Čitav niz medijskih i kuloarskih nebuloza oko uvođenja Eksperimentalnog programa cjelodnevne nastave u osnovnim školama u Hrvatskoj započeo je apelom na naslovnicama dnevnih novina gdje je, uz paniku retoričkog upitnika, stajalo da će đaci u školama morati boraviti do 17 sati. Iako je ta laž demantirana (boravit će najkasnije do 14 sati u razrednoj ili do 15 sati u predmetnoj nastavi, a do 17 tko želi), sentiment da će naša djeca biti oštećena jer "previše borave u školi, a premalo s roditeljima" ubrzo je u javnosti mutirao u stabilniju monetu kojom se potkusuruje promjena kao "ishitrena jer ne postoji školska infrastruktura niti su nastavnici za program osposobljeni".

Ali, što ako postoji ogromna svota novaca za reformu infrastrukture i plaće nastavnika? I to ukupno u iznosu od 1,5 milijarde eura, osiguranom iz nekoliko izvora, EU- programa i fondova. Gdje je greška reforme ako se đacima u takvom programu osiguravaju tri besplatna obroka i besplatne izvannastavne aktivnosti, nastavnicima veće plaće (do 25 posto povećanja osnovne plaće ovisno o angažmanu u nastavi i aktivnostima) i garancija pune radne norme, dogradnja i preuređenje školskih objekata i kabineta sukladno tehnologiji i standardima 21. stoljeća? I kako to da se na javni poziv Ministarstva znanosti i obrazovanja za ovaj reformski program prijavilo svega šezdesetak matičnih škola od kojih samo dvije iz Zagreba (OŠ Ivan Cankar i Privatna klasična osnovna škola), tri iz Osijeka (OŠ August Šenoa, OŠ Mladost i Prosvjetno-kulturni centar Mađara u RH), a ni jedna iz Istarske županije i iz većine velikih gradova? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan i logičan: prijavile su se one škole koje su u načelu fleksibilnosti izvedbe cjelodnevne nastave, na čemu inzistira Eksperimentalni program, uspjele naći vlastiti radni i razvojni izazov.

 

Pilot-projekt

To bi bio najkraći točan odgovor kišobranskog karaktera do kojeg može doći svatko tko pročita dokument "Osnovna škola kao cjelodnevna škola: uravnotežen, pravedan, učinkovit i održiv sustav odgoja i obrazovanja" što ga je Ministarstvo znanosti i obrazovanja kao nositelj Eksperimentalnog programa objavilo (tek) u travnju ove godine. Kratko vrijeme za edukaciju nastavnika i kompliciranu organizaciju nastavne satnice siguran je razlog slabog interesa većih gradskih škola, koliko i njihov alibi da se u promjene uopće ne uđe. O tome nema ni spora niti ikakve nervoze. Naime, oznaka "eksperimentalnog" ne odnosi se na karakter školskog programa nego na tehničku proceduru evaluacije po pravilima EU, gdje svaka reforma mora proći ciklus pilot-projekta kao preduvjeta opće primjene. Dakle, nacionalna strategija obrazovanja predviđa da nakon četiri godine "provjere" programa u 62 škole koje su se javile na poziv i upravo startale s programom, sve osnovne škole u Hrvatskoj budu cjelodnevne i jednosmjenske.

Kritike na "ishitrenost" reformskog programa koji je upravo počeo ove školske godine, ministar Radovan Fuchs neki dan je lakonski otklonio rekavši da se na "programu cjelodnevne nastave radilo dvije godine", ali je zaboravio naglasiti da je dokument Strateškog okvira za cjelodnevnu nastavu postavila administracija ministrice Blaženke Divjak još u lipnju 2020. godine, kao potez nužne harmonizacije s odgojno-obrazovnim standardima EU. Učenici u Hrvatskoj provedu u školi najmanje sati od svih svojih vršnjaka u EU (ali i onih u BiH, Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji), što je procijenjeno kao važan razlog uvjerljivo loših rezultata domaćih đaka u okvirima jezične i matematičke pismenosti u usporedbi s EU-vršnjacima.

U smislu poboljšanja obrazovnih ishoda, strateška preporuka Europske komisije (kad se već uporno ne vjeruje rijetkim domaćim profesionalcima u obrazovnim politikama) bila je povećanje satnice najvažnijih predmeta, ali i prilagodba hrvatskog modela osmogodišnjeg školovanja u smjeru koji vodi prema devetogodišnjem ili desetogodišnjem, bliže referentnom prosjeku EU. Tome stremi aktualni Eksperimentalni program cjelodnevne nastave, čiji je dokument napisala radna grupa ministra Fuchsa kao kompilaciju dobrih praksi europskih pedagoških standarda i iskustava najvišeg ranga.

U centru reforme je promijenjena pedagogija nastavnika i đaka u odmaku od frontalne nastave prema personalizaciji i potrebama svakog đaka i to u četiri dijela odgojno-obrazovnog programa: programu nacionalnog kurikuluma, odnosno obavezne i izborne nastave (A1), programa potpore, potpomognutog i obogaćenog učenja (A2), izvannastavnih aktivnosti (B1) i izvanškolskih aktivnosti (B2). Jednostavnije rečeno, osnovna nastava (A1) se ne mijenja, program potpore učenja (A2) zapravo je dodatna i dopunska nastava za sve učenike, a B1 i B2 su slobodne aktivnosti u školi koju izvode nastavnici i/ili stručni izvanškolski suradnici u prostoru škole i to besplatno. Uz povećanje satnice hrvatskoga jezika i matematike od prvog do osmog razreda, likovnog i glazbenog od prvog do četvrtog, tjelesnog u četvrtom, geografije u petom te tehničkog u šestom, uvode se i novi predmeti. Kao alternativa vjeronauku od prvog do osmog razreda uvodi se predmet Svijet i ja, a đaci od prvog do četvrtog razreda dobivaju predmet Praktične vještine, što prepoznajemo kao omiljeno Domaćinstvo iz vremena socijalističkog obrazovanja.

Od prvog do osmog razreda kao obavezan uvodi se predmet Informacijske i digitalne kompetencije, predmet Priroda i društvo u nižim razredima razdvaja se na dva - Društvo i zajednica i Prirodoslovlje; a osim engleskog jezika kao obaveznog, u četvrtom razredu se uvodi obavezan drugi strani jezik, po izboru svake škole. Iako se povećava tjedno opterećenje obavezne nastave (deset sati tjedno više nego ranije), organizacija je puno bolje raspoređena i uz više etapa odmora, pa se procjenjuje da neće donijeti više napora ni nastavnicima ni đacima. Uvode se i međupredmetne teme (Zdravlje, Građanski odgoj i obrazovanje, Održivi razvoj, Poduzetništvo, Učiti kako učiti, Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije) koje će se obrađivati na satu razredne nastave, ali i sklopu drugih predmeta (o čemu postoje smjernice i koje izvode nastavnici po dogovoru unutar svake škole). Na papiru sve izgleda komplicirano, ali zapravo zavodljivo, gotovo revolucionarno u odnosu na postojeće stanje raspada krutog sistema osnovnog školstva. U praksi, neizvjesno ali obećavajuće. Iz raznih kuteva gledano.

 

Ekscentrični roditelji

Primjerice, široj je javnosti poznato da je grupa ekscentričnih roditelja iz OŠ Novi Marof i OŠ Draganići prošli tjedan predala ustavnu tužbu zbog odluke Ministarstva znanosti i obrazovanja o uključivanju njihovih škola u program cjelodnevne nastave unatoč, kako tvrde, protivljenju većine roditelja i nastavnika. Ekscentričnim, naime, držimo njihovo uvjerenje da im je povrijeđeno roditeljsko pravo u odlučivanju o reformi javnog školstva. "Sukus ove tužbe je to da prigovori roditelja, kakvi god da jesu, nisu uopće uzeti u razmatranje od Ministarstva", rekao je u ime tih roditelja odvjetnik Luka Mlinarić, otprije poznat kao stalni suradnik udruge "U ime obitelji". S obzirom na adresu s koje dolazi prigovor pa i tužba, svakako je prvi refleks da reforma napokon ima smisla.

"Glavno je pitanje jesu li roditelji suglasni da se nad njihovom djecom provodi eksperiment koji je upitne kvalitete u odgojno-obrazovnom smislu. Ako nisu, onda ni dva ili tri milijuna eura ne mogu pomoći", zaključio je Mlinarić, radi čega smo nazvali Anđelka Bošnjaka, ravnatelja OŠ Novi Marof koji je za Novosti rekao da nitko od tih roditelja nije ispisao dijete iz škole.

- Škola je počela kao i svake godine. Naizgled je sve kao i ranije, a svi smo uzbuđeni kako će izgledati sljedeći radni dan. Nekolicina roditelja se pobunila, nisam do kraja razumio radi čega. Ali čujte, to je bilo jedan dan, sad je sve mirno. O tužbi sam čuo iz medija, a kod nas problema nema - rekao je ravnatelj.

Nekolicina roditelja se pobunila, nisam dokraja razumio radi čega. Ali sad je sve mirno. O tužbi sam čuo iz medija, a kod nas problema nema – riječi su Anđelka Bošnjaka, ravnatelja OŠ Novi Marof

Problemi strateškog tipa pojavili su se, međutim, u konceptu satnice cjelodnevne škole i statusa manjinskih škola, zbog čega je Jaromir Vrabec, ravnatelj češke Osnovne škole Josipa Ružičke Končanica, povukao kandidaturu svoje škole.

- U dokumentu Eksperimentalnog programa propustilo se razmotriti specifičnosti manjinskih škola, koje bi zbog programa uvođenja drugog stranog jezika kao obaveznog u nastavi sada imali četiri jezika (češki, hrvatski, engleski, njemački). Meni je kao ravnatelju nemoguće organizirati prihvatljivu satnicu u tom obimu, djeca su pod velikim opterećenjem u višim razredima. Tražio sam sastanak u Ministarstvu i predlagao da se našoj školi ukine obaveza drugog stranog jezika, ali nisam dobio nikakav odgovor - rekao je za Novosti Vrabec, razočaran što nije bilo "vremena ili volje da se nađe kompromis".

Je li riječ o omašci kreatora Eksperimentalnog programa u kojemu se deklarativno nije vodilo računa o specifičnosti satnice i programa škola na jezicima nacionalnih manjina ili pak svjesnoj ideji da nema iznimaka u ovoj reformi (jer se sugerira fleksibilnost u rasporedu, ali ne i u strukturi nastave), nismo ni mi uspjeli saznati, iako smo matičnom Ministarstvu uputili pitanje u tom smjeru.

S druge strane, primjer osječkog Prosvjetno-kulturnog centra Mađara dokazuje da se "harmonizacija" ipak može postići. Ravnatelj tog centra Janoš Andoči za Novosti kaže da su "napravili kompromis u satnici".

- Što da vam kažem, imam vrlo raspoložene suradnike. Nama je ovo bio izazov, uspjeli smo organizirati satnicu tako što smo smanjili odmore između satova i sve posložili. Veseli nas mogućnost da od 215 tisuća eura koliko nam je dodijeljeno za obnovu infrastrukture, možemo dobro obnoviti školu - kazao je Andoči.

Ne obaziremo se na manipulacije – Željka Stojković (Foto: Kristina Štedul Fabac/PIXSELL)

Ravnateljica OŠ Katarina Zrinska Krnjak Željka Stojković u kojoj se održava nastava na srpskom jeziku po C modelu, u razgovoru za Novosti bila je posebno precizna u dijagnostici.

- I u mojoj školi je bila nekolicina roditelja koja je imala prigovore slične onima iz OŠ Draganići. Ali to zapravo nisu roditeljski prigovori, nego čiste manipulacije. Ne obaziremo se, jer sam s grupom svojih nastavnika ovaj program prihvatila kao najveći profesionalni izazov. U medijima se konstantno ponavlja da je ova reforma nedorečena, što nije istina. Ne, ona je fleksibilna i traži maksimalni napor, ali sam sigurna da se svima isplati. Ono što drugi vide kao nedostatak, nama je poticaj, a imamo itekako zahtjevan sistem organizacije nastave već zbog prijevoza đaka. Važno je, prije svega, naglasiti da se za djecu ništa ne mijenja. U fokusu je dijete i viši pedagoški standardi kao mjera domaće reforme. Ja sam sa dvadeset i tri godine staža prošla različite reforme, a ova prvi put u povijesti prati ogromna količina novaca. Kome to nije prednost? - zaključuje ravnateljica Stojković.

I tu se zasad zaustavljamo. Višedesetljetna kuknjava i tromost hrvatskog osnovnoškolskog obrazovanja ipak je napokon na kušnji koja bi mogla uroditi dobrim i društveno zadovoljavajućim ishodom. Elan koji se osjeća jasno otklanja redukciju društva samo na velike gradove kao mjeru života, ali istodobno upućuje da je upravo infrastruktura u velikim gradovima najzahtjevniji korak u potpunoj reformi za četiri godine. S druge strane ostaje gorući problem harmonizacije manjinskih škola jer sva djeca u Hrvatskoj moraju imati jednake uvjete i prilike.