POSTMODERNIZAM; označitelj za set društvenih, kulturalnih, umjetničkih, znanstvenih, ali posredno i ekonomsko-političkih, vrijednosti koje su eskalirale u drugoj polovini 20. stoljeća, a u nekim su verzijama prisutne i otprije, još u 1920-im, primjerice u nadrealizmu i dadaizmu. Sam termin datira s kraja 19. stoljeća i odnosi se na neke interpretacije francuskog slikarskog impresionizma. Općenito, pod postmodernizmom se misli na kraj ‘velikih, zaokruženih narativa i cjelina’ te dominaciju ‘malih priča’ u vidu ironije, satire, skepse, kreativnog kriticizma, relativizma…, sve u imenu pluraliteta mišljenja, identiteta, doživljaja i stvaralaštva svijeta kroz umjetnost, književnost, filozofiju, arhitekturu, glazbu…
Dakle, ‘duh vremena’ druge polovine 20. stoljeća koji, u slogu poznate metafore o postmodernizmu, više nalikuje ‘odrazu razbijenog zrcala’ nego totalnoj i zaokruženoj slici svijeta i života. Šarolik kolorit postmodernih karakteristika bitno će odrediti transformacije društvenog razumijevanja područja poput politike ili znanosti, ali i klasičnih tradicionalnih vrijednosti kakve su brak ili ljubav te karakter socijalnih, političko-aktivističkih pokreta u spomenutom razdoblju.
Među brojim studijama i teorijama o postmodernizmu, kao ključna referenca nametnule su se teze Jean-Francoisa Lyotarda s kraja 1970-ih. On je napravio ne samo istančanu dijagnozu ‘postmodernog stanja’ već je, kritički se osvrćući na zapadnu civilizacijsku tradiciju onoga što naziva ‘metanarativima’, još tada primijetio izvjesne tendencije u informatizaciji i komercijalizaciji visokog obrazovanja, ali i promjene statusa dokazive i provjerljive činjenice u znanosti, koja se kao elementarni postulat naučnog mišljenja upravo u postmoderni započinje relativizirati.
Da postmodernizam nije samo skup socijalno-kulturnih, političkih, znanstveno-obrazovnih, već i ekonomskih fenomena, upozorio je početkom 1990-ih Fredric Jameson pišući o postmodernizmu kao ‘kulturnoj logici kasnog kapitalizma’. Radi se o tumačenju postmodernizma kao svojevrsnog kulturalnog i socijalnog ekvivalenta ekonomsko-političkom neoliberalizmu. Socijalistička Jugoslavija bila je, s liberalizacijom režima od sredine 1960-ih nadalje, dio svjetskih postmodernističkih procesa u svim ključnim kulturalnim, umjetničkim i socijalnim domenama.
Brojna društveno angažirana i spram sistema kritički intonirana filmska, književna, teorijska, umjetnička i arhitektonska djela; arhivi, legati, kolektivna i osobna svjedočenja…, raskrinkavaju revizionistička stremljena artikulirana u tranziciji – pokušaje zataškavanja iskustava jugoslavenske post/moderne, nastojanja da se tu državu i njeno razdoblje oslika isključivo u sivim monolitnim tonovima totalitarne političke represije, režimske umjetnosti te društveno-kulturalnih i svjetonazorskih nesloboda.
