Nakon tragedije u Osnovnoj školi Prečko kojom je završilo prvo polugodište, drugo je počelo zaključavanjem škola i sa zaštitarima na ulazima u školske objekte. O stanju u hrvatskom školstvu, sigurnosti u društvu, a time i u školama, rezultatima obrazovanja nakon uvođenja kurikularne reforme i sve lošijim rezultatima na državnoj maturi razgovarali smo s Damirom Bakićem, saborskim zastupnikom Možemo! i redovitim profesorom na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.
Škola bi trebala biti najsigurnije mjesto za djecu. Nekad je škola bila otvorena prema zajednici, nosilac sredine. Kako djeci pružiti sigurnost, a da se obrazovno-odgojne ustanove ne pretvore u zatvore?
Svi znamo da nije adekvatno rješenje zapošljavati profesionalne zaštitarske službe u našim školama i da je to nužna, vatrogasna mjera u traumatičnoj situaciji poslije tragičnog događaja u Osnovnoj školi Prečko. Ali, nije rješenje zatvarati škole, militarizirati školsko okruženje i školske objekte pretvarati u nekakve "sigurne kuće". To je suprotno našoj tradiciji i suprotno ideji škole.
Veoma je važno da svi u sustavu zajedno osmislimo valjane protokole i podignemo razinu fizičke sigurnosti i da pritom dodatno ne traumatiziramo djecu, roditelje, nastavnike. Pravi put je da se u bliskoj budućnosti u sistematizaciji radnih mjesta predvidi osoba koja će biti član školskog kolektiva zadužena za sigurnosna pitanja. To nije brz proces, u najboljem slučaju prva zapošljavanja na tim novim radnim mjestima možemo očekivati početkom iduće školske godine. Svjesni smo da škola mora biti otvorena, mora djelovati u zajednici. Rješenje je u izgradnji tolerantnijeg i uključivijeg društva.
Tragični događaj nije rezultat krize obrazovanja, već ozbiljne krize društva. Živimo u društvu koje je duboko frustrirano i podijeljeno. Napustili smo temeljnu ideju o odgovornosti za javnu riječ u svim aspektima javnog djelovanja. Količina netrpeljivosti, bijesa, gnjeva je opipljiva i svakim danom raste. Javne osobe, pogotovo političari, stranački fanatici, ne prezaju od sakupljanja najjeftinijih političkih poena dižući tenzije, antagonizirajući sve one koji misle drugačije, da ne govorim o spektru društvenih mreža koje ne možemo kontrolirati. Stvaramo klimu koja nas čini taocima loše društvene atmosfere. Problem je i što kao društvo ne odgovaramo na te opasne izazove, što kao javne osobe ne snosimo dovoljnu odgovornost za javno izrečenu riječ.
Obrazovanje i tunel
Nakon tragedije u Prečkom ostalo je zanemareno pitanje mentalnog zdravlja. Zašto je izostala reakcija u vezi drugačijeg reguliranja statusa i brige o bolesnicima s mentalnim poremećajima i težim dijagnozama?
Narušavanje mentalnog zdravlja, posebno nakon pandemije Covida, galopirajući je problem koje naše društvo nije prepoznalo i naš zdravstveni sustav nije reagirao ni prevencijom ni podrškom. Sistemski propust našeg zdravstva je izostanak adekvatne reakcije na naglo povećanje broja mladih ljudi s mentalnim teškoćama. U Zagrebu imamo Centar za zdravlje mladih u Domu zdravlja Istok u kojem djeluje i Centar za podršku za mentalno zdravlje, postoje mobilni timovi, savjetovališta, ali to je sve nadstandard, a standarda zapravo nema.
Naš pedagoški obrazovni standard ne obvezuje da u samoj strukturi, ustrojstvu radnih mjesta u školama postoji psiholog. Danas osjećamo deficit psihologa u školama. Na području cijele Hrvatske potkapacitirani smo ustanovama, s dostupnošću eksperata koji mogu odgovoriti na rastuće potrebe u zaštiti mentalnog zdravlja mladih, što je samo jedan mali dio erozije i degradacije zdravstvenog sustava. Primjera radi, u Zagrebu gdje djeluje 60 pedijatarskih timova, nedostaje njih još 17. Kad je tako u glavnom gradu Hrvatske, kako je tek u ruralnim krajevima?!
Tehnički, školstvo je javno dostupno, ali nije adekvatno po programima, materijalnim i drugim pretpostavkama. Još uvijek smatram da dodatne instrukcije, ako ih zatrebaju, učenici trebaju dobiti u matičnoj školi od svojih predmetnih nastavnika
Pet je godina otkako je kurikularna reforma pokrenuta u svim školama. Ljetos su zabilježeni najlošiji rezultati na državnoj maturi. Zašto je kurikularna reforma, u koju se polagalo puno nade, polučila loše rezultate?
Teško je ne uočiti nevjerojatnu paralelu između degradacije nastavničke profesije, posebno u prirodnim znanostima, i degradacije primarne zdravstvene zaštite kao posljedice naše nebrige, zanemarivanja temelja zdravstva i školstva. U pravom smislu riječi, reforma obrazovanja nije se ni dogodila niti je postojao društveni konsenzus oko te reforme. Navodna reforma donijela je ambiciozne programe koji realiziraju i hiperinflaciju ocjena.
Dobili smo superodlikaše iza kojih ne stoji znanje i na kraju državnu maturu čiji se kriteriji svake godine snižavaju kako bi se proizveo dovoljan broj petica i četvorki, a sami rezultati su sve lošiji. Slično pokazuje PISA testiranje učeničkih kompetencija, prema kojem je 33 posto naših učenika matematički nepismeno. Kriv je sustav opterećen neadekvatnim programima koji je digao ruke od učenika propuštajući ih kroz školu bez stečenih najtemeljnijih znanja.
Reforma obrazovanja nije izgradnja nekog tunela da se može provesti za godinu-dvije, već proces za novu generaciju učitelja i novu školu, proces koji zahtijeva skladan i jasan kontinuitet provedbe kroz dva-tri vladina mandata. Sve da sutra postignemo opći društveni konsenzus o reformi obrazovanja, prve rezultate možemo vidjeti tek za pet ili možda deset godina.
Naš obrazovni sustav prepun je ozbiljnih strukturnih problema i potrebna je stvarna reforma koja će temeljito pročistiti, ažurirati i modernizirati kurikulume svih pojedinih predmeta u cjelini, koja će uvesti stvarnu izbornost, suzbiti neviđenu, besmislenu inflaciju ocjena i vratiti nastavnicima dignitet njihove profesije i autoritet. Reforma obrazovanja mora biti sveobuhvatna, od definiranja obrazovanja kao temeljne društvene vrijednosti, preko materijalnog i socijalnog statusa nastavnika i svih zaposlenika u školi, do adekvatnih obrazovanih programa usklađenih s vremenom i suvremenim potrebama društva.
U vrijeme eksplozije informatičke tehnologije i umjetne inteligencije, škola je mnogo više putovanje nego odredište. Promašaj našeg obrazovnog sustava je što još uvijek robujemo uvjerenju ili tradiciji da je škola uspješno okončana ako je svaki učenik stekao, savladao ili zapamtio određeni skup činjenica.
Pokazali smo da se Gradom Zagrebom može upravljati odgovorno, zakonito, bez afera, bez mrlja, bez pogodovanja ikome, jednako prema svima, i ne za vlastiti materijalni probitak, nego uvijek i samo u javnom interesu
Ne vidi se da su se Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Agencija za odgoj i obrazovanje nešto potrudili uvesti poboljšanja, pa čak ni kozmetička, kako bi ovogodišnja generacija maturanata bila spremnija za državnu maturu.
Proteklih godina obrazovni sustav je doživio zanemarivanje i degradaciju, a ministarstvo je bilo prilično pasivno, posebno kad je riječ o osnovnoj i srednjoj školi. Ministar Radovan Fuchs je više usmjeren prema znanosti i visokoj tehnologiji nego prema osnovama odgoja i obrazovanja. Prije četiri godine u parlamentu smo usvojili Nacionalnu razvojnu strategiju za period 2020. – 2030. koja pokriva strateški razvoj svih područja društvenog djelovanja.
Ta strategija citira sedamdesetak prethodno usvojenih strateških dokumenata po pojedinim područjima, ali ne i strategiju odgoja i obrazovanja koju je radilo veliko povjerenstvo na čijem čelu je bio profesor Neven Budak za vrijeme Milanovićeve vlade. Na pitanje zašto su izostavili strategiju odgoja i obrazovanja, odgovor je bio da je "ta strategija preopćenita, preapstraktna". Obrazovni sustav prate brojni partikularni problemi čiji je zajednički nazivnik da smo školu i prosvjetne vlasti obesnažili, da su izgubili autoritet, ulogu institucije kojoj se vjeruje.
Kurikularna reforma pojačala je nejednakosti u školskom sustavu i otvorila put da se i obrazovanje dodatno naplaćuje. Svjedočimo poplavi instrukcija, od priprema za redovne testove do onih za državnu maturu, pa i za nacionalne ispite na kraju osmog razreda. Približavaju li se i hrvatsko školstvo i obrazovanje slobodnom tržištu, gdje je već zdravstvo?
U školstvu još uvijek nije takva situacija kao u zdravstvu, ali smo na "dobrom" putu. Tehnički, školstvo je javno dostupno, ali nije adekvatno po programima, materijalnim i drugim pretpostavkama. Još uvijek smatram da je moguća škola u kojoj učenici neće morati posezati za dodatnim instrukcijama i ako ih zatrebaju, da će ih moći dobiti u matičnoj školi od svojih predmetnih nastavnika. Istina, stvorene su nepremostive razlike među učenicima. Nije isto odrastati u velikom gradu koji nudi bezbroj mogućnosti ili u nekoj maloj sredini. Dužnost našeg društva je osigurati jednako kvalitetnog nastavnika matematike i engleskog jezika u svakoj maloj sredini, ali danas nema dovoljno takvih nastavnika ni u Zagrebu.
Fijasko reforme
Potreba za privatnim instrukcijama je najbolji dokaz da je navodna reforma fijasko. Dobili smo apsurdnu situaciju da su učenici izgubljeni u nastavi ili ono, kako se starinski kaže, "ne paze na satu". Izgubili smo onaj stvarni, istinski sadržaj u školi: učenike s njihovim mislima i osjećajima. Učenici fizički dolaze u školu, ali prečesto nisu na satu. Ironično, možda će iste večeri ići u neku instituciju koja organizira pripremu za državnu maturu i slušati možda čak tog istog nastavnika koji honorarno drži tu večernju nastavu i tumači mu isto gradivo iz škole. To je suludo.
U školi su potrebni glava i srce učenika. Uz ostalo, i zato je nužna široka izbornost u školskim programima: nužno je svakom učeniku dati priliku da prepozna svoje interese, da pronađe i iskoristi svoje talente, da se afirmira. Na tom tragu u Zagrebu smo pokrenuli pilot-program sportskih škola koji se nudi učenicima posve besplatno u njihovim školama, u njihovim kvartovima. Društvo mora shvatiti da je obrazovanje ne samo temeljna društvena vrijednost nego naša najbolja šansa.
Počela je i godina lokalnih izbora u kojoj Možemo! prvi put brani vlast u Zagrebu. Podsjetimo, očekivanja građana su bila velika, mnoga izborna obećanja nisu ispunjena. Kako biste vi rezimirali četverogodišnji mandat gradonačelnika Tomislava Tomaševića?
Prošli lokalni izbori bili su oslobađajući za grad Zagreb. Očekivanja građana bila su velika, i to s pravom. I naša su očekivanja bila velika na valu optimizma. Često smo i sami nezadovoljni brzinom realizacije svojih projekata zbog brojnih ograničenja koja ne možemo zaobići. Prije četiri godine dočekao nas je golem dug.
Samo Grad u užem smislu (bez Holdinga) bio je dužan gotovo 200 milijuna eura i u takvim okolnostima upitna je bila isplata već prve plaće zaposlenicima. Ono što građane u principu ne bi trebalo zanimati jeste da nam je trebalo dvije godine da kompletno stabiliziramo i osnažimo financije Grada, što je preduvjet svakog razvoja. U međuvremenu, kreditni rejting Grada povećan je u šest navrata.
Danas smo dobar poslodavac i poželjan partner. Trebali su velika disciplina i jako unutarnje rekonstruiranje. Uradili smo najveći pothvat restrukturiranja u ovom stoljeću u javnim poduzećima – 700 suvišnih, gotovo izmišljenih radnih mjesta u administraciji u Holdingu, koji je proizvodio gubitke kao na tekućoj vrpci, pretvorili smo u operativna radna mjesta. To su strukturne promjene koje se ne vide prema van, a koje su bile nužne.
U najvećem dijelu završili smo poslijepotresnu obnovu, obnovljeno je gotovo 200 objekata za približno 200 milijuna eura iz Fonda solidarnosti. Izgradili smo devet novih vrtića, a još šest ih se trenutno gradi, konstrukcijski i energetski obnovili smo sedam škola, još deset škola smo sagradili ili dogradili i pet škola još se gradi. Obnovili smo tri vitalno važne prometnice koje su bile tvrdi orah prethodne garniture: Jadransku cestu, Sljemensku cestu i Jadranski most.
Osnažili smo javni prijevoz: kupili 40 novih tramvaja koji će početi stizati ovog proljeća i pripremamo kupnju još 40, kupili smo 60 polovnih autobusa i priprema se kupovina još 100 novih, kupili smo 40 potpuno novih kamiona za odvoz otpada, reformirali model zbrinjavanja otpada, bitno proširili socijalne programe i po razini i po obuhvatu potpora, proširili stipendijske programe, unaprijedili financiranje gradskog sporta, nakon 20 godina produljujemo mrežu tramvajskih pruga...
Ipak, građani su nezadovoljni prometom u Zagrebu, neizgrađenim Centrom za gospodarenje otpadom. Vjerujete u novo povjerenje građana?
Prometna infrastruktura zadana je svojim urbanističkim ograničenjima i nema puno mogućnosti za nove koridore, stoga je naše čvrsto opredjeljenje za snažniji, obuhvatniji i efikasniji javni prijevoz. Stojimo iza obećanja da će Centar za gospodarenje otpadom proraditi do 2028. Možda nam građani mogu zamjerati što sva obećanja nisu ispunjena ili nisu ispunjena dovoljno brzo, ali u jednom, najvažnijem, sasvim sigurno nismo iznevjerili: pokazali smo da se Gradom može upravljati odgovorno, zakonito, bez afera, bez mrlja, bez pogodovanja ikome, jednako prema svima, i ne za vlastiti materijalni probitak, nego uvijek i samo u javnom interesu. A onaj spomenuti val optimizma prije četiri godine u najvećem dijelu nastao je upravo na tom očekivanju.
