Da je obrazovanje najvažnija arena ideoloških sukoba, a javni obrazovni sistem u Hrvatskoj klizak poligon za sukob interesno isprepletenih grupa neokonzervativaca i autoritarnih (uglavnom katoličkih) populista sa "zagovornicima neoliberalne promjene" ili protagonistima imaginiranog "naslijeđa bivšeg režima", danas je jasno svakome. U osvit desete obljetnice propasti Cjelovite kurikularne reforme kao pokušaja remonta obrazovnog sistema, aktualna stvar s obrazovanjem u Hrvatskoj stoji loše i ne izgleda da ide nabolje. Obilježava ga okoštala struktura kurikula, pedagoška tromost i birokratska bešćutnost, bezobrazna retorika upravljačke elite i nemogućnost fleksibilne reakcije u kriznim socijalnim situacijama unutar elementarne školske ustanove.
Zbog svega toga se u Hrvatskoj posljednjih deset godina povećao broj privatnih (sekularnih i vjerskih) osnovnih i srednjih škola, ali je konsenzus o institucionalnom odgoju i obrazovanju kao jedinom modelu do sada bio neupitan. Međutim, uskoro bi se taj status mogao promijeniti jer bi institucionalno obrazovanje u Hrvatskoj moglo dobiti pravu alternativu: homeschooling. U skladu sa Zakonom o hrvatskom jeziku taj bi pojam možda bilo dobro prevesti, ali tako ne misle autori inicijative Homeschooling Hrvatska. Riječ je o "grupi roditelja koja se zalaže za zakonsko reguliranje obrazovanja kod kuće u Republici Hrvatskoj", a nedavno je osjetila zrelost političke situacije da, nakon trogodišnjeg javnog lobiranja, objavi vijest o skoroj implementaciji hrvatskog modela školovanja kod kuće u Zakon o odgoju i obrazovanju.
Inicijativa domaćih homskulera je "nezavisna, neprofitna, nevladina, nekonfesionalna i nestranačka udruga otvorena za sve zainteresirane", a nedavnu objavu da je Agencija za odgoj i obrazovanje dala "pozitivno mišljenje" o njihovom modelu školovanja prvi je objavio poznati internetski medij katoličke udruge U ime obitelji, a zatim i Jutarnji list. Budući da se o prijedlogu inicijative Homeschooling Hrvatska nije oglasila ni Agencija za odgoj i obrazovanje ni resorno ministarstvo – a činjenica eventualnog "pozitivnog mišljenja" o problemu ne govori baš ništa – držimo da je vijest nepouzdana.
Po statistici europskih homskulera uopće ne stoji tvrdnja da politička pozadina većine protagonista pripada desnom (klerikalnom) spektru. Naprotiv, riječ je o (deklarativno) politički šarolikom spektru što se prostire od lijevog do desnog i pokriva značajan dio "običnog, feel-good – centra"
Ipak, nema dvojbe da je domaća udruga homskulera profesionalna i svom cilju odana ekipa koja obavlja proceduralno precizne pripreme u osvit izmjena Zakona o odgoju i obrazovanju osnovnih i srednjih škola što ih je za sljedeću godinu, baš nedavno, najavilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Osim toga, tajming nije tek lokalno politički oportun, nego je i logično izveden u širem okviru, gotovo kao dugoočekivani znak jednakosti sa suvremenim svijetom ove jadne, izmučene epohe.
Homskuling je legalizirana, iako manjinska, obrazovna praksa većine svijeta. Kondicije pod kojim se obavlja taj model obrazovanja se, međutim, razlikuju u svakoj zemlji jer ovise o historijskim fundamentima konkretne sredine. Preciznije, ovise o političkoj mjeri javnog i privatnog koju je određena država (bila) spremna investirati – ili žrtvovati – u ime vlastitog interesa. Kakvi su to, koji interesi danas? Konfiguracija tih interesa, nekad autentično baždarena u svakoj državi svijeta, jako se promijenila u postkovid razdoblju. Otkako je epidemija COVID-a fatalno promijenila dinamiku radnog svijeta, uspostavila online školovanje kao neizostavan model života i ubrzala antimodernističke tendencije velikog dijela svijeta, homskulingu su globalno skočile dionice.
Svejedno, taj skok nije urodio većim plodom. Homskuling je (još uvijek) globalno marginalan model obrazovanja koji svjedoči o varijabilnom stupnju nepovjerenja u javne državne institucije. I naravno, u procesu pobune protiv javnog obrazovanja kao ideološkog aparata kojemu građani "ne vjeruju i zato ne daju vlastitu djecu", homskuling se profilira kao politički moćan, manipulativan alat. A koliko je homskuling politički opasan za tektoniku modernih liberalnih demokracija, pokazuje kronologija njegove povijesti.
Nastao u Americi 1970-ih, začet je kao kritika disfunkcionalne pedagogije tadašnjeg javnog obrazovanja. S povjerenjem u korektivnu moć demokracije "zemlje beskrajnih mogućnosti", kritiku je formulirao John Holt, teoretičar obrazovanja i zagovornik reforme obrazovanja u kojoj će "učenik biti u središtu". Holtova metoda ležernije pedagogije i nježnije postavljenih obrazovnih ciljeva, takozvani unschooling, bio je tadašnja vrsta "obrazovnog odrasta". Do 1977. Holt je uspio inspirirati sljedbenike liberalnih reformi u većini američkih država, a 1981. godine, u trenutku kad je Holtov kolega Raymond Moore objavio početnicu homskulinga, gotovo čitava Amerika je građanima pružala mogućnost kućnog odmaka od javnog obrazovanja.
Međutim, ono što je počelo kao novovalna reformska inicijativa za individualizaciju obrazovnih pristupa, tijekom 1980-ih preraslo je u pokret koji su "preko noći" preuzele radikalne kršćanske udruge i upotrijebile u kulturnom ratu s političkim establišmentom. Dojučerašnji pioniri homskulanja proglašeni su "nedovoljno dobrim kršćanima", njihove su zasluge u idejnoj formulaciji te obrazovne metode zabilježene na marginama. Ostale su u 1970-ima, jer se 1980-ih dogodila, kako bi Bob Dylan rekao, klasična "smjena straže". Ono što je počelo kao pokret reformskih liberala, završilo je u mnogobrojnim frakcijama desnice kršćanskog spektra. Odnosno, homskuleri su u Americi 1970-ih počeli kao reformatori javnog obrazovanja, da bi se 1990-ih politički snažno etablirali kao antagonisti ne samo obrazovnih, nego svih demokratski profiliranih politika, u svim državama Amerike.
Svako uvođenje šireg modela školovanja kod kuće od postojećeg bi tražilo čvrstu uspostavu kontrolnih mehanizama. Ali umjesto trošenja ograničenih javnih resursa u ove svrhe, predlažem veći angažman obrazovnog sustava na iznalaženju produktivnijih modela suradnje škole i roditelja – kaže Zrinka Ristić Dedić
Koliki su političko-manipulativni utjecaj radikalni homskuleri izvršili na samu ideju obrazovanja američkog društva, najbolje svjedoči pojava konzervativnog odvjetnika Michaela Farrisa, homskulera i osnivača udruge Home School Legal Defence Association (HSLDA) iz 1983. Farris se smatra ocem modernog američkog homskulanja, a njegov politički ugled dobio je jaču auru 2020. kad je, kao odvjetnik u privatnom aranžmanu, pomagao Donaldu Trumpu da "preokrene" rezultat izgubljenih predsjedničkih izbora. Stoga ne čudi da je u vrijeme prošlog predsjedničkog Trumpovog mandata broj homskulera u Americi narastao: od 2,3 milijuna iz 2016. skočio je na 3,7 milijuna 2021. godine.
U skladu s tim činjenicama američke političke povijesti, moguće je pratiti i mehanizme utjecaja američkih kršćanskih homskulerskih udruga na širenje homskulinga u Europi. Ti su mehanizmi, zanimljivo, jači u onim europskim državama u kojima je homskuling odobren kao iznimna mjera: naime, jedino onda kad dijete iz zdravstvenih razloga ne može pohađati institucionalni tip obrazovanja. Takav je slučaj u Njemačkoj, gdje homskuling kao alternativni oblik javnom obrazovanju nije legaliziran. Zagovornici legalizacije homskulinga posljednjih godina ondje sporadično provociraju političke i svjetonazorske sukobe, dok im (lijevo) liberalna opcija odgovara podsjećajući da je SAD jedina zemlja koja još uvijek nije ratificirala UN-ovu Konvenciju o pravima djeteta iz 1989. godine.
Po usporednim podacima kratke analize tipova homskulinga u Europi koju je 2018. provela europska mreža razmjene podataka o obrazovnim politikama Eurydice, većina od 38 zemalja obuhvaćenih tim istraživanjem uvela je homskuling kao legalnu alternativu institucionalnom obrazovanju. U 13 zemalja Europe školovanje kod kuće odobreno je isključivo kao iznimka, i to uglavnom onda kad iz teških zdravstvenih razloga nije moguće koristiti javni ili privatni tip obrazovanja. Jedino u Bosni i Hercegovini i Makedoniji nije predviđena nikakva mogućnost školovanja kod kuće. U Hrvatskoj je homskuling dozvoljen kao iznimka potaknuta zdravstvenim problemima djeteta i potkrijepljena medicinskom dokumentacijom koju verificira nadležno ministarstvo.
Slično je i u Španjolskoj, Cipru, Nizozemskoj (gdje se uvažavaju intimni razlozi roditelja), Švedskoj (gdje se tolerira i pravo na nomadski načina života roditelja), Belgiji, Bugarskoj, Irskoj, Austriji, Švicarskoj i Lihtenštajnu. U četrnaest europskih zemalja, uključujući većinu nordijskih i baltičkih država, zahtjev za školovanjem kod kuće roditelji podnose na lokalnoj razini, a u Francuskoj, Sloveniji i Srbiji roditelji ne moraju zatražiti dozvolu nadležnih institucija, nego tek trebaju obavijestiti lokalnu školu o svojoj odluci homskulinga, najmanje tri mjeseca prije početka školske godine. Najliberalniji oblik homskulinga pak imaju građani Velike Britanije.
Hrvatska inicijativa homskulinga naslonila se na slovenski primjer, koji smatra prihvatljivim u najvećoj mjeri. Budući da nije javno dostupna, o specifičnostima hrvatske verzije možemo nagađati na temelju funkcionalne online platforme Incijative. Ondje je i slijepcu uočljivo da pedagoški uzor predstavlja princip privatne škole Montessori, koji je u Hrvatskoj prilično cijenjen, a nastao je na načelima iskustva katoličke pedagoginje Marije Montessori.
Zrinka Ristić Dedić (Foto: Privatna arhiva)
Kvaka slovenskog primjera je ipak u činjenici da se djeca u sistemu homskulinga moraju službeno upisati u određenu školu, a potom rezultate obrazovanja s roditeljima (ili različitim kućnim kombinacijama kvalificiranih edukatora) provjeravati na godišnjim ispitima u školi. Te problemske točke nadilaze puke tehnikalije. Primjerice, ako je za školovanje kod kuće po slovenskom modelu neophodno (kao minimum političke logike u ustupku izvan državnog sistema) držati se službenog kurikula i zatim znanje provjeriti klasičnim ispitom u lokalnoj školi, u čemu je pedagoški benefit? Ideja "djeteta u fokusu" nije jedina poveznica tako udaljenih koordinata obrazovnih principa kao što su one ranih američkih liberalnih homskulera ili njihovih suvremenih slovenskih ili hrvatskih kolega s principima propale domaće kurikularne reforme.
Naprotiv, riječ je o (deklarativno) vrlo sličnim ili jednakim pedagoškim ciljevima, pa i standardima. Što onda domaće homskulere promovira u ekskluzivne advokate pedagoškog pluralizma? Po statistici europskih homskulera uopće ne stoji tvrdnja da politička pozadina većine protagonista pripada desnom (klerikalnom) spektru. Naprotiv, riječ je o (deklarativno) politički šarolikom spektru što se prostire od lijevog do desnog i pokriva značajan dio "običnog, feel-good – centra": zbog čega politička procjena ne djeluje smisleno. Je li, u konačnici, uopće važno znati političku pozadinu inicijative kojom se roditelji odriču prava (i obaveza) na javno obrazovanje svog djeteta, pitali smo Zrinku Ristić Dedić, znanstvenu savjetnicu u zagrebačkom Institutu za društvena istraživanja i sudionicu jedinog pokušaja Kurikularne reforme, koja se posljednjih godina upravo bavi istraživanjima učeničke dobrobiti u školskom kontekstu.
- Za razumijevanje ciljeva i namjera inicijative vrlo je važno razumjeti njezinu političku pozadinu. Sama ideja proširivanja školovanja kod kuće može se smatrati prilično radikalnom. Javnost, a posebno donositelji odluka, trebali bi shvatiti što je u osnovi tih zahtjeva i biti vrlo oprezni. Zasad o tome u javnoj sferi ima vrlo malo informacija, a još manje otvorenog razgovora ili rasprava - kaže naša sugovornica.
Ristić Dedić ne smatra da se u javnosti stječe dojam da je jedno od mogućih "rješenja" u ime poboljšanja sistema hrvatskog modela školstva upravo model homskulinga.
- To zahtijevaju vrlo male i vjerojatno specifične grupe roditelja. Većina roditelja želi za svoju djecu smislenije, relevantnije i ugodnije obrazovno iskustvo, unutar škola koje pohađaju. U državama gdje je moguće provesti školovanje kod kuće na zahtjev roditelja postavljeni su određeni kontrolni mehanizmi koji jamče sigurnost za dijete i određenu razinu kvalitete obrazovanja. Oni su vrlo važni kako bi se štitio interes djeteta i prevenirala eventualna zloporaba. Svako uvođenje šireg modela školovanja kod kuće od postojećeg bi tražilo čvrstu uspostavu ovakvih kontrolnih mehanizama i vrlo pomno kontinuirano praćenje toga što se događa s djecom koja su izvan školskog sustava. Ali umjesto trošenja naših ograničenih javnih resursa u ove svrhe, predlažem znatno veći angažman obrazovnog sustava, ali i šire zajednice na osiguravanju inkluzivnijeg, kvalitetnijeg obrazovanja za svu djecu unutar javnog školskog sustava, kao i na iznalaženju produktivnijih modela suradnje i partnerstva škole i roditelja. U duhu obrazovnog pluralizma i demokratizacije, moguće je, osim toga, jače otvoriti obrazovni prostor prema pojedinim alternativnim obrazovnim idejama i školama, uz postojeće Waldorfske i Montessori škole - objašnjava Ristić Dedić naglašavajući da uvođenje alternative institucionalnom obrazovanju nije lako provedivo.
- Nije lako kontrolirati uvjete i izvedbu. To traži i ljudske i vremenske i materijalne resurse države. Postavlja se stoga pitanje opravdanosti takvog utroška resursa: koja je vrijednost za određeno dijete, obrazovni sustav i društvo u cjelini? I ne bih uopće uvodila ideju o lakoj ili teškoj provedivosti. Pitanje je idejno, da ne kažem ideološko – treba li to ili ne treba - zaključuje Zrinka Ristić Dedić. Jer homskuling nije bauk koji kruži javnim prostorom, nego ideološki šok za javni sistem kakav smo do sad poznavali.
