30
Ovih dana prije 30 godina dvije najzapadnije jugoslavenske republike proglasile su nezavisnost, a u Sloveniji je započeo "desetodnevni rat": bio je to početak kraja Jugoslavije. Tri decenije kasnije, u "Neprijateljskoj propagandi" krećemo u inspekciju zajedničkog kulturnog prostora i provjeravamo što je preostalo nakon raspada države.
SLO
Pod naslovom "Spoznaja! Otpor! Reakcija!" ljubljanska Moderna galerija prošlog je tjedna postavila veliku izložbu posvećenu političkom performansu devedesetih. Pokrivena je čitava bivša država, izloženo je preko 120 radova. Nisu zastupljeni samo performeri, nego i umjetnički pokreti, aktivističke udruge, nezavisni mediji: uz Tomislava Gotovca, Marinu Gržinić, Sanju Iveković i ostale, tu su tako još i Feral Tribune i Mladina, Sarajevski New Primitivs i crnogorski "Muzej biciklističkog ustanka", Mirovni inštitut i Žene u crnom, Centar za kulturnu dekontaminaciju i skopski Kanal 103... Na tako ambicioznom postavu kustosica Moderne galerije Bojana Piškur i devetero gostujućih kustoc(ic)a radili su pune dvije godine.
Samo, u te se dvije godine Sloveniji po tko zna koji put dogodio Janez Janša. Nacional-populistički orbanoid sada u susjednoj zemlji radi ono što nacional-populistički orbanoidi rade i inače, gdje god se dokopaju vlasti: juriša na sve što je lijevo od ekstremne desnice i kadrovski premrežava kulturne institucije. Posebno ga – pogađate – nervira Jugoslavija, kao i ono što na Jugoslaviju podsjeća. U Modernu galeriju nedavno je instalirao novo vodstvo, pa bi "Spoznaja! Otpor! Reakcija!" lako mogla (p)ostati jedan od posljednjih refleksnih trzaja dosadašnjeg galerijskog programa.
Razlog više da se izložbu pogleda: u prostoru Muzeja suvremene umjetnosti Metelkova otvorena je do 3. oktobra.
HRV
Ne obračunava se, naravno, samo slovenska vlast s državom koje nema već 30 godina: čitava je službena hrvatska kulturna politika dobro podmazan pogon za čišćenje nacionalnog prostora od postjugoslavenskih uljeza. Pogon za progon, drugim riječima. Posljednji u nizu primjera slučaj je Semezdina Mehmedinovića, čija je knjiga "Me'med, crvena bandana i pahuljica" izbačena s popisa finalista Nagrade mlade kritike intervencijom "odozgo", sa samog kulturno-političkog vrha – na kojem, kako znamo, stoluje ministrica Nina Obuljen Koržinek – i to zato što nije pisana "hrvatskim jezikom". Slučaj su otvorile ove novine da bi ga ostali mediji zatim prešutjeli ili, u najboljoj varijanti, skicirali kao nezgodnu proceduralnu zavrzlamu. Bit će da je onda to i njegova osnovna pouka: čišćenje hrvatskog kulturnog prostora od nehrvatskih uljeza u domaćim medijima slučajem može postati samo slučajno.
Osnovna je nevolja takve hrvatske kulturne politike i takvih hrvatskih medija, međutim, ta što su u raskoraku s književnom stvarnošću. Ne samo što će veliki dio ovdašnje publike brojne (post)jugoslavenske autore i dalje čitati kao svoje, nego su se za protjeranim Mehmedinovićem iz onog projekta solidarno pokupili svi iole odgovorni sudionici: od članica i članova žirija koji ga je birao, preko njihovih rezervi, pa sve do pisca Ante Zlatka Stolice kojem je ponuđeno da kao kudikamo hrvatskiji autor Mehmedinovića zamijeni.
Objašnjavajući zašto mu ne pada na pamet da se nađe "negdje gdje Semezdin Mehmedinović ne smije doći", Stolica je nedavno Novostima rekao i ovo: "Ja sam upisao prvi razred osnovne škole 1992. i u sljedećih dvanaest godina nitko mi nije spomenuo Danila Kiša. Kad sam kasnije prvi put pročitao prvu rečenicu 'Mansarde', osjećao sam se prevarenim i nakratko sam odložio knjigu i pogledao s balkona uokolo kao da tražim krivca."
BiH
Krivce nije teško naći, ali dok službene kulturne politike nacionalnim ključem zaključavaju granice, još uvijek ima dovoljno onih koji te granice rado prelaze. Na inicijativu iz Sarajeva, u aprilu ove godine, usred drugog vala pandemije, četiri velika regionalna filmska festivala – Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, beogradski Festival autorskog filma i Filmski festival Herceg Novi – pokrenula su tako Mrežu festivala Jadranske regije. Prvo izdanje održano je onlajn, uz izbor novih evropskih naslova i starih jugoslavenskih klasika, a suradnja se sada nastavlja uspostavljanjem posebne nagrade: Adriatic Audience Award. Publika iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije zajedno će, u posebnom programu sve četiri manifestacije, glasati za najbolji film iz manjih evropskih kinematografija, a pobjednik dobiva pet hiljada eura i – što je mnogo važnije – kino-distribuciju na prostoru cijele ex-Jugoslavije. Dok graničari paničare, svaki oblik povezivanja raduje, pa ćemo ovom prilikom spremno zanemariti onu čudnovatu geokulturnu konstrukciju "Jadranske regije". Nakon "Zapadnog Balkana", "regiona", "ovih prostora", "bivše države" i sličnih e(y)ufemizama, ona je ionako tek nova u nizu retoričkih obilaznica oko zemlje-čije-ime-se-ne-spominje.
CG
Pandemijsko zaključavanje otključalo je i suradnju domaćih dramaturg(inj)a prijavljenih na konkurs "Priče s balkona, priče s Balkana", koji je raspisala Alternativna teatarska aktivna kompanija (ATAK) iz Podgorice. Ideja natječaja efektna je i jednostavna: "Tražili smo da vidimo šta povezuje druge ljude, druge narode, druge države, druge umjetnike u okolnostima kada se nameće izolacija, samoizolacija", objašnjava dramaturg Vasko Raičević iz ATAK-a. "Meni je u glavi bila slika onih balkona sa juga Italije gdje su ljudi izlazili u vrijeme samoizolacije i ipak uspostavili komunikaciju sa drugim, sa susjedom. Tako da je balkon bio u tom smislu zanimljiv, ne samo zbog neke skučenosti kao slike balkanskih prilika, nego prosto i kao jedna mogućnost komunikacije."
U propozicijama balkanskog natječaja završio je tako balkon kao mjesto radnje, uz ograničenje na najviše dva lika i sedam stranica teksta. Usprkos dramaturškim mjerama štednje, na konkurs je pristiglo čak 89 tekstova, a najbolji su prije nekoliko dana objavljeni u zborniku "Priče s balkona, priče s Balkana": među njima, tu su radovi Monike Herceg, Sare Radojković, Divne Stojanov... Solidarnom odlukom žirija, ukupni nagradni fond od pet hiljada eura ravnopravno je raspoređen između 10 najboljih autor(ic)a.
A da se pretjerano ne zanesemo solidarnim notama postjugoslavenske kulturne komunikacije, iz Crne Gore prenosimo i vijest o novom prijevodu "Gorskog vijenca" Petra II. Petrovića Njegoša na slovenski. Vladikino temeljno književno djelo preveo je Miklavž Komelj, a u luksuznom izdanju objavila ljubljanska Beletrina: na nevolju, netko iz nakladničke kuće pritom je u internetskom promo-materijalu kopipejstao rečenicu s Wikipedije o Njegošu kao "srbskom pjesniku". Odmah se u Crnoj Gori nadigla struka i motika, skočili su ovlašteni čuvari nacionalnog kulturnog ponosa, oglasili se profesori, raspisali mediji. "To je stajalo pola sata na internetu i posljedica je kakva jeste. Glupost", smiruje stvar Eva Premk-Bogataj iz Beletrine. "To je čista greška koja se dogodila u marketingu gdje radi više ljudi i nisu svi obrazovani iz književnosti... Ovo je malo i smiješno."
Istina, naravno, ali kakve da budu kulturne afere u zemljama koje su i same smiješne i male?
SRB
Tridesetogodišnjicom početka kraja Jugoslavije najviše su se ovih dana bavili beogradski mediji. Portal Peščanik objavio je tako seriju članaka i intervjua s postjugoslavenskim povjesničarkama, politolozima i aktivistima, od Latinke Perović i Bože Repe do Vesne Teršelič i Vladimira Gligorova. Jedna od prednosti opširnog tematskog bloka u tome je što se većina autor(ic)a – kao što smo na Peščaniku uostalom navikli – kritički osvrće prvenstveno na stanje u državama iz kojih dolaze. Raspadom SFRJ pozabavilo se i Vreme za koje pišu i govore Ivan Ivanji, Ivica Đikić, Husnija Kamberović i drugi, a mi umjesto zaključka izdvajamo riječi novosadskog pisca Milenka Bodirogića, autora romana "Po šumama i gorama": "Jugoslavija je podrazumevala jedinstven privredni, kulturni i jezički prostor, a sada je sve to u krvi iskasapljeno i istranžirano, i te novonastale frankenšatjnovske nakaze trse se da zasnuju svoj samostalni život ispredajući mitomanske i državotvorne laži, koje se, dobrim delom, zasnivaju na blaćenju jugoslovenskog nasleđa, zapravo onog jedinog što je u njima još vredno, poput antifašizma i 'leve tradicije'."
KOS
U Beogradu je ovih dana predstavljeno i srpsko izdanje drame "Bordel Balkan" prištinskog autora Jetona Neziraja koju je preveo Shkëlzen Maliqi, a još 2014. naručilo Crnogorsko narodno pozorište iz Podgorice. Dosadašnja putanja drame koja na pozadini Eshilove "Orestije" progovara o poslijeratnom kosovskom stanju sasvim lijepo ocrtava ono što se najčešće događa s umjetničkim djelima izraslim iz zajedničkog postjugoslavenskog konteksta: uoči njene prištinske premijere 2017. Neziraj je dobivao prijetnje smrću, ratni su veterani provalili u zgradu tamošnjeg Narodnog kazališta, tražili od autora da im unaprijed pokaže tekst vrijeđajući njega i glumce, a predstava je naposljetku održana isključivo zahvaljujući jakoj policijskoj zaštiti. Na sreću, ista ju je postjugoslavenska putanja kasnije odvela preko Sarajeva sve do, evo, Beograda. Ovoga je proljeća koprodukciju komada najavila čak i njujorška LaMaMa, pa se ima smisla nadati da ćemo ga uskoro gledati ili čitati i ovdje, u Hrvatskoj.
SMK
U međuvremenu, čitati možemo roman Venka Andonovskog "Azbuka za neposlušne" koji je na naš jezik upravo preveo Borislav Pavlovski: nakon hit-romana "Pupak svijeta" i "Vještica", čija se radnja dijelom odvija u Zagrebu, nakon nekoliko drama i kroatističke studije o A. G. Matošu, Andonovski kod nas već ima svoju publiku. Istovremeno, režiser Dejan Projkovski u Narodnom pozorištu Republike Srbije u Banjoj Luci postavlja predstavu "Genetika Krleže" prema motivima autorove drame "Genetika pasa": premijera je u nedjelju.
A sada, na kraju malog pregleda postjugoslavenskih kulturnih aktualija, pokušajmo ovu posljednju vijest zabave radi prevesti na jezik onih koji jezikom dijele i protjeruju: makedonski režiser u srpskom pozorištu u Bosni i Hercegovini postavlja predstavu o hrvatskom autoru prema tekstu jednog makedonskog kroatista. Zvuči nakaradno i nepotrebno razvučeno, ali šta da se radi. I to je valjda jedno od pravila postjugoslavenskog kulturnog prostora: što je nacionalna svijest uža, to je nesuvisla vijest duža.
