Osim što će se ovog 22. lipnja navršiti 82 godine od osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda, prije otprilike tri mjeseca prošle su 32 godine otkako su Narodne novine objavile ukaz o proglašenju Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj.
Ovim zakonom su od "starih" praznika opstali samo Nova godina i Praznik rada, dok su blagdanima proglašeni Dan antifašističke borbe, još uvijek kontroverzni Dan državnosti, Božić i Velika Gospa, uz određene dodatke neradnih neplaćenih dana za neke druge praznike, kao i za muslimanima i židovima važne datume. Proglašeno je i da prestaje važiti Zakon o proglašenju 27. srpnja (Dana ustanka naroda Hrvatske) narodnim blagdanom, kao i Zakon o praznicima SFRJ koji je obuhvaćao Dan borca (4. srpnja).
Od sloma monarhističke Jugoslavije u Aprilskom ratu, Komunistička partija Jugoslavije vodi pripreme za ustanak šireći mrežu i planirajući uglavnom manje diverzije do izbijanja sukoba Njemačke sa Sovjetskim Savezom.
Ustaški režim uspostavljen u "NDH" od samog je početka krenuo s nasiljem usmjerenim prema Srbima, Židovima, Romima i komunistima, a progon posljednjih uvelike im je olakšao stari režim. Naime, Kraljevina Jugoslavija i Mačekova Banovina Hrvatska, u svome kratkom postojanju unutar nje, imaju dvadesetogodišnje iskustvo progona, zatvaranja i ubojstava komunista, kao i prikupljanja podataka o njima.
Stoga se odmah formiraju udarne grupe i odredi, pa se tako u Splitu 7. svibnja 1941. pod pokroviteljstvom KPH formira Prvi udarni odred koji polaže zakletvu i izvodi manje diverzantske akcije, što se događa i na drugim mjestima u Hrvatskoj. Uskoro je uslijedio napad na Sovjetski Savez, čime su se komunisti smatrali mobiliziranima u borbi protiv nacističke Njemačke, dok s ustaške strane kreće još jača represija prema "antidržavnim elementima". Sisački komunisti, predvođeni Vladom Janićem Capom, 22. lipnja 1941. godine osnivaju Prvi sisački partizanski odred u šumi Brezovica, koji karakterizira to što njegovi borci, uz manje diverzije i sukobe s neprijateljem, napuštaju svakodnevni život odlazeći u šumu.
Politbiro CK KPJ na čelu s Titom 4. srpnja 1941. donosi odluku o dizanju općenarodnog ustanka protiv okupatora i njihovih suradnika te se odlučuje da dosadašnje sabotaže, diverzije i manje oružane akcije prerastu u općenarodni oružani ustanak s partizanskim ratovanjem kao osnovnim oblikom borbe i definiraju se organizacijska pitanja. U Srbu, malom ličkom mjestu nedaleko od Gračaca, počela je 27. srpnja 1941. otvorena i masovna oružana pobuna protiv ustaških zločina "NDH" nad Srbima.
Ustanak je pokrenula Komunistička partija Hrvatske, a u njemu su sudjelovale gerilske jedinice, kao i narodne mase. Ustanici, nad kojima se već mjesecima provodila genocidna politika, podigli su se pod vodstvom KPH u prvom događaju koji se može okarakterizirati kao početak masovnog ustanka u Hrvatskoj. Uz Partiju, bili su prisutni i pročetnički elementi pa je došlo i do osvete nad Hrvatima koji nisu bili uključeni u genocidnu praksu "NDH", ali KPH je nastojala takve stvari sankcionirati i eliminirati.
Istovremeno se odvijao ustanak u Bosanskoj krajini, koji je bio vrlo sličan onome što se dogodilo u Lici. Zanimljivo, ni u BiH se više ne obilježava 27. srpnja kao Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine, već se kao antifašistički praznik u oba entiteta obilježava 9. svibnja, Dan pobjede nad fašizmom. Vjerojatno je da u Republici Srpskoj ne žele obilježiti dan koji se vezuje uz BiH, dok je za Federaciju (kao što je bio njegov pandan u RH) to očito "srpski" praznik koji ima mrlje. Kako BiH nema jedinstven zakon o praznicima, u Federaciji se još obilježava 25. studenog kao Dan državnosti BiH, prethodno Dan ZAVNOBiH-a.
Hrvatska već od 1945. obilježava 27. srpnja kao Dan ustanka naroda Hrvatske. Karlo Mrazović, član hrvatskog rukovodstva i saborski zastupnik, obraćajući se Saboru povodom uvođenja ovoga dana navodi da su tada počeli prvi masovni oružani sukobi s neprijateljskim formacijama i da stoga predlaže 27. srpnja kao narodni blagdan koji će predstavljati dan općeg narodnog ustanka u Hrvatskoj. Vjerojatno su se, uz objektivnu masovnost i značaj ovog događanja, obilježavanjem upravo ovog datuma htjele priznati velike žrtve srpskog naroda u Hrvatskoj, kao i njegovo učešće u NOP-u koje je predstavljalo značajan doprinos antifašističkoj borbi i revoluciji u Hrvatskoj.
Dolazimo i do 1991. Tadašnje hrvatsko rukovodstvo želi se što više distancirati od Srba i Jugoslavije te isticati specifičnost Hrvata i Hrvatske. Pritom Tuđmanu i HDZ-u (uz ostale) smetaju dva datuma: Dan borca i Dan ustanka naroda Hrvatske. Dan borca je nepoželjan kao zajednički, jugoslavenski praznik koji borbom protiv okupatora i fašizma na koju je pozvala Partija vezuje sve Jugoslavene i neizostavno naglašava komunistički element.
Drugi problematičan datum je Dan ustanka naroda Hrvatske. Tuđmanova Hrvatska se nije posve odricala antifašizma, prvenstveno iz nacionalnih i nacionalističkih razloga, ali to da su u ustanku sudjelovali uglavnom Srbi, i to u mjestu koje se zove Srb, za taj je režim ipak bilo previše. Tuđman je znao isticati antifašizam kao jedno od izvorišta HDZ-ovog nacional-sinkretizma, ali to nije bio antifašizam KPJ, nego sada već "hrvatski antifašizam".
Taj antifašizam afirmira Hrvatsku pred međunarodnom zajednicom kao nekoga tko nije nasljednik NDH, već je baštinik Antifašističke koalicije, pritom iz NOP-a probirući samo one elemente koji su pozitivni iz nacionalističke perspektive i tadašnjih potreba hrvatskog rukovodstva. Teritorijalna ekspanzija i nacionalno oslobođenje u smislu oslobođenja od okupatora, uspostave hrvatske državnosti i proglašenje prava naroda na samoodređenje do odcjepljenja su sada in, a socijalizam, Partija i Srbi su out. Pritom se naglašava natproporcionalno sudjelovanje Hrvatske u antifašističkoj borbi (pritom zaboravljajući natproporcionalno sudjelovanje Srba iz Hrvatske), što je Tuđmanova opsesija još iz doba kada je u Jugoslaviji bio "dio sistema".
Kako bi se oslonilo na pozitivne tekovine, a pritom istisnulo Srbe iz priče, odabire se dan osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda kao jedinice sastavljene od Hrvata, i to ne bilo kojih, već onih koji su predvođeni Vladom Janićem Capom, inače Tuđmanovim pretpostavljenim iz beogradskih armijskih dana, a u sastavu im je i Janko Bobetko, koji poslije rata postaje visoki oficir JNA i zatim "proljećarski" disident, a "demokratske promjene" ga plasiraju visoko u HV-u i HDZ-u. Bobetko je smrt dočekao 2003., nedugo nakon optužnice zbog zločina nad srpskim civilima u Medačkom džepu.
"Hrvatski antifašizam" se s vremenom ukorijenio i nekima čak predstavlja poželjnu alternativu ustašofilskom ili "dvototalitarnom" diskursu, mada ovom drugom može i poslužiti. Tako su HDZ-ovoj interpretaciji doprinijeli i oni koji se smatraju ljevičarima ili to jesu, kao i dio organiziranih antifašista, koji pristaju na ovakve ostatke ostataka nekada slavnog NOB-a, premda su oni manjkavi i iskrivljeni.
Ne treba pristati na mrvice, nego treba jasno reći da je početak masovnog ustanka u Hrvatskoj bio 27. srpnja 1941., da su u borbi sudjelovali Hrvati i Srbi iz Hrvatske zajednički s drugim narodima u Jugoslaviji i da je tu borbu predvodila KPJ na čelu s Titom. Sve manje od toga, nažalost, predstavlja falsifikat.
