Već je treća školska godina obilježena epidemiološkom situacijom u vezi Covida-19, nastavom na daljinu, samoizolacijama... Kako ocjenjujete snalaženje u našem obrazovnom sustavu, pogotovo u onom osnovnoškolskom kao temeljnom i obaveznom?

Obrazovni sustav se snašao relativno dobro i sve što je učinjeno kako bi se prebrodile teškoće u prvom redu se može zahvaliti golemom trudu i entuzijazmu naših nastavnika. Ministarstvu smo već prije dvije godine, na početku pandemije, zamjerali nedovoljne organizacijske napore u strukturiranju općih uputa i pripremi škola i zbornica za nastavu u novim uvjetima. S druge strane, svakako pozdravljamo orijentaciju ministarstva prema direktnoj nastavi. Moramo razmišljati da su štete od pandemije mnogo veće od onih koje mjerimo postocima svladanih nastavnih programa. Posljedice na mentalnom i emocionalnom planu bit će i prisutne kad i pandemija prođe. Tu je potrebna nezamjenjiva uloga naših predanih i kvalificiranih učitelja koja je izvan dosega komunikacijskih tehnologija. A nesavladano gradivo već će se putem nadoknaditi.

Građanski odgoj jedan je od obrazovnih prioriteta nove zagrebačke uprave. Drugi program koji uvodimo je Škola i zajednica, fakultativni predmet za učenike drugih i trećih razreda srednjih škola, otvoren njihovom propitivanju i razumijevanju zajednice

Prošlo je nekoliko školskih godina i od uvođenja eksperimentalnog programa Škole za život. Smatrate li da ona ispunjava očekivanja i ciljeve, kakvi su rezultati?

Škola za život je nastala kao kompromisno rješenje koje je u danim društvenim i političkim okolnostima imalo nadomjestiti odbačeni projekt građanskog odgoja u njegovom izvornom obliku. Politika je, odbacivši originalni projekt, trebala neki nadomjestak za otvaranje škole prema konceptu građanskog odgoja. Rezultat je siromašan. Nije problem u neraspoloženosti nastavnika prema ideji uvođenja građanskih sadržaja, nego u formatu. Moj je dojam da je sve završilo na površini i na mehaničkoj integraciji nekih međupredmetnih tema u ionako prenatrpane sadržaje pojedinih predmeta. Ne mogu suditi kategorički; prosudbu i evaluaciju treba prepustiti onima kojima se time bave na stručnoj i znanstvenoj razini. Iz onog što sam vidio pregledavajući izvedbene kurikulume koji su implementirali pojedine međupredmetne teme mogu samo zaključiti da je u pitanju zadovoljenje forme, poprilično udaljeno od entuzijazma u prihvaćanju sadržaja.

 

Degradacija nastavnika

Brojni roditelji će reći da je Škola za život postala "škola za živce". Da li je u pitanju samo nezadovoljstvo zbog promjene ili su zaista pred učenike postavljeni zadaci na koje oni sa svojim životnim i školskim iskustvom ne mogu odgovoriti?

Razumljive su i rezerve roditelja jer se ne vidi pomak u okretanju škole ka kritičkom promišljanju, kreativnosti i stvarnoj povezanosti sa zajednicom, ne vidi se da međupredmetne teme ovako izvedene zaokupljaju interes naših učenika, niti nalaze put do njihovih srca i misli.

Koliko se zaista uspio modernizirati obrazovni sustav zahvaljujući Školi za život? Bez obzira na obećanja, školske torbe i dalje su sve teže, a informatika nije redovni predmet kroz sve više razrede...

Što se informatike i informatičke pismenosti tiče, nedopustivo je kašnjenje našeg sustava za potrebama vremena. To nije do nedostatka informatičke opreme, najmanje je do toga. Prvenstveno je riječ o manjku odlučnosti naših obrazovnih vlasti u uvođenju informatike. Što nas opet dovodi do dvije povezane teme. Jedna je već spomenuta, a to je prisutnost informatičke tehnologije u našim životima i izloženost mladih generacija akceleriranim društvenim promjenama putem društvenih mreža i općenito internetske komunikacije. Druga je alarmantan nedostatak kvalificiranih nastavnika.

Istina, posljednjih godina sve više nedostaje nastavnog kadra za matematiku, fiziku, informatiku i engleski jezik, čak i u zagrebačkim školama. Kako je obrazovni sustav mogao dozvoliti da se desi taj ozbiljni problem?

Deficit kvalificiranih nastavnika iz pojedinih predmeta, posebno matematike, već je dramatičan. Još lošija vijest je ova: što god da sada učinimo, što god poduzeli, prvi znaci izlaska iz te neodržive situacije moći će se vidjeti tek za pet ili više godina. Obrazovni sustav sam po sebi nije to dozvolio ili omogućio. To se dogodilo zbog širih društvenih gibanja, urušavanja sustava vrijednosti i nemara i nesposobnosti vlasti svih ovih godina. U tom nerazumijevanju, nedjelovanju i samozavaravanju mnogo se društvene energije i vremena utrošilo na izvanjsko i nebitno, zaboravljajući da obrazovni sustav prvenstveno čine ljudi – učenici i učitelji.

Pravilničkom odredbom jasno je definirano, jasno da jasnije i poraznije ne može biti, što su dovoljne matematičke kompetencije da budete licencirani kao nastavnik matematike – to je 55 matematičkih ECTS-a, dakle jedna nepotpuna studijska godina

Recimo, profesori matematike uvijek su izazivali strahopoštovanje i imali posebno mjesto u školama. Kamo su sada nestali?

Što se tiče matematike, posljednjih godina bilježimo značajan pad broja upisanih studenata na studije matematike, mnogo brži od pada ukupnog broja redovitih studenata upisanih u prvu godinu. Istovremeno, gledajući društvene i gospodarske tokove, očekivali bismo upravo suprotan trend. I zaista, nezaposlenih matematičara već odavno nema; naprotiv, tržište rada, osobito u intenziviranom informatičkom okruženju, otvara rastuće perspektive za sve diplomirane matematičare. Oni s lakoćom ostvaruju karijere i profesionalnu satisfakciju. Interes za inženjerske studije matematike ne opada. Gubitak u broju studenata koji bilježimo odnosi se na studente nastavničkog smjera.

Znači, profesor matematike više nije atraktivan poziv i profesionalni izazov kao nekada?

Ovo stanje i trend imaju jasan uzrok. Materijalni i društveni položaj nastavnika u školama je takav da mnogi naši učenici koji bi i imali motivaciju i sklonost za studij matematike jasno vide da su karijerne perspektive koje otvaraju nastavnički, odnosno inženjerski studij matematike ne samo nejednake, nego gotovo i neusporedive. Istovremeno, i onaj apstraktniji dio motivacije koji bi mlade ljude privukao nastavničkoj profesiji i koji je desetljećima bio protuteža materijalnom – a to su ugled, ponos, neko šire društveno poštovanje – nestao je. Ili je teško oronuo. Trenutne razmjere krize najbolje opisuje podatak da je čak i u Zagrebu i u regionalnim centrima gotovo nemoguće naći nastavnika matematike za popunu upražnjenih mjesta. Nije onda čudno da u Pravilniku o odgovarajućoj vrsti obrazovanja učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi stoji da učitelj matematike u osnovnoj školi može biti i osoba koja je završila bilo koji diplomski sveučilišni studiji ili sveučilišni dodiplomski studij s minimalno 55 ECTS-a iz matematike (standardno godišnje opterećenje studenta je 60 ECTS-a). S jedne strane, to je bilo potrebno da bi se regulirao status osoba već zatečenih u učionicama u svojstvu nastavnika matematike. S druge strane, tom je pravilničkom odredbom jasno definirano, jasno da jasnije i poraznije ne može biti, što su dovoljne matematičke kompetencije da budete licencirani kao nastavnik matematike – to je 55 matematičkih ECTS-a.

Čini se kao očajnički potez, a opet neuspješan, jer su u mnogim školama ta nastavnička mjesta i dalje prazna?

Radi se o očajničkom pokušaju da se negdje nađe potreban nastavnički kadar, a zapravo je riječ o totalnoj degradaciji i ponižavanju struke. Čini se nemogućim da bi u bilo kojoj drugoj struci osim nastavničke mogao biti prihvaćen stav kako je 55 ECTS-a dovoljno za dobivanje licence. Za usporedbu, ideja po kojoj bi 55 stručnih ECTS-a, dakle jedna nepotpuna studijska godina, moglo predstavljati dovoljnu kvalifikaciju za obavljanje na primjer sudačke dužnosti, bila bi u društvu doživljena potpuno apsurdnom, a ministar koji bi takvo što predložio sasvim sigurno bi morao odstupiti i to uz bučne prosvjede i pogrde. Ili bi ga poslali na promatranje. Ili oboje. Eto, to su razmjeri krize i način kako je rješavamo. Sasvim slično je s fizikom i drugim prirodoslovnim predmetima.

Jasni su nam uzroci deficita određenih profesorskih kadrova. Ima li rješenja?

Na moju inicijativu održana je tematska sjednica saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu posvećena upravo tom pitanju. Doneseni su i kvalitetni zaključci, međutim nema odjeka iz ministarstva. Nova gradska uprava u Zagrebu svjesna je problema i učinit će sve unutar nadležnosti lokalne samouprave da se problem prvo ublaži, a potom i riješi. Već u ovoj školskoj godini krenulo se sa stipendiranjem studenata nastavničkih smjerova u matematici i prirodoslovlju. To je tek početak, sustav stipendija će rasti, mjera će biti još, no moramo biti svjesni da su stvarni ključevi rješenja problema u rukama ministarstva.

 

Velik broj prijava

Zagrebačke škole od sljedeće školske godine očekuju dva nova izborna nastavna predmeta, Građanski odgoj i Škola i zajednica. Kako traju pripreme?

Građanski odgoj jedan je od obrazovnih prioriteta, a obrazovanje jedan od programskih prioriteta nove gradske uprave. I zato ne treba čuditi naše energično zalaganje za građanski odgoj. Gradonačelnik je imenovao povjerenstvo za uvođenje građanskog odgoja koje je svojoj zadaći pristupilo predano. Jedan krak djelovanja je uvođenje građanskog odgoja kao nenastavne aktivnosti u osnovne i srednje škole. Program će biti poznat do konca veljače, a pilotiranje tog projekta na razini nekih projektnih aktivnosti započet će već u ovoj školskoj godini. Bitna karakteristika tog programa bit će orijentacija k projektima, a povezivanje će biti i horizontalno, na razini različitih škola, i vertikalno, uključivanjem učenika različite dobi. Drugi program koji uvodimo je Škola i zajednica, što je projekt koji su pokrenuli Institut za društvena istraživanja i Sveučilište u Rijeci i koji je prvotno bio razvijan za Primorsko-goransku županiju. Nedavno je Grad Zagreb pristupio tom programu koji ćemo izvoditi zajedno s Primorsko-goranskom županijom.

Što predviđate, kako će na nova dva izborna predmeta reagirati sustav, ali i učenici i roditelji s obzirom na tri decenije vjeronauka kao izbornog predmeta koji pohađa velika većina učenika?

Otkad smo javno objavili da s tim programom krećemo, u petnaestak dana dobili smo prijave 46 škola, od njih 56 kojima je poziv upućen, i preko 100 nastavnika. Škola i zajednica je program koji je zamišljen kao fakultativni predmet za učenike drugih i trećih razreda srednjih škola. To je samostalan predmet otvoren inicijativi učenika, njihovim interesima, njihovom propitivanju i razumijevanju zajednice, interaktivan sa svim društvenim dionicima, otvoren prvo za teme, a onda i za zaključke i prijedloge djelovanja. S velikim optimizmom očekujemo pilotiranje koje će započeti u idućoj školskoj godini.

Sve više srednjih škola uvodi prijemne ispite i ministarstvo tu najavljuje neke promjene. S obzirom na spominjani deficit kadrova za neke bitne predmete, ali i na već tri školske godine u kojima se nastava provodi i online, koliko su učenici spremni na taj korak?

Dva su problema prisutna u ovom pitanju i oni su zapravo odvojeni. Jedan je apsolutno neodrživa inflacija ocjena i kriterija u osnovnim školama. U konačnici to rezultira ne samo poremećenim sustavom vrijednosti, nepodnošljivim pritiskom roditelja i razaranjem odgojnog procesa, nego i brojnim nepravdama. Evidentno je da tako dalje ne može. Pojedine srednje škole za koje je interes velik više nemaju dovoljno mehanizama da provedu pravedne upisne postupke u okviru svojih kapaciteta. Istovremeno, takav sustav oduzima učeniku pravo na grešku, na ijedan krivi korak. Zaluta li nam negdje u sedmom razredu kakva četvorka među završne ocjene, možemo zaboraviti na svoje snove. To je okrutno.

Kako učenike u datom odgojno-obrazovnom sustavu pripremiti za, po svemu sudeći, neophodne nadolazeće promjene?

Ako kao izlaz prihvatimo kvalifikacijske ispite, nepravda dolazi i s druge strane: u nejednakim šansama učenika osnovnih škola upravo zbog nedostatka kvalificiranih nastavnika i nedovoljne kvalitete obrazovanja. Vjerojatno je rješenje u nekoj kombinaciji kriterija koji će uvažiti i ocjene i neki oblik provjere znanja. No to je daleko od idealnog i jasno je da će za učenike završnih razreda osnovnih škola predstavljati nemali mentalni i psihološki teret. Pa ipak, takvo će rješenje biti pravednije i za učenje poticajnije od sadašnjeg stanja. Suštinski iskorak je moguć opet jedino ako konsolidiramo kriterije i ujednačimo obrazovne ishode. Bez kvalificiranih i motiviranih nastavnika, bez stvarne društvene reafirmacije te profesije, to jednostavno nije moguće. A dostupno obrazovanje, obrazovanje s jednakim šansama za sve, nužan je uvjet društvene pravde. Istovremeno, to nije dovoljno. Ono mora biti i kvalitetno i otvoreno i fleksibilno, sposobno ne samo da nam omogući stjecanje kvalifikacije ili unapređenje već stečene nego i suštinski više – da nas pripremi za usvajanje fundamentalno novih znanja i alata.