Veliku većinu aktualnih trendova i fenomena vezanih uz visoko obrazovanje i znanost mogu razumjeti i primjereno objasniti, ali jedan nikako. Ishodi učenja, što bi to bilo?; rekla mi je, šaljivo ironičnim tonom, u jednom razgovoru uvažena domaća sveučilišna profesorica, danas već emeritus u mirovini.
Doista, ako bi trebalo pronaći svojevrstan vrhunac besmisla u obilju idiotarija koje preplavljuju današnji neoliberalni univerzitet, onda bi kategorija imenovana ishodi učenja ozbiljno konkurirala za tron. Iako bedastoća, ishodi učenja postaju razumljiv povijesni proizvod smjestimo li ga u primjerene historijske i društveno-ekonomske kontekste. Mi ovdašnji ćemo se s njime – zajedno sa srodnom mu prtljagom reformskih sveučilišnih alatki poput konstruktivnog povezivanja, znanstvene izvrsnosti, ECTS kredita, društva znanja, znanstvenih projekata, cjeloživotnog obrazovanja, transfera znanja, kompetitivnosti i efikasnosti... – pobliže upoznati preko tzv. Bolonjske reforme, započete s ovim stoljećem, te intenzivne amerikanizacije klasičnijeg evropskog obrazovnog modela.
U sistemsko-ideološkom smislu spomenute kvalifikacije pripadaju kontekstu (neo)liberalnog kapitalizma, tehnokracije i standardizacije, diktature tržišta i profita, preferiranja STEM modela i kapitalističkog imperativa permanentne reforme. Ono što je nekad u klasičnom univerzalno-humanističkom idealu označavao pojam znanje – individualnu i kolektivnu emancipaciju, slobodu i ostvarenje, realizirane u praksama kritičkog mišljenja i spoznaje – nadomješteno je priručnim tehnikama navodno praktičnih vještina.
Ishodi učenja, u najkraćem, znače usvojeno i primijenjeno znanje recepata. Nominalno opipljiv, aplikativan i neposredno upotrebljiv proizvod nastavnog sadržaja čiji je normativni cilj stjecanje praktičnih kompetencija, a konačni teren provjere njegove vrijednosti tzv. tržište rada. Konkretna alatka za praktičnu, tehničku operacionalizaciju koja je krajnja rezultanta obrazovnog procesa. Nije zato čudno da se cjelokupan obrazovni sustav neprekidno prilagođava takvim imperativima, pa su s aktualnim reformama nekadašnji predmeti na fakultetima i u univerzitetskim programima transformirani u sveučilišne kolegije.
Sve su naznake da će u bliskoj budućnosti kolegiji sve češće biti nadomještani tzv. Radionicama – vježbaonicama, navodno popularnim, igrivim i atraktivnim formatima nastave u kojima se klasični, ozbiljniji pristupi predmetima proučavanja i studijskim problemskim motivima zamjenjuju interaktivnim radionicama i vježbaonicama za formatiranja projektnih prijedloga i aplikacija. Današnji visokoobrazovni nastavni programi premreženi su fragmentima kojima nedostaje cjelina, razdrobljeni hrpom malih ciljeva i zadataka, a konačan ishod takvog učenja jest učena neobrazovanost.
