Na obilježavanju 75. godišnjice ustanka na Baniji, koji je podigao i predvodio Vasilj Gaćeša, susreli smo i Aleksandru Jaić, 33-godišnjakinju koja živi i radi u Beogradu, a rođena je u Dvoru na Uni. Aleksandra je kao djevojčica s roditeljima otišla u izbjeglištvo tokom akcije Oluja, ali se svakoga ljeta vraća na rodnu Baniju posjetiti svoga djeda. S njime je ove godine došla i u Banski Grabovac, kako bi i sama, poput svog pretka koji to već tolike godine redovito čini, odala počast nevinim žrtvama fašističkog terora, ali i doznala pravu istinu o akcijama partizana pod vodstvom legendarnog heroja Gaćeše. U školi o tome, dakako, nije ništa učila, pa je valjalo doći na lice mjesta i ondje se, makar iz priča preživjelih svjedoka, uvjeriti u prošlost svoga naroda i svoje domovine, koja se danas naveliko revidira na mnogim stranama. Stečene će spoznaje tako lakše moći prenijeti i svojim beogradskim prijateljima i svojim budućim potomcima.
- Deda mi je učesnik NOB-a, dosta mi je pričao o svemu tome. I ove je godine hteo na obeležavanje godišnjice banijskog ustanka, pa sam i ja poželela doći sa njime. Nismo u školi mnogo o tome učili, ali sam sada dosta toga čula. Sve je dobro organizovano i dobro je da se oštećeni spomenik koliko-toliko održava. Atmosfera je dobra i, sve u svemu, ugodno sam iznenađena. Deda, koji živi u Banskom Vrpolju kod Dvora, ima 88 godina i vrlo je uzbuđen. Sada je ponosan, ali i ljutit na sve šta se ovih dana događa u Hrvatskoj, gde se ustaše gotovo otvoreno rehabilituju. Banija mi se izuzetno sviđa i zato svake godine dolazim ovamo na letnji odmor - priča nam Aleksandra, koja radi u jednoj beogradskoj banci, unatoč tome što je diplomirala geografiju i historiju. I to je zasigurno jedan od razloga zašto je došla u Banski Grabovac; kaže da je čudno da joj je hobijem postalo ono što je studirala, a da se profesionalno bavi nečim sasvim drugim. Ali, eto, takav je život, nepredvidiv.
O odlasku iz Dvora tijekom Oluje ne voli pričati, jer joj to budi ružne uspomene. Kaže da je nakon toga u Srbiji sve bilo dobro, da su bili dobro primljeni, no ipak je za nju velika i traumatična promjena bila napustiti dom u kojem je sve imala i doći u novu sredinu bez igdje ičega. Teško joj je padalo i to što bi je počesto znali obilježiti pojmom ‘izbjeglice’, radi čega se u školi bezbroj puta morala dokazivati kao jednakovrijedna drugim učenicima.
- Brine me to šta su Dvor i Kostajnica zapušteni, da ne kažem mrtvi gradovi, te šta se pravi život za nas mlade odvija preko Une, u Novom Gradu u Republici Srpskoj. Mislim da u Hrvatskoj ne vrednuju dovoljno potencijal Une; u BiH su to mnogo bolje rešili, moj je utisak. Mama i tata nas više ne vide ovde i mislim da se nećemo vraćati, jer smo u Beogradu ostvarili određen nivo života, pa bi opet bio šok sve to ponovno menjati i opet kretati ispočetka, tražiti posao i ostalo. Deda bi, naravno, voleo da se vratimo. No, to je samo 400 kilometara udaljenosti, pa možemo ovamo doći i za vikend. Ali nikad se ne zna, ipak živimo u turbulentnim vremenima – zaključila je Aleksandra Jaić.
