Prodavač u jednom brendiranom salonu za kuhinje, otprilike u kasnim tridesetim godinama života, odrađivao je svoj posao baš onako kako treba. Uključen u njega u granicama minimuma očekivanjâ koje definiraju šefovi, no ipak sasvim dovoljno da pobudi interes i zadrži pažnju nas kupaca. Bilo je nešto intrigantno i zanimljivo, optočeno suptilnom ironijom iz drugog plana, u njegovom tonu i nastupu što me nagnalo da ga navedem na ponešto personalniji teren razgovora.
Ispostavilo se da je čovjek magistar filozofije. Diplomirao je jednopredmetnu filozofiju prije nešto više od deset godina i od tada je promijenio sedam poslova. Većina njih uključivala je prodajne aktivnosti na način direktne komunikacije s kupcima. "Znate, kada dobro pročitate antičku filozofiju i na kraju to čitanje zaokružite diplomskim radom na temu Aristotela, svaki je posao ovog tipa smiješno jednostavan", tim je riječima poentirao moj sugovornik.
Sjetim se ove anegdote svaki put iznova kada kao univerzitetski radnik svjedočim novoj epizodi ovdašnje vječne reforme znanosti i visokog obrazovanja. Zadnji takav paket pokrenut od nadležnog Ministarstva znanosti i obrazovanja – sve u sklopu dogovaranja i potpisivanja novog kruga programskih ugovora kojima se regulira financiranje javnih visokih učilišta i javnih znanstvenih instituta – donio je tako sijaset novih-starih strateških ciljeva, definiranih i imperativno stavljenih pred obrazovno-znanstvene institucije kao skup zadataka, nominalno sve u svrhu povećanja relevantnosti, kvalitete i učinkovitosti studiranja.
Polazišna je problemska teza da aktualni demografski, gospodarski i društveni izazovi traže modernizaciju načina studiranja, a ista između ostalog podrazumijeva da studenti uče kroz projektni rad, da pohađaju stručne prakse kod subjekata iz gospodarstva, da se studijski programi usklađuju s potrebama tržišta rada te interesima tzv. poslodavaca i tome slično, sve već poznato.
Uglavnom, nastavak redukcije onog što još uvijek nazivamo studiranjem, sve u pravcu "vještinama usmjerenog obrazovanja" i prilagođeno ideologiji kapitalističke diktature tržišta i profita. Veliko je licemjerje na djelu. Jer kada bi vrli reformatori doista imali za cilj proizvesti praktično izverzirane mlade ljude, kapacitirane za vješta i brza projektna rješavanja konkretnih problemskih motiva na tržištima, tada bi krenuli od vrijednosne točke koje su i sami svjesni, ali je još svjesnije odbacuju.
Preduvjet za uspješnu izvedbu partikularnih radnih zadataka, ma o kojem tržištu govorili, jest holistički, cjelovit pristup koji uključuje uvid u kontekst problema, u njihovu genealogiju i mjesto u sistemu. Moj sugovornik s početka natuknice, aristotelijanac prodavač kuhinja, odličan je primjer za to. Ignoriranje takve perspektive jest praksa svjesnog proizvođenja fahidiotizma.
