U mandatu bivše ministrice obrazovanja Blaženke Divjak završena je dugo čekana kurikularna reforma, hrvatsko školstvo suočilo se sa koronom i online nastavom i u svemu tome postavljeni su temelji brojnih promjena u obrazovnom sustavu kao što su nacionalni ispiti i cjelodnevna nastava koji se počinju implementirati u mandatu ministra Radovana Fuchsa. O svim aktualnim školskim temama razgovarali smo s bivšom ministricom i sveučilišnom profesoricom Blaženkom Divjak.

Završili su nacionalni ispiti osmašima iz čak osam predmeta od petog do osmog razreda. Što će rezultati značiti? Nije li osam ispita za četverogodišnju obrazovnu provjeru ipak previše?

Nacionalni ispiti su prije svega dio sustava osiguravanja kvalitete škole i nastavnika, a ne učenika. Kao što se često u Hrvatskoj zbog loše komunikacije dogode nesporazumi i pogreške tako i u ovom slučaju nisam sigurna znaju li roditelji, pa čak i pojedine škole, što je načelni cilj nacionalnih ispita. Zbog nerazumijevanja je određeni pritisak na djecu koji se nije smio dogoditi. Rekla bih da su nacionalni ispiti organizirani na brzinu, bez dobre pripreme. Cilj nacionalnih ispita je da se na osnovu višegodišnjih praćenja rezultata škole, one mogu uspoređivati kako bi se vidjelo kakvo je stanje obrazovanja diljem Hrvatske i koje bi intervencije bile potrebne u našem školskom sustavu. Ministar je u početku pogriješio u komunikaciji jer se o nacionalnim ispitima počelo govoriti i kao instrumentu upisa u srednje škole. Smatram da bi to bila loša upisna politika. Ocjena koja se ostvari na jednom ispitu u jednom trenutku sigurno nije mjerilo postizanja nečijeg ishoda. Ako su nacionalni ispiti instrument vanjskog vrednovanja, onda se to može organizirati i drugačije, bez pritiska na učenike. Osam ispita je zaista previše za učenike u toj dobi i ne bi nikako nacionalni ispiti smjeli ulaziti u bilo kakvu učeničku ocjenu. Provođenje nacionalnih ispita potrebno je odgovorno dozirati i postupno provoditi kako bi se teret ispita i odgovornosti skinuo s učenika.

Morat ćemo priznati realnost i pristupiti nepopularnoj mjeri da deficitarna zanimanja u obrazovanju imaju veću plaću od kolega čija područja nisu deficitarna. Predložili smo da se deficitarnim zanimanjima iz EU fondova isplati dodatak na plaću u iznosu od 20-25 posto

Često se, posebno oko uvođenja nacionalnih ispita, govorilo i o uvođenju male mature ili prijemnih ispita u srednje škole. Koji je vaš stav?

Eventualno uvođenje male mature nije spasonosno rješenje za poplavu superodlikaša. Ni prijemni ispiti nisu rješenje za upis u srednje škole i moraju biti više izuzetak, vatrogasna mjera za nekolicinu škola koje imaju navalu zainteresiranih učenika, ali nikako ne smiju postati pravilo. Mala matura ili prijemni ispiti mogu omogućiti lakše rangiranje učenika za upis u srednje škole, ali isto tako uzrokovati probleme kao što su stres učenika koji ima 14 godina, mogu pojačati strah od kraja godine, ali i omalovažavanje rada nastavnika čije je mišljenje, povratna informacija i ocjena, eto na kraju manje važna, a što bi dovelo do još većeg omalovažavanja učiteljske profesije. Obrazovni sustavi na koje se želimo ugledati, kao što su sjevernoeuropski, posebno finski, imaju samo maturu na kraju srednje škole, bez hrpe drugih vrsta ispita. Treba razumjeti da je velika razlika kako će takvoj vrsti ispita pristupiti učenik s 14 godina i onaj stariji, s 18 godina. Prijemni ispiti zapravo znače da se na neki način vrednovanje nečijeg rada i učinka izmješta izvan učionice, izvan škole i prirodnog okoliša gdje bi se učenik trebao dobro osjećati i gdje ima potporu. Naravno, "potpora" nikako u vidu poklanjanja ocjena i roditeljskog pritiska na učitelje. Učitelje treba osnaživati da budu autonomni, osposobljeni za primjenu kriterijskog vrednovanja prema unaprijed određenim ishodima i kriterijima, zaštititi i podići dignitet učiteljske profesije, što je sve trenutno prosvjetnim vlastima u drugom planu. S mojim timom sam krajem 2019. godine inicirala da učitelji budu službene osobe, sada je to u zakonu, i svaki pritisak na njih mora se prijavljivati. Nažalost, u policiji, DORH-u i sudovima nisu svi educirani kako reagirati u takvim slučajevima. Ta stvar nije jednostavna, ona se uči i trenira desetljećima.

Prva generacija eksperimentalne provedbe kurikularne reforme Škole za život izlazi iz osnovnoškolskih klupa. Kako ocjenjujete provedbu Škole za život?

Ni jedna pedagoško-obrazovna reforma nije stvar trenutka, već stvar kontinuiteta. Kad bismo svaki put kretali iz početka, jedan ministarski mandat nije dovoljan da se bilo koja reforma provede. Kad sam postala ministrica, nisam krenula od nule nego sam nadograđivala kurikulume koji su bili pripremani još od 2015. Imala sam problema unutar Vlade jer se nisam odrekla kurikuluma koji su već bili pripremljeni u vrijeme Vlade nekog drugog ideološkog usmjerenja. Različite frakcije su postojale, ali uspjeli smo recenzirati i nadograditi kurikulume te ih završiti 2018. godine. Paralelno s donošenjem kurikuluma, naglasak je stavljen na treninge za učitelje o kriterijskom ocjenjivanju, istraživačkoj nastavi, individualiziranom pristupu učenicima. Te prve školske godine pune provedbe nove kurikularne reforme 2019/2020. desio se i veliki učiteljski štrajk, a potom i korona.

Nema ulaganja u ljude

Nezavisni stručnjaci izradili su, a mi smo javno objavili, dokument o evaluaciji eksperimentalne provedbe, koja je provedena 2018/2019. s napisanim preporukama za dalje. Napravljen je veliki inicijalni iskorak, imamo odlične primjere uspješne reforme diljem Hrvatske, ali sadašnja garnitura u Ministarstvu ne inzistira na suštinskim aktivnostima za nastavak reforme. Istina, Škola za život je tu jer vrijede doneseni kurikulumi, ali Ministarstvo ne radi na daljnjoj provedbi i unapređenju, s vrha ne postoji jasna uputa, signal, ne daju se prilike za dodatne treninge, osposobljavanje u školama o provedbi. Ne nastavlja se ni ono što je suštinski najvažnije, a to je rad s ljudima, edukacija učitelja. Odustalo se od ulaganja u ljude.

Vodili ste Ministarstvo obrazovanja u vrijeme korone. Kako s današnje vremenske distance i pozicije gledate na to doba? Koje su posljedice pandemije ostale u školstvu?

Imali smo veliku sreću u toj nesreći da smo zbog provođenja kurikularne reforme opremili škole iz europskih fondova, proveli niz treninga učitelja neposredno prije korone. To je bilo slučajno, ali nam je dobrodošlo i po provedbi nastave za vrijeme korone bili smo među najboljima u Europi. Mnoge države doslovno su kopirale naš model nastave na daljinu, na primjer Školu na Trećem i videolekcije. Organizirali smo najbolju moguću zamjenu za nastavu koja se nije mogla odvijati u školama. Imali smo različitih primjera, od škola i nastavnika koji su se odlično snašli i onih koji nisu. Učenje je socijalni, društveni proces i taj je segment učenicima falio kao i sama socijalizacija. Sasvim sigurno da je bilo određenih rupa u postizanju ishoda, posebno na području psihosocijalne prilagodbe. Imali smo puno prijava i pitanja učitelja što da rade u situacijama kad ne mogu doći do svojih učenika. Bilo je prijedloga čelnika sindikata da se ta školska godina jednostavno ne prizna, da je stavimo ad acta, da svi učenici ponavljaju godinu kad se situacija smiri, što sam odbila. I danas imamo učenike koji se u nekim socijalnim situacijama teže snalaze, kao i one koji osjećaju posljedice po mentalno zdravlje, ali i učenike u disfunkcionalnim obiteljima koji su u to vrijeme bili zatvoreni u obitelji koja ne da nije bila poticajna nego ih je i ugrožavala. Moramo biti svjesni da su ostale određene rupe i propusti i da ih kroz naš obrazovni sustav treba popuniti i nadoknaditi. To nije proces koji se može sanirati od danas do sutra. Međutim, napravili smo dobar posao u danim okolnostima.

Pitanje posjete Jasenovcu ne bi smjelo biti pitanje političke opcije. I lijevi i desni moraju jasno reći da je Jasenovac bio veliko zlo, velika mrlja u našoj povijesti. Smatram kako je dobro da se organizirano ide u Vukovar i da se tako organizirano treba ići i u Jasenovac

Godinama svjedočimo deficitu učitelja fizike i matematike, pa čak i u Zagrebu. Kako voditi bitku za školsko znanje između izazovnog tržišta i krhkih mogućnosti obrazovnog sustava?

Morat ćemo u jednom trenutku priznati realnost i pristupiti nepopularnoj mjeri da deficitarna zanimanja u obrazovanju imaju veću plaću od kolega čija područja nisu deficitarna. Tu mjeru smo stavili u Plan 2021. – 2027. za Europske fondove. Predložili smo da se deficitarnim zanimanjima iz EU fondova isplati dodatak na plaću u iznosu od 20-25 posto. To je mehanizam koji ćemo morati staviti u funkciju kad-tad. Taj iznos nije dovoljna nadoknada za ono što učitelj STEM-a može dobiti na tržištu rada ako radi izvan obrazovanja, ali je znak prepoznavanja problema i korak prema njegovom rješavanju. Kad se tome dodaju mehanizmi nagrađivanja prema Pravilniku koji smo uveli, vjerujem da ima nade da se deficitarna zanimanja privuku u školski sustav, iako je nedostatak učitelja određenih struka problem s kojim se sve zemlje bore.

U takvim okolnostima instrukcije su postale pravilo, a ne iznimka. Kako stati na kraj biznisu instrukcija i omogućiti školu jednakih mogućnosti za sve učenike?

Dobar odgovor na masovnu pojavu instrukcija je uvođenje cjelodnevne nastave kroz koju će škola učenicima dati više potpore u procesu učenja kako bi temeljitije savladali nastavno gradivo i povećali jednake prilike za sve učenike. Nažalost, program cjelodnevne nastave nije dobro predstavljen u javnosti. Nakon tri godine Ministarstvo izlazi s nečim što zovemo "eksperimentalno", a da pritom nismo razjasnili bitne stvari. Ministarstvo nije napravilo kurikulum cjelodnevne nastave za eksperimentalne škole. Raspravljamo o cjelodnevnoj nastavi, a nitko ne zna po kojem će se kurikulumu provoditi. U našem Strateškom planu za cjelodnevnu nastavu iz 2020., temeljem kojeg je cjelodnevna nastava inicirana, napisali smo da bismo programom cjelodnevne nastave trebali smanjiti količinu instrukcija i pomoći roditeljima u radnom odnosu oko bolje organizacije obveza njihove djece. Dobrim dijelom i sportske aktivnosti učenika, pomoć za one koji zaostaju ili žele više u nekom području, vratili bi se u prostor njihove škole.

Eksperimentalni program cjelodnevne nastave kasni tri godine, konačno se pokreće sljedeće školske godine. Hoćemo li imati dovoljno prostora i kadrova za takav novi iskorak?

Naša infrastruktura je neujednačena. Imamo krajeve u kojima imamo manjak prostora, a s druge strane sela i gradova u kojima zbog drastičnog pada broja učenika imamo višak prostora. Htjeli mi to priznati ili ne, imamo sve manje učenika i sve više nastavnika koji su tehnološki višak. Umjesto da kvalitetnim učiteljima dajemo otkaz, možemo ih zadržati u sustavu i omogućiti im rad s učenicima u okviru cjelodnevne nastave. Jedan od koraka koji vodi prema modelu cjelodnevne nastave je i uvođenje besplatnog toplog obroka za sve učenike, koji je istovremeno još jedan slabo proveden, a u suštini odličan projekt. Ministarstvo se izvuklo iz tog projekta ne uključujući se u cijeli proces, a odgovornost su jednostavno prebacili na škole da se same snalaze. S obzirom na to da već dvije godine kasnimo s pokretanjem eksperimentalne cjelodnevne nastave, vjerujem da bi se, ako uspijemo savladati dječje bolesti, cjelodnevna nastava kompletno mogla primijeniti 2030. godine, što je još uvijek prihvatljiv rok. Nažalost, Ministarstvo je cijeli proces cjelodnevne nastave trebalo bolje pripremiti. Mi smo prije tri godine napravili procjenu i plan što bi sve trebalo uvesti u cjelodnevnu nastavu kako bismo ujednačili prilike u našem školskom sustavu. Bojim se da projekt cjelodnevne nastave, koji se zaista može kvalitetno provesti, ne bude zbog uspavanosti Ministarstva i loših provedbenih mehanizama previše napadan jer je to u osnovi dobar projekt.

Jedna od novosti najavljenih u projektu cjelodnevne nastave je da se dva sata informatike svedu na jedan. Zašto informatika na kojoj se temelje zanimanja budućnosti nikako da se izbori za realan status u našem školskom sustavu?

Ja to ne razumijem. Teškom smo mukom uveli informatiku 2018. godine s puno napada sa svih ideoloških strana. Neki neobični tipovi čak su nas tužili Ustavnom sudu i tražili ukidanje informatike. Srećom, uzaludno. I sad kad je informatika konačno u rasporedu, bilo kao obvezni ili kao izborni predmet, kad smo informatički opremili škole, umjesto da djeci otvaramo nove vidike, prilike za novim spoznajama, mi idemo smanjivati satnicu informatike i uz to se još laže da je to povećanje.

Apsurdi informatike

Dosad su u razrednoj nastavi bila dva izborna sata informatike koju je pohađala velika većina učenika, a po cjelodnevnoj nastavi predlažu jedan obvezan sat. Zar to nije apsurdno?! Slušam razne bedastoće da djeca ionako puno vise na mobitelu pa kud će još i u školi, ali informatika upravo propagira da se tehnologija upotrebljava odgovorno, da uz nju učimo, razvijamo vještine, rješavamo probleme... Informatika nije zabava na mobitelu, već neophodna za sva zanimanja budućnosti. Kad pratim priče oko cjelodnevne nastave, shvaćam da Ministarstvo ništa nije napravilo za taj projekt od vremena korone, osim što je smanjilo satnicu informatike i ubacilo domaćinstvo. Što će roditelji doma raditi, ako budemo djecu u školi učili kuhati, popravljati, čistiti, pa to sam ja, kao i cijela moja generacija doma naučila uz dvoje zaposlenih roditelja. Čini se da je sad važnije naučiti štrikati, nego rješavati probleme i programirati. Zar ćemo tako pripremati djecu za zanimanja budućnosti?!

Jedna od čestih javnih tema je uvođenje građanskog odgoja, koji je prisutan kao jedna od sedam međupredmetnih tema. Zašto je Građanski odgoj nepoželjan?

Slijedila sam ono što je bilo planirano kurikulumom ekipe iz 2015. godine. Zatekla sam Građanski odgoj i obrazovanje kao međupredmetnu temu, a ne kao zasebni predmet i tako smo ga uveli. Nisam sigurna bi li bilo bolje da je Građanski odgoj poseban predmet jer to isto može biti i Održivi razvoj kao velika tema, koja obrađuje vrlo velika ekološka pitanja današnjice o čijem rješenju ovisi naš opstanak. Vrlo je jasno u kurikulumu propisano kako da te teme budu integrirane kroz predmete. Smatram da ne treba oko toga praviti veliki problem. Bitno bi bilo omogućiti da se taj program kvalitetno provodi u svim školama i da nastavnici znaju kako da ga provode. Iznenadilo me istraživanje OECD iz 2021. godine koje je jasno pokazalo da naši učenici nisu loši po globalnim kompetencijama oko tema građanskog odgoja, odnosno da su bolji od mnogih zapadnoeuropskih država. Istina, mi trebamo raditi da se Građanski odgoj kao međupredmetna tema kvalitetnije provodi. Kurikulum je otvoren, bez čvrstih sadržaja pa se u okviru njih može naći prilika da se govori o raznim pitanjima.

Pokrenuli ste i program školskih posjeta Spomen području Jasenovac, ali to nije zaživjelo. Odakle to ustručavanje?

To je jedan od programa na koje sam posebno ponosna. Program školskih posjeta Spomen području Jasenovac pokrenuli smo 2019. Osigurali smo dva milijuna kuna školama za odlazak u Jasenovac, poslali naputak svim školama. Nažalost, u prvoj godini provedbe desila se korona i sva su putovanja zaustavljena. Ne znam zašto se nije s tim programom čvršće nastavilo. Je li zbog toga što je sadašnja vladajuća politička opcija malo više skrenula prema desnom političkom spektru pa im je to nekako neugodno popularizirati s obzirom na očekivanje nekih članova i podupiratelja? Pitanje posjete Jasenovcu ne bi smjelo biti pitanje političke opcije. I lijevi i desni moraju jasno reći da je Jasenovac bio veliko zlo, velika mrlja u našoj povijesti i toga moramo biti svjesni. Smatram kako je dobro da se organizirano ide u Vukovar i da se tako organizirano treba ići i u Jasenovac. Moramo se vrlo jasno odrediti prema našoj prošlosti i mislim da smo u tome uspjeli zahvaljujući novom kurikulumu povijesti. Teme iz Domovinskog rata i stradanja Vukovara uče se najbolje posjetom Vukovaru, jer se vidi, čuje, osjeti. Učenje samo na temelju knjiga nije proživljeno. Teme Vukovara i Jasenovca treba povezivati, kontekstualno ih objasniti što je pitanje međupredmetnog sadržaja. Ne samo kroz povijest, hrvatski jezik i književnost, nego ih aktualizirati i kao pitanje osobnog i socijalnog razvoja jer se mi kao osobe moramo pozicionirati u odnosu na povijesne događaje te da tako dobijemo referentne točke za promišljanje o sadašnjosti i budućnosti.