Brozov povratak
Nakon svih ovih godina još je tu, jači od vremena, snažniji od nevolja, ni pandemija mu ne može ništa: ne mislimo na Josipa Manolića, nego na njegovog bivšeg vrhovnog komandanta. Lik i djelo Josipa Broza Tita proživljava ove nevesele jeseni i zime malu istraživačku renesansu: pod svakodnevnom kanonadom vijesti o zaraženima i mrtvima lako moguće da vam je promakla, zato donosimo popis recentnijih naslova.
U Njemačkoj je primjerice predstavljena monografija povjesničarke Marie-Janine Calic "Tito. Vječni partizan". Neke autoričine knjige o povijesti Jugoslavije, Srbije i jugoistočne Evrope već su prevedene u Beogradu, a dok čekamo prijevod ove, pratimo intervjue u domaćim i regionalnim medijima: Tito je, kaže Calic, bio "jedna od najzanimljivijih ličnosti 20. stoljeća", čija se vladavina ne može smjestiti "ni u jednu šablonu", baš kao što era modernizacije Jugoslavije pod njegovim vodstvom nema pandana u povijesti ovih prostora. Nipošto diktator: eventualno "umjereni autokrat", čija je golema popularnost dijelom bila inscenirana, ali istodobno i stvarna, spontana. Kod nas za to vrijeme izlazi opsežna studija novinara Damira Pilića "Tito očima Krleže", paralelna pripovijest o dvije fascinantne figure: jednom državniku, drugom umjetniku, jednom kojem se komunizam danas pripisuje u zločine, drugom čiji se komunizam danas najčešće prešućuje. "Generalno gledajući", zaključuje Pilić, "s obzirom na žilavi povijesni revizionizam i razne hasanbegoviće u našem sokaku, čini se da nam ovim prostorima vrijeme objektivne valorizacije Tita – a ni Krleže – još nije došlo." Kao prilog nekoj budućoj, preciznijoj valorizaciji zato je upravo objavljeno hrvatsko izdanje knjige Stefana Gužvice, povjesničara mlađe generacije, pod naslovom "Prije Tita: Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije tokom Velike čistke 1936-1940". Riječ je o periodu slabo istraženom i u Jugoslaviji i nakon nje: Gužvica piše svojevrstan historiografski preludij Brozovog uspona na čelo naših komunista.
Titom se ne bave samo knjige: prošlog su mjeseca dvojica međunarodnih umjetnika, Behzad Khosravi Noori i Magnus Bärtås, u zagrebačkoj Galeriji Nova postavila izložbu posvećenu Brijunima, u sklopu koje lik druga Starog utjelovljuje Vilim Matula. U riječkom Art-kinu Croatia održana je premijera "Galeba" Ivana Živkovića Žike, dokumentarca o najslavnijem među jugoslavenskim brodovima kojim je maršal plovio u doba kada su brodovi ovdje još nešto značili. Ne manjka ni humorističkih priloga: Borisav Jović – sjetit ćete ga se možda kao predsjednika Predsjedništva SFRJ od 1990. do 1991. godine – objavio je knjigu "Velika prevara" u kojoj iznosi tezu da je upravo Tito srušio Jugoslaviju, radeći čitav život po direktivama Četvrtog kongresa KPJ, održanog u Drezdenu 1928. Jović je svoju studiju zamislio kao konačno raskrinkavanje komunističke zavjere protiv Srbije, ali bolje se čita u ključu tragikomedije apsurda: čovjek koji je predsjedavao državom dok se ona raspadala za raspad optužuje čovjeka koji je državu prethodno izgradio.
A kakva je to bila država, podsjetili su nas memoari Joea Bidena, objavljeni još 2007. godine, ali ponovno popularni nakon Bidenove pobjede na američkim izborima. Sjećajući se službene posjete Jugoslaviji krajem sedamdesetih, tadašnji senator piše o zemlji u kojoj se dobro živi, voze se pristojni auti, osjeća društvena "otvorenost", vidi čak i privatna inicijativa... "Bio je potreban određeni genij kako bi se održala ta multietnička federacija zajedno", zaključuje, "a taj genij bio je Tito." Ima u Bidenovoj perspektivi naivne idolatrije, ali ne možemo sebi pomoći: dok čitamo utiske izabranog predsjednika Sjedinjenih Država, mislimo na Kolindu Grabar-Kitarović koja se javlja u TV-program drhtureći ispred ograde Bijele kuće. Mislimo na Aleksandra Vučića koji se uspio dokopati interijera pa tamo poput ustrašenog đačića pred kamerama sluša naredbe Donalda Trumpa. Mislimo na Janeza Janšu koji se blamira tweetovima o Trumpovoj pobjedi nakon što je čitav svijet shvatio da Trump izbore gubi. Mislimo na nesretnu makedonsku vladu kojoj ovih dana Bugarska blokira početak EU-pregovora, zahtijevajući da se ponizno odrekne jugoslavenskog nasljeđa... Jučer mali Titovi pioniri: danas mali premijeri, predsjednici i političari. Zamislite, recimo, da ste Zlatko Hasanbegović. Ne, stvarno, pokušajte: zamislite da ste čitav život posvetili proučavanju povijesti i bavljenju politikom, a već sada znate da će vas povijest u najboljem slučaju pamtiti kao političara koji je jednom trgu promijenio Titovo ime. Kompletna karijera svedena na to da se ukloni komadić nečije veličine: nije li pomalo tužno? Svi ti hasanbegovići i jovići, aleksandri i kolinde, janezi i zaevi, u nekoj su budućoj povijesti samo sitne fusnote. A što manje prostora tamo za njih ima, to je nama danas gore.
Netko će reći: napolju divlja Covid-19, ljudi obolijevaju i umiru, valja se recesija, vlada depresija, je li napokon dosta i Tita i Jugoslavije i komunista? Apsolutno. Sjajna je stvar što ovosezonski Brozov comeback prolazi skoro neprimjetno, na medijskim marginama, u knjigama i projektima namijenjenima mahom publici koju povijest zanima mimo tabloidnih tračeva i konfekcijskih političkih obračuna. Možda tek sada, kada je njegovo ime nestalo s udarnih stranica, TV-stanica i jednog zagrebačkog trga, dolazi vrijeme za neki suvisliji razgovor o Titu.
Jordanova pravila
Pretprošle je godine Jordan Peterson – "profesor protiv političke korektnosti", kako se voli predstavljati – objavio svoj self-help hit "12 pravila za život", u kojem brani tradicionalne zapadnjačke vrijednosti i objašnjava ljudima kako bi valjalo živjeti. Nakon toga je potonuo u tešku depresiju, pio pojačane doze lijekova, otišao na odvikavanje, zaključio da mu zapadnjačka medicina ne pomaže, završio na Istoku, liječio se u Moskvi i Beogradu... Sada, kada je koliko-toliko bolje, najavljuje knjigu s novih 12 pravila za život. Unaprijed strahujemo kako će to završiti.
Netko će možda reći da nije lijepo ni pristojno ovako ismijavati tuđu bolest i mi se slažemo, ali ne bismo htjeli da nas pobornici dr. Petersona optuže kao slabiće opterećene viškom političke korektnosti. Osim toga, nije li jedno od izvornih 12 pravila glasilo: "Prije nego što počnete kritizirati svijet, prvo vlastitu kuću dovedite u savršen red"? Napokon, ako od osobnog života napraviš uspješan proizvod, moraš biti spreman na to da će se kvaliteta proizvoda povremeno provjeravati. A Peterson je napravio upravo to: u celofan univerzalnog self-help priručnika uspješno je zamotao konzervativnu ideologiju i poraznu poruku da ovaj svijet, skupa s njegovim nepravdama i nejednakostima, treba poslušno prihvatiti onakvog kakav jest. Rad na sebi tu je znak odustajanja od rada s drugima, self-help je šifra za selfishness: ne čudi što su Petersonova ciljana skupina privilegirani zapadnjački tinejdžeri, milenijalci i inceli, kojima ovakav društveni poredak perfektno odgovara, a svaki ih zahtjev za rodnom ravnopravnošću, obranom manjina ili borbom protiv ekonomske eksploatacije straši i ugrožava.
Dobar primjer toga kako profesorova pravila za život funkcioniraju u praksi dobili smo prošloga tjedna. Tek što je ugledni Penguin Random House najavio da idućeg proljeća izdaje "S onu stranu reda: 12 novih pravila za život", dio radnika javno se pobunio protiv menadžmenta. "On je ikona govora mržnje, transfobije i bjelačkog supremacizma, i zbog toga ne mogu biti ponosan što radim u kući koja ga objavljuje", rekao je američkom Viceu jedan od njih. Mikhaila Peterson – Jordanova kći i poslovna partnerica – na to je odgovorila tweetom: "Kako poboljšati posao u dva koraka. Prvi korak: identificirati odrasle cmizdravce. Drugi korak: podijeliti im otkaze." I to je, ukratko, razlika između zagriženih petersonovaca i ostalih: tamo gdje mi vidimo odgovorne radnike koji itekako razmišljaju o svome poslu, oni vide "odrasle cmizdravce", tamo gdje radnici zbog uvjerenja taj posao riskiraju, oni bi dijelili otkaze. Zaposlenicama i zaposlenicima Penguin Randoma zato podrška, profesoru Petersonu više sreće s 12 novih životnih pravila.
Marinino stablo
A dok čekamo njegove nove savjete za život, evo jednog Marine Abramović. "Otiđite u najbliži park", poručuje umjetnica u sklopu akcije "Požali se drvetu", "i odaberite stablo koje vam se sviđa. Zagrlite ga čvrsto, stvarno čvrsto. Žalite se drvetu najmanje 15 minuta. To je najbolji put prema ozdravljenju." Nismo sigurni da će pomoći – konkretnije, izrazito sumnjamo – ali u svijetu u kojem toliko ljudi ozbiljno sluša Jordana Petersona možda i nije loša ideja razgovarati sa stablima.
Descartesovo dupe
Prije nekog vremena dosta se raspravljalo o tome treba li uklanjati spomenike povijesnim velikanima koji su usput bili i robovlasnici, kolonizatori, rasisti: kulturno neosviješteni kakvi već jesmo, u ovoj smo rubrici tada zastupali stav da je sasvim okej sravniti ih sa zemljom. Prošloga mjeseca rasprava se povela o spomenicima posvećenim velikim ženama: sada nam se čini da ne bi bilo loše srušiti i njih. Prvo je, na treću godišnjicu #MeToo kampanje, ispred njujorškog suda u kojem su osuđeni Harvey Weinstein i još nekolicina slavnih silovatelja, privremeno postavljena "Meduza" argentinskog skulptora Luciana Garbatija. Kip iz 2008. godine umjetnička je inverzija "Perzeja s glavom Meduze" Benvenuta Cellinija iz 16. vijeka: ovdje dvometarska Meduza u ruci drži odsječenu Perzejevu glavu. Poprilično banalna reinterpretacija antičkog mita mnogima se dopala, a među kritičnijim glasovima izdvojio se onaj Tarane J. Burke, žene koja je smislila slogan MeToo par godina prije nego što će on izrasti u pokret. Burke precizno gađa osnovni problem djela: u #MeToo pokretu nije riječ "o osveti, a posve sigurno ni o nasilju. Radi se o ozdravljenju i o poduzimanju zajedničke akcije".
I dok Meduza barem ima dva metra, britanska feministkinja Mary Wollstonecraft, autorica "Obrane ženskih prava" (1792.), prošla je nešto lošije: spomenik koji joj je posvetila Maggi Hambling, nedavno otkriven u Londonu, prikazuje sićušnu žensku figuru koja izranja iz goleme, valovite, nedefinirane srebrene mase. Da stvar bude gora, figura je gola. Još je gore autoričino objašnjenje: njeno vitko tijelo izgleda onako "kako bismo sve željele izgledati". Umjesto komentara, završnu riječ prepuštamo poznatoj britanskoj novinarki, kolumnistkinji i feministkinji Caitlin Moran: "Ovaj kip me nimalo ne ljuti jer znam da će ulice uskoro biti pune statua koje prikazuju sjajne testise Johna Lockea, ponosni penis Nelsona Mandele i Descartesovo predivno dupe."
