Četvrti jul bio je praznik u Jugoslaviji kao znak sjećanja da je tog dana 1941. godine u vili porodice Ribnikar u Beogradu održana sjednica Politbiroa Centralnog komiteta KPJ na čelu s Josipom Brozom Titom na kojoj je donesena odluka o podizanju oružanog ustanka. Naravno, sve su republike imale svoje dane ustanka kojima je obilježavan otpor okupatoru.

Tokom 1990-ih taj je dan pao u zaborav. Istina, službeno se slavio u Srbiji do 2001., kad ga je ukinula tadašnja vlada, pa je obilježavanje preuzeo SUBNOR, zadnju deceniju uz podršku državnih vlasti. Na 80. godišnjicu ustanka prisutnima se s "drugovi i drugarice" obratila premijerka Srbije Ana Brnabić, dok su iza nje stajali vojnici noseći zastave s petokrakama i nazivima divizija NOVJ. "Ovo je dan kad se pre 80 godina glas našeg naroda i antifašista daleko čuo. Imamo odgovornost i potrebu da se tog 4. jula zauvek sećamo, da pošaljemo poruku da ga nikada nećemo zaboraviti. Pamtićemo zauvek sve borce NOR-a i odavaćemo priznanja svim učesnicima NOR-a", rekla je premijerka pred Muzejom "4. jul" u koji je pretvorena vila Ribnikarovih. Tog 4. jula su na ustanak pozvani svi narodi i narodnosti, na što je podsjetio predsjednik SUBNOR-a Srbije, general Vidosav Kovačević.

- Evropa je 1941. ćutala vođena strahom ili diplomatskim razlozima, samo su mali narodi, Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, narodi BiH, umesto belih zastavica podigli puške i bajonete - rekao je general.

No osim izbjegavanja direktnog spominjanja partizana, upada u oči i prešućivanje Josipa Broza Tita, iako je on vodio sastanak i ustanak u kojem nisu učestvovali samo Srbi. Tito je za mnoge u Srbiji kriv za mnogo toga, pa su 1990-ih ulice s njegovim imenom preimenovane, ali ne i ulice koje su dobile ime po partizanskim borcima i jedinicama. Za razliku od Srbije, u Hrvatskoj je 1990-ih osim pokoje Titove ulice, s časnim izuzetkom Istre i Primorja, preimenovano sve drugo, a ne tako davno i sam Trg maršala Tita u Zagrebu. Konačno, na obilježavanju 22. juna kao Dana antifašističke borbe Tito u izjavama predstavnika vlasti također nije ni spomenut. Slaviti antifašističku borbu, a šutjeti o onome tko joj je bio na čelu zvuči prilično paradoksalno. I u Zagrebu i u Beogradu.