Samo su im naslovi bitni, nema veze što jest ili nije ispod njih... I naravno, trebaju biti sugestivni, to je ključno... Ne reći skoro ništa, obmanjivati ako treba, ali navoditi na klik... Moraju naravno biti "keči i seksi"... Govorila mi je tako poznanica koja se nedavno, nakon što je magistrirala na studiju društveno-humanističkog usmjerenja, zaposlila na portalu jednog dnevnog lista. Ekipa iz redakcije navodno je u redu, ali je ritam produkcije naprosto sulud. Iako još uvijek početnica, sama proizvede 12-14 "tekstova" dnevno, a oni iskusniji "pišu" ih na desetke, štancaju nemilice. Pitanje je dana do kada će za takvu praksu uopće trebati živa radna snaga, kada će i u tom poslu ljudi biti zamijenjeni algoritmima umjetne inteligencije.

Nije, naravno, svime time poznanica rekla ništa novo. Znamo već dugo kako funkcionira klikbejt ekonomija i bombastični, senzacionalistički naslovi kao jedan od njenih glavnih alata. Teško da je i moglo ispasti drugačije u povijesnom periodu i socioekonomskom kontekstu tzv. postindustrijskog kapitalizma u kojem digitalno-tehnološka proizvodnja računa s informacijom – ili s njenom polu/pseudo verzijom – kao sa sirovinom visokog ranga tržišno-financijske vrijednosti. Ta je sirovina u središtu suvremene medijsko-korporativne industrije koja nas brojanjem klikova uspješno prodaje svojim najboljim partnerima u poslu, marketinško-oglašivačkom sektoru.

Istovremeno se paralelno s time sistematično gradila narcistička postmoderna kultura radikalnog individualizma, pa su se na takvim spojevima izrodila i čudovišta klikbejt modela. Ali ono što je uslijedilo u spomenutom iskazu na prvu me iznenadilo i malo zbunilo. Rekla je da u redakcijama postoji interna zezancija među zaposlenicima koja se bazira na kolektivnoj procjeni tko je taj dan izmislio najgluplji naslov, a kojim je istovremeno proizvedeno najviše klikova na "tekst". Post festum razmišljajući shvatio sam da je takav cinizam jedino moguć, zdravorazumski odgovor ljudi koji su se našli u radno-životnoj situaciji da se od njih traži da neslućenom brzinom i količinom proizvode gluposti koje je teško unaprijed anticipirati.

No taj je primjer istovremeno i simptom potpunog društvenog poraza. Jer ako nitko normalan ne vjeruje u budalaštine koje nam se obilato serviraju pod krinkom informacija, priča i vijesti – kako oni koji ih konzumiraju, tako očito ni oni koji ih proizvode, plasiraju nam se na pladnju džungle portalâ samo da bismo na njih kliknuli (što nerijetko i činimo) – ali bez obzira na to, kako jedni, tako i drugi, nemamo bolji odgovor na takve izazove nego zauzeti ironičnu i ciničnu pozu, e onda smo definitivno poraženi do dosad neslućenih razina. Postmoderna, sparena s lošom primjenom sofisticiranih tehnologija, za kapitalističku je ekonomiju očito maksimalno učinkovito odradila posao.