Sjeća li se itko kako je Josipa Broza Tita 1967. izljubila Danica Brozović, kad je predsjednik SFRJ posjetio Liku i donjolapačku općinu? Bio sam kao mlad novinar veoma počašćen kad sam obaviješten da sam kao Politikin honorarni dopisnik iz Gospića, gdje sam radio u Ličkim novinama, zajedno sa šefom zagrebačkog dopisništva saveznog političkog lista Dragom Bobićem, akreditiran da izvještavam o Titovu predstojećem posjetu Kordunu, Baniji i Lici. Danas pokojni kolega Bobić javio mi je da ga sačekam u Donjem Lapcu da mi uruči akreditaciju, što je i učinio - rekavši mi da nastavim izvještavati o maršalovom putu do Gospića dok će on, kazao je, odmah otputovati u taj grad u čijem je Hotelu Lika rezervirao sobu za odmor nas kolega.
Tito je tog 3. listopada 1967., negdje oko jedanaest, stigao u Donji Lapac, pa se u pratnji domaćina – predsjednika Općine Stevana Mudrinića Trše i sekretara OK SKH Rade Milanovića Dugašvilija - odmah uputio u općinsku zgradu, a na tom im je putu valjalo proći uz drvored valjda stogodišnjih hrastova. Dok su prolazili, u jednom je trenu pred predsjednika države iskočila Danica Brozović: u hipu ga je zagrlila, pa stala obasipati poljupcima čas u jedan a čas u drugi obraz. Bio sam u neposrednoj blizini te vidjeh da je Tito bio nemalo zatečen – isprva se, ali samo na trenutak, uozbiljio, a onda je, shvativši što se zapravo zbiva, njegovo lice ozario poznati blagi osmijeh, karakterističan za tog državnika svjetskoga kova. A kad se Danica naposlijetku povukla u špalir okupljenog naroda, iz razdragane je mase odjeknuo spontani pljesak.
I danas bi bilo logično pomisliti zašto nitko iz predsjednikova osiguranja nije reagirao na postupak Danice Brozović. Kako će mi kasnije potvrditi općinski načelnik Tršo, odgovor se krio u činjenici da je ta žena na sjednicama lokalnog Odbora za doček, čija je bila članica, uporno najavljivala što će učiniti kad omiljeni narodni vođa dođe u Donji Lapac; uzalud su je drugovi iz Odbora uvjeravali da se okani te namjere, plašeći je pritom čak i mogućnošću da je Titovo osiguranje u hipu ustrijeli.
- Neka me ustrijele, ali ja ću svoju životnu želju ostvariti – odgovarala bi im neustrašivo Danica. A budući da je njezin plan prenijet šefu maršalova osiguranja, nitko nije reagirao na način koji bi imao po nju nesretne posljedice.
Tko je zapravo bila ta žena, Danica Brozović? Porijeklom Crnogorka koja se udala za Hrvata Stjepana Brozovića, španskog borca i sudionika početka gradnje Unske pruge, pridružila se zajedno sa suprugom narodnom ustanku protiv fašizma odmah na početku okupacije, pa su oboje bili nositelji Partizanske spomenice 1941. U ratu se Danica dovinula do oficirskog čina, a Stjepan je otpočetka bio zapovjednik jedne partizanske formacije, koji će – nažalost – svoju hrabrost platiti životom netom prije oslobođenja zemlje. U poraću će Danica biti istaknuta političarka donjolapačke općine, ali i direktorica opće srednje škole u tom ličkom mjestu. Kako sam neslužbeno doznao, umrla je neposredno prije sukoba 1990-ih.
Nakon razgovora Tita s članovima političkog aktiva Općine, bez prisutnosti predstavnika medija, odlazim s kolegom Nebojšom Dragosavcem, novinarom Politike Ekspres, do tridesetak kilometara udaljenog Srba, sela u kojem je 27. srpnja 1941. buknuo narodni ustanak. I ondje zatičemo masu naroda, ali i dvadesetak prvoboraca, nositelja Spomenice, postrojenih ispred zgrade nekadašnje SO Srb. Kad je predsjednik države stigao, u ime okupljenih ga pozdravlja Vojislav Mileusnić, jedan od organizatora ustanka koji je kasnije u činu potpukovnika JNA umirovljen u Beogradu, gdje i danas živi, a ljeta provodi u svom rodnom Srbu.
Tito se potom uputio u razgledavanje spomenika ustanku naroda i narodnosti Hrvatske koji je bio podignut na obližnjem Subotinom brdu, a srušen je za Domovinskog rata. Iako se taj spomen otporu fašizmu nalazio na strmom terenu i do njega su vodile 104 stube bez odmorišta, najdraži se gost do njega popeo s lakoćom, bez zastajkivanja. Na vrhu, stavivši ruku na čelo da se zaštiti od sunca, predsjednik zapita za ime autora spomenika. Stajao sam u tom trenu do njega i ne znam ni danas što mi je bilo da mu u hipu odgovorim: Druže predsjedniče, autor spomenika je poznati hrvatski kipar Vanja Radauš!
Čim sam to izgovorio, osjetih da me netko otpozadi s dva prsta hvata za ovratnik sakoa i neprimjetno povlači par koraka unatrag. Okrenuvši se, ugledah pred sobom mlada čovjeka visokog oko 190 centimetara, očito pripadnika prvog reda Titova osiguranja.
- Druže, nije vaše da odgovarate na predsjednikova pitanja: to su mu trebali reći domaći funkcioneri, predsjednik Općine ili općinski sekretar Saveza komunista – reče mi, a ja se ispričah s obrazloženjem da mi riječi naprosto izletješe iz usta same od sebe. Na moju se ispriku pripadnik osiguranja samo osmijehnuo, dometnuvši da me razumije ali da moram pripaziti da mi se to više ne događa.
Nakon obilaska spomenika, Tito se vraća pred općinsku zgradu, a ondje na tepihu postavljenom na stazu stoji mikrofon. Pita domaćine da što je sad to, a oni mu odgovoriše da i okupljeni svijet želi čuti koju riječ od njega. To je i učinio, obratio se svom narodu, pa nastavio put Gospića.
Vratimo se još malo Radauševom spomeniku, pa recimo da je u dogovoru umjetnika i općinskih čelnika prije njegova postavljanja bila srušena povelika zgrada osnovne škole, a sve kako bi ta uspomena na narodni ustanak bila svakome vidljiva iz središta Srba i s obližnje prometne ceste Donji Lapac – Knin. Pošto je spomenik obnovljen, među ostalima i velikim angažmanom Milorada Pupovca, put do njega popločan je tzv. Cik-cak stazom, pa je sada posjetiteljima mnogo lakši uspon do Subotinog brda nego što je davne 1967. bio Titu.
Završio bih svoja sjećanja na tu Titovu turneju Likom anegdotom u kojoj je sudjelovao a kasnije mi je i sam prenio već spomenuti predsjednik Općine Donji Lapac Stevan Mudrinić, čovjek od jedva 160 centimetara visine. Razgovarajući s donjolapačkim političkim aktivom, Tito upita za trenutačnu političku i privrednu situaciju u toj sredini, na što oniži Tršo ne časeći časka ustane, pa k'o iz topa odgovori: "Druže predsjedniče, što se tiče privredne situacije, ona je na mom nivou, a što se tiče političke, ona je na nivou sekretara Općinskoga komiteta Saveza komunista Rade Milanovića, kojem ja nisam ni do ramena." Tito se i na to samo slatko nasmijao.
