihovi, sročeni u doba kad su raspojasani šovinizam i međuetnička mržnja bili nametnuti kao standard ponašanja u NDH i u Europi pod nacističkom vlašću, svjedočanstvo su veličine Narodno-oslobodilačke borbe.
Danas, 83 godine poslije, za većinu građana to bi trebala biti daleka povijest. Tek za političare, možda, prilika da istaknu s ponosom najmasovniju oružanu borbu protiv nacizma i fašizma u nacizmom i fašizmom podjarmljenoj Europi. Pri tome nije najvažnije da je na kraju ta borba bila pobjedonosna; najvažnije je da je bila pravedna i u obrani ne samo golih života, nego i vrijednosti kao što su sloboda, jednakost i ravnopravno zajedništvo među ljudima, idealima kojima su pošteni i pravdoljubivi ljudi težili odvajkada, koji zvuče samorazumljivo, a tako se teško ostvaruju.
Međutim, to što bi trebala biti daleka povijest vraća se danas kao ostrašćeni revizionizam povijesti. Ne zato što su otkrivene nove činjenice, nego zato da se lažima i izmišljotinama relativizira zloćudnost ustaštva, pokreta koji je u svojim načelima, u svojim zakonima i u svojoj praksi pa čak i u svojim pozdravima bio kopija nacizma.
Ono što posebno zabrinjava je da veliki broj političara koji značajno odlučuju o sudbini ove zemlje i zaklinju se u demokraciju i standarde ljudskih prava, ne vide ili se prave da ne vide kuda trend relativizacije zloćudnosti ustaštva vodi. A vodi prema legalizaciji govora mržnje i širenju etničke netrpeljivosti kao prihvatljivim političkim opcijama koje u pravilu redovno počinju stigmatizacijom manjina, ali je u suštini neprijatelj slobode, ravnopravnosti i pravednog društva.
Ideje koje su se u prvoj polovici dvadesetog stoljeća demonstrirale kao fašizam i nacizam, čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i Njemačkoj i uzrokovali goleme ljudske patnje i stradanja, nisu nastale niti su nestale s tim pokretima. Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi nisu samo relikti prošlosti nego suvremena i, trebala bi biti, vrlo zabrinjavajuća pojava.
I u tom smislu težnje za slobodnim i pravednim društvom ravnopravnih građana, koje predstavljaju temelj istinskog antifašizma, nisu nikad definitivno ispunjene. Samo naše svakodnevno zalaganje za njih je kakva-takva garancija da ćemo ih obraniti argumentima i da ih više nikada nećemo morati braniti na način na koji su prije 83 godina bili prisiljeni ljudi koji su ustali protiv fašizma.
