Obećavajući brda i doline, političari i stranke zapravo najavljuju da će, ako osvoje vlast, ozbiljno ugroziti privredni rast kojim se istodobno hvale i za koji prisvajaju zasluge. Skromni rast iz posljednje kukuriku-godine dobio je ubrzanje kad je zemlja ostala bez prave vlade, pa je postalo teže nego prije preko državnih mehanizama, u prvom redu proračuna, ostvarivati parcijalne interese i političke planove. Svaka vlast pokazuje svoje namjere i svoje pravo lice tek na proračunu. Ono što se zaista želi, to se i plaća. Ostalo se prebacuje u dugoročne planove ili na riječima pretvara u važne pothvate koji, nažalost, moraju sačekati bolja vremena. Sve bi to bila normalna politika kad bi se vlast ponašala odgovorno i kad bi trošila samo novac koji ima. Potrošači su, međutim, prejaki i utjecajni, pa se neprestano troši na dug. Ali ni to ne bi bio problem da se ulaže u projekte nove proizvodnje i povećanja prihoda zemlje. Tada bi se i krediti mogli vraćati bez sadašnjih potresa. Takve se investicije, međutim, ostavljaju privatnom sektoru, koji je demotiviran politikom prejake kune, dok političari oživljavaju ekonomiju faraonskim investicijama, a državna i politička birokracija nemilice troši na sebe i vlastitu reprodukciju.
Tome je prilagođen i proračun koji ozakonjuje potrošnju na osnovi planiranih, a ne ostvarenih prihoda. Zato se ne treba veseliti kad se planira rast od primjerice pet posto. To, naime, znači da će država sigurno potrošiti toliko više nego prethodne godine, a ne da će zaista toliko rasti prihodi. Budžet ima snagu zakona i nije vezan uz ostvarenje planova. Put u pakao popločan je zlatnim riječima.
Hrvatska po tome nije iznimka. Razlika je u tome što političkom scenom vladaju potrošači i kompradori, ali i u odgovornosti i poštenju političara. (Intelektualne kapacitete ne spominjemo, jer je poznato da je bog najpravednije rasporedio pamet.) Sadašnji rast posljedica je poboljšanja u svjetskoj privredi, ali i njihovih međusobnih sukoba, koji su privremeno zaustavili nove potrošačke planove. Zato se spontano počela provoditi, kako je nedavno rekao jedan mlađi ekonomist, tzv. interna devalvacija. Riječ je o povećanju konkurentnosti, ali ne slabljenjem kune, već smanjivanjem troškova. Tako je politička nestabilnost imala blagotvoran utjecaj na ekonomiju zemlje. To, a ne raznorazni autsorsinzi, pravi je put reformi. Na njemu se, naime, ne ispostavlja račun građanima i radno ovisnom stanovništvu, već onima koji su ga napravili.
Iako kratkotrajna, jedina uspješna reforma na ovim prostorima, ona zadnjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića iz godine 1989., odvijala se po sličnom scenariju. Razbijen i uplašen državni vrh (u kojem su republičke partije bile sukobljene više od ovih u današnjem višestranačju) pokušao je naći rješenje s korifejom državne distribucije Brankom Mikulićem. (Danas imamo korifeja neoliberalizma Tihomira Oreškovića.) Onda je, iako nevoljko, Predsjedništvo nekadašnje SFRJ povjerilo mandat Markoviću. Kako je on počeo svoju reformu? Pamti se uvođenje konvertibilnosti, ali prije toga planski je proveo ono što se sada u Hrvatskoj počelo događati stihijno. Srezao je preveliku birokratsku, neproizvodnu potrošnju.
Najprije je ukinuo tzv. izvanbudžetsku bilancu, zapravo paralelni proračun preko kojeg se financirao velik dio državne, točnije paradržavne potrošnje. Njegova je politika bila da se sve mora plaćati iz budžeta, jer se samo tako može kontrolirati rashode. Hrvatska danas nema izvanbudžetsku bilancu, ali ima razgranati sustav tzv. naknada, koji ima istu ulogu. Naravno, nisu svi ti troškovi nepotrebni, ali je nepotreban i štetan sistem kojim se oni financiraju. Sve mora biti u proračunu ili u cijeni, ako je na primjer riječ o komunalnim naknadama. Nakon toga Marković je prepolovio i savezni proračun. Kako je to bilo moguće? Tako da je smanjio izdatke za JNA, koja je dobivala čak 65 posto, dakle dvije trećine od ukupnog iznosa. Od novog, prepolovljenog budžeta za obranu je odlazilo samo 35 posto, odnosno jedna trećina.
U prvi čas čini se da je taj recept danas neprimjenjiv. Ali samo u prvi čas. Titovo naslijeđe bila je, uz ostalo, hipertrofirana vojska. Država u državi. Tuđmanovo naslijeđe je hipertrofirana vojska birokrata, koja vjeruje da je ona zapravo država. Skalpelom kojim je nekada Marković zarezao u JNA sada bi trebalo zarezati u golemi sustav općina, gradova i županija, ali i središnje države. Prije Tuđmana u Hrvatskoj je bilo stotinjak općina i gradova. Danas, s modernim komunikacijama, kompjuterizacijom, sustavom OIB-a i internetom, vjerojatno bi i polovica bila dovoljna. Ali Hrvatska ih i dalje ima i plaća više od 400. I nijedna utjecajna stranka nema u planu njihovo ukidanje, pa čak ni u ovo predizborno vrijeme. Problem se priznaje, ali se umjesto rješenja najavljuje osnivanje komisija. Točno u skladu s dosjetkom koja se pripisuje Čerčilu. Teritorijalni ustroj poistovjećen je sa stranačkim, pa bi rezanjem općina, gradova i županija stranke zapravo rezale same sebe.
Sadašnja, spontana unutrašnja devalvacija, još je po nečemu krenula Markovićevim putem. Ni on, naime, nije ispostavljao račun zaposlenima, umirovljenicima ili bolesnima. Sasvim suprotno, životni se standard u njegovo vrijeme svima povećao. On nije rušio potrošnju, kao što traži vladajuća neoliberalna doktrina, jer je znao da bi time smanjio i ukupnu privrednu aktivnost. Umjesto toga, on ju je drukčije rasporedio. Uzeo je golemom parazitskom dijelu društva i dao onima koji povećavaju društveno bogatstvo. Zaustavili su ga oni koji su gubili privilegije. Vrh JNA je bio preslab da to učini sam, ali je brzo našao zajednički jezik s nacionalistima proizišlim iz političke birokracije u Miloševićevoj Srbiji. Ubrzo su se priključili i oni u drugim republikama bivše federacije. Rušenje Markovića, uz podjelu BiH, bio je glavni dio dogovora Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu.
Danas su u Hrvatskoj vidljiva dva procesa, kojima se želi obnoviti i stabilizirati parazitski status kvo. Pokušava se trošak promjena prebaciti na leđa građana i radno zavisnog stanovništva, a kad se naiđe na otpor, privremeno se povlači u panici. Ipak predstoje izbori. Primjer je cijena dopunskog zdravstvenog osiguranja. Istodobno se umjesto potrošene riječi ‘reforme’ počelo koristiti gledanje u budućnosti. Ali čim se spomenu konkretne mjere, istina izlazi na sunce. Treba sve promijeniti, ali tako da sve ostane isto, poruka je klasičnog Viskontijevog filma ‘Gepard’.
