TITOIZAM; političko-ideološka paradigma koja počiva na liku i djelu maršala Josipa Broza Tita (1892. – 1980.), ratnog vojskovođe partizanskog pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu na teritoriji buduće Jugoslavije, te prvog i doživotnog predsjednika te države nakon njenog oslobođenja od nacističko-fašističke okupacije.
Josip Broz je nedvojbeno najveća i najvažnija politička figura ovog prostora u njegovoj povijesti, njegov jedini relevantan izdanak tog tipa u svjetskim okvirima ikada do sada (znao je to i Franjo Tuđman, a za razliku od "tuđmanista" nije se libio to izreći). Zato dodavanje sufiksa -izam gerilskom nadimku tog čovjeka, u službi označavanja jedne historijsko-političke doktrine, ne smatramo nimalo pretjeranim. Stoga se ne radi o zagovaranju "kulta ličnosti", od čega sam Tito nije bježao, već o nastojanju da se preko pojma titoizam, a u suprotnosti s desničarskim lažima, revizionističkim podmetanjima i falsifikatima kroz tranziciju, označi nekoliko velikih razvojnih učinaka Titove epohe, neusporedivih s bilo čime ovdje prije i poslije nje.
Titoizam ima barem tri velika, neupitna postignuća: tekovine antifašističke partizanske narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu; poslijeratni samoupravni socijalizam obilježen modernizacijom, urbanizacijom i industrijalizacijom Jugoslavije, odnosno snažnim razvojnim zamahom u kojemu je za samo dva desetljeća, u jednoj generaciji, ta zemlja napravila skok od dva stoljeća. Iz uvjeta kasnog feudalizma iskoračilo se na razinu usporedivu s Portugalom i južnom Italijom polovinom 1960-ih. Tu je bila i ingeniozna međunarodna politika nesvrstanih, masovan izvanblokovski pokret koji je u razdoblju hladnog rata, na principima antikolonijalizma i antiimperijalizma, u 1960-im i 1970-im okupio savez od preko sto svjetskih država, čemu je Tito, uz egipatskog predsjednika Nasera i indijskog Nehrua, dao početnu inicijativu.
Općenito se Tito dosta bolje snalazio u međunarodnim odnosima i na internacionalnoj razini nego kod kuće, u Jugoslaviji. Za razliku od mudrih i hrabrih političkih odluka vezanih uz vanjsku politiku (pored nesvrstanih, tu je i raskid sa Staljinom, te vješto izbalansirani odnosi sa Zapadom koji su na nekoliko decenija dobro pozicionirali Jugoslaviju na svjetskoj sceni), često je padao na unutarpolitičkim ispitima (elementi autokracije, toleriranje Golog otoka, progon političkih neistomišljenika do sredine 1960-ih, nemogućnost da iznađe rješenja s tehnokratskim, partitokratskim i nacionalističkim strujanjima u republičkim ograncima Saveza komunista u 1970-im...).
Patetično otužno, nevrijedno polemike, tranzicijsko je, postmodernističko-konzumerističko fokusiranje na Tita u kontekstu njegovih hedonističkih sklonosti i profinjenih buržoasko-stilskih manira, navodno nedoličnih lideru jedne socijalističke zemlje.
