Upute za novu školsku godinu što ih je u ponedjeljak, dva tjedna prije početka nastave, obznanilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja sadržajno ne donose ništa inventivno, u najvažnijem tek mantre o razmaku, higijeni, maskama. Mjere koje su izazov prije svega za najmlađe školarce dolaze u trenutku kad su koronavirusom zaražena vrtićka djeca u Dalmaciji i odgojiteljica u Zagorju. Kako bi se upute mogle dodatno odraziti na učenike i nastavnike?
Najvažnije je, prije svega, da smo dobili jasnu odluku da škola u klasičnom obliku započinje 7. rujna u cijeloj državi, za što smo se i zalagali. Uvjereni smo da je ta odluka bila potrebna i da je u najboljem interesu učenika. Ipak, mjere su sasvim tehničke, doista su neinventivne i utoliko ne pomažu mnogo. Uočljivo je da se svode uglavnom na higijensko-tehničke naputke, dok je o meritumu, tj. odgojno-obrazovnom procesu rečeno vrlo malo. Za to nam nije bilo potrebno povjerenstvo; dovoljno bi bilo zatražiti od epidemiologa precizne upute i ostaviti ih na razradu školama. Maske su pritom najmanje važne. Njih ćemo ili nositi ili nećemo – odluka treba biti na epidemiolozima – i rasprava o maskama, sve te varijacije, izuzeci, pragovi fizičke udaljenosti, samo nas odvraćaju od bitnih pitanja. Udaljenost od 1,5 metara između učenika treba, naravno, shvatiti aproksimativno. Veći je problem u tome što će u praksi to biti teško provedivo, ne samo zbog prostornih ograničenja, nego i zbog prirode odgojno-obrazovnog procesa. Mnogo važnije bi bilo inzistirati na podizanju svijesti i discipline učenika u poštovanju određenih protokola i za vrijeme nastave i u slobodnom vremenu.
Za klasičnu, direktnu školu
Važno je pritom uočiti obaveze učitelja i nastavnika koji posebno moraju bdjeti nad učenicima razredne nastave, koji bi trebali funkcionirati po principu ‘mjehurića’, pri čemu ne bi trebali imati doticaja s drugim razrednim skupinama, čime preuzimaju primarno zaštitnu, a tek onda obrazovnu funkciju?
Što se tiče razredne nastave, ne vidim boljih rješenja. S druge strane, upravo je i jedino razredna nastava prikladna za stvaranje ‘mjehurića’. Tu je doista izvedivo da škola gotovo i potpuno normalno funkcionira jer osim iznimno, nema sadržajne potrebe za interakcijom s drugim odjeljenjima ili nastavnicima. Ravnatelji će znati organizirati rad tako da učitelji razredne nastave dobiju potrebnu asistenciju u prihvaćanju i ispraćanju učenika te u potrebnim trenucima odmora. Pravo je pitanje kako osigurati nesmetano odvijanje nastave i kako osmisliti sve potrebne protokole u učionicama i na hodnicima, i na satu i na odmoru. Nadalje: kako organizirati nastavu u praktikumima i što je s nastavom tjelesne kulture? Što s dodatnom i dopunskom nastavom i nastavom gdje se nastavne grupe spajaju od podskupina učenika koji dolaze iz različitih razreda? Čuli smo lakonski odgovor ministra na ovo posljednje pitanje: online! Ali kako, gdje, kada? Znači li to da će sva takva nastava biti izvođena isključivo online i isključivo u suprotnom turnusu? Nemoguće je i zamisliti kako će to izgledati na primjer u jezičnim gimnazijama, gdje zapravo svaki sat drugog stranog jezika okuplja učenike iz različitih razreda.
O tome hoće li škole biti otvorene mogu i trebaju odlučivati isključivo prosvjetne vlasti i to striktno na temelju preporuka javnozdravstvenih institucija. Smatram da svaki drugačiji stav otvara opasne procese i u konačnici vodi u dezintegraciju društva
Sindikalistkinja Gordana Kovač Bluha ostala je razočarana nakon dva sastanka radne skupine za pripremu nove školske godine, očito je mnogo toga neprovedivo za priličan broj škola u funkciji pandemijske nastave. Prema lipanjskim podacima Ministarstva, čak 13 osnovnih i srednjih škola stradalih u zagrebačkom potresu, koje pohađa 6290 učenika, neće biti u mogućnosti organizirati nastavu u novoj školskoj godini. Što platforma Možemo! kani ponuditi na ovu temu doskora u Saboru?
Oštećene škole stradale u potresu su priča za sebe. U tom će slučaju rješenje morati iznaći zajednički Grad Zagreb i Ministarstvo, po potrebi angažiranjem nekih zamjenskih prostora, što smo sugerirali još početkom lipnja. No što se samih mjera tiče, ključna točka je uputa da se razredi podijele u turnuse kako bi se u učionicama osigurala potrebna fizička distanca. Međutim, i ako se nastava za taj drugi turnus drži u školi i ako se odvija online, to udvostručuje ukupni volumen nastave, čega, čini se, radna grupa i ministar nisu svjesni. Ako smo u razredu na nastavi samo s polovicom učenika, čak i ako je ona druga polovica kod kuće, s njom treba netko raditi, istovremeno ili kasnije tijekom dana. I kako smo proljetos vidjeli, online nastava je zahtjevnija od klasične i traži više vremena za pripremu materijala, komunikaciju s učenicima i ispravljanje zadaća. Uputa dakle da se razredi podijele u turnuse implicira da se posao nastavnika udvostručuje, što na dulji rok ne može funkcionirati. Mi u Možemo! bili smo toga svjesni još prije tri mjeseca, kad smo se zalagali da se krene u organizaciju široke mreže volontera koji bi nastavnicima asistirali, osobito u online nastavi. Bili bi to apsolventi nastavničkih studija na našim sveučilištima, možda i apsolventi drugih studija, odnosno disciplina koje su u nastavi zastupljene. Time bismo pomogli stasanju nove generacije nastavnika i izveli ono što se često zagovara, a malokad ostvari: krizu bismo iskoristili kao šansu. Razumljivo, to nije moguće učiniti sada i odmah, iako smo imali vremena da se osmisle protokoli, prođe inicijalni trening, uspostavi organizacija i da se škole, nastavnici i volonteri povežu u tom ozbiljnom pothvatu, čija realizacija, po mojoj procjeni, može započeti tek u drugom polugodištu.
Nedavno ste izjavili da su na djelu nebriga, nepoštovanje i neshvaćanje obrazovanja. Koje ključne činjenice izdvajate u prilog takvoj ocjeni?
Ključno je to što su svi uključeni bili dužni pripremiti novu školsku godinu već proljetos, čim je zdravstvena kriza izbila. Svakome tko se u školu imalo razumije – učeniku, roditelju ili učitelju – bilo je već tada jasno da ćemo krizu iznijeti improvizacijom i požrtvovnošću, ali da nas pravi, ozbiljan problem čeka na jesen i da smo poslu svi trebali prionuti ovoga ljeta. Odluka da se Sabor raspusti i ide na izbore, a da se škola rješava kad i ako se formira vlada, u tom je smislu bila skandalozna. Da pojmimo o kolikoj neodgovornosti je riječ dovoljno je zamisliti scenarij, pritom ne nemoguć, u kojem bi izborni rezultat bio takav da pregovori oko formiranja vlade još traju. Vladu, doduše, imamo; dobili smo i radnu grupu za pripremu školske godine koja se svela na derivaciju općih epidemioloških uputa. Paradoks ove situacije je u tome da nitko više ni ne pita što je radna grupa zaključila o pitanju svih pitanja: koliko smo spremni za trenutni prijelaz s klasične na online nastavu kad i ako epidemiološke prilike to budu zahtijevale. Na koji način će konkretno online nastava biti organizirana; što i koliko bolje i više ćemo posložiti u odnosu na proljetnu improvizaciju? Čitav je niz problema koje nismo ni dotaknuli, a bojim se da ni nećemo tako skoro.
Stanje na zagrebačkom sveučilištu se ne smiruje, a kako nije stvoren nijedan preduvjet za to, smiriti se ni neće. Očito, ovakav je način upravljanja sveučilištem bankrotirao i sad nam je samo čekati i vidjeti što ćemo prije dočekati: kraj mandata ili integritet Senata
Vladajućima bliski epidemiolozi otpočetka ističu da djeca nisu superširitelji Covida-19, što su potvrdile i neke studije, no ima i onih suprotnih. Premda niste epidemiolog već pedagog, smatrate li ipak da su roditelji najodgovorniji za svoju djecu i da je Ministarstvo trebalo uvažiti sugestije iz inicijative roditelja ‘Sigurnost prije svega’ koji su u novonastalim pandemijskim uvjetima zatražili mogućnost izbora između klasične i online nastave?
Zalažemo se za klasičnu, direktnu školu kad god je to moguće. Ona je supstancijalno važna za odgoj i obrazovanje, odrastanje i sazrijevanje mladih ljudi. Škola je kolektivni poduhvat koji sadrži u sebi mnogo više od pukog savladavanja gradiva. O tome hoće li škole biti otvorene mogu i trebaju odlučivati isključivo prosvjetne vlasti i to striktno na temelju preporuka javnozdravstvenih institucija. Smatram da svaki drugačiji stav otvara opasne procese i u konačnici vodi u dezintegraciju društva. Razumijem brigu roditelja, štoviše, pridružujem se zahtjevima da se čim prije uspostave jasni kriteriji o tome koja su stanja ili smetnje, osobne ili obiteljske, kontraindikacija pohađanju nastave. Međutim, odluka o izuzimanju od nastave ne bi smjela biti prepuštena na slobodnu volju roditeljima, ona po mom mišljenju može doći tek na osnovu medicinske dokumentacije o zdravstveno opravdanim razlozima.
Kao profesor zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, kako komentirate izjavu ministra obrazovanja Radovana Fuchsa koji je poručio da će se uputstva za fakultete još doraditi, ali i da akademske institucije sukladno svojoj autonomiji i znanju mogu i same organizirati nastavu?
Kao i u slučaju škola, načelno pozitivno. Izjavu ministra Fucha nisam razumio kao poziv da sveučilišta autonomno odluče o vrsti nastave, nego da sveučilišta s obzirom na medicinsku ekspertizu koju imaju dopune i preciziraju higijensko-tehničke mjere koje će smanjiti rizik od širenja zaraze. Direktnu nastavu online oblici mogu oplemeniti, ali ne i zamijeniti. Dodatno, na mnogo fakulteta nastava je specifična i zahtijeva ili fizičko prisustvo studenata ili laboratorijske, odnosno praktikumske vježbe, što online nastava ne može nadoknaditi.
Plan oporavka
Početkom ljeta rektor Damir Boras smijenio je kompletnu upravu zagrebačkog Filozofskog fakulteta na čelu s dekanicom Vesnom Vlahović Štetić, a tu je odluku kasnije potvrdio Senat. S obzirom na to da ste se 2018. godine kandidirali za rektora zagrebačkog sveučilišta, smatrate li da je nastavak ovakve rektorove politike put za dodatno podizanje tenzija na fakultetu?
Iako je o tome zapravo dosta toga rečeno, ipak ću ponoviti: taj potez vidim kao institucionalno nasilje nad Filozofskim fakultetom, jednako kao što je bio slučaj s odbijanjem davanja suglasnosti na program predloženika za dekana, profesora Nevena Jovanovića. Teško je shvatljivo da je uopće moguća takva zloupotreba položaja u akademskoj zajednici. Osobito je neprihvatljivo to što su obje odluke donijete na sjednicama Senata čiji su oblik i metoda odlučivanja i pravno sporni. Čak i ako formalnopravne argumente stavimo na stranu, činjenica da se o takvim pitanjima odlučivalo bez diskusije, bez prava na obranu onih koje se osuđuje, bez uvida u glasanje, izaziva nelagodu i stid. Ne znam kakvi će biti daljnji pravni koraci. No jasno je da se stanje ne smiruje, a kako nije stvoren nijedan preduvjet za to, smiriti se ni neće. Očito, ovakav je način upravljanja sveučilištem bankrotirao i sad nam je samo čekati i vidjeti što ćemo prije dočekati: kraj mandata ili integritet Senata.
Nedavno je ministar financija Zdravko Marić poručio da su samo mirovine sigurne, što znači da nas duboka kriza (opet) čeka: bi li u tim okolnostima dodatno mogli izgubiti zdravstvo i obrazovanje? Koje ideje i prijedloge ćete ponuditi ispred platforme Možemo?
Pričekajmo prvo sva potrebna izvješća, a onda i trogodišnje Smjernice ekonomske i fiskalne politike koje su podloga za izradu proračuna i proračunskih projekcija. Od direktnih mjera zalažemo se za izmjene Zakona o porezu na dohodak, ali ne onakvih kakve se najavljuju, već onih koje bi više išle u prilog povećanja neto plaća građana s nižim i najnižim plaćama. To nije samo mjera solidarnosti s onima koji su najugroženiji, to je indirektno i u interesu gospodarstva jer predvidivo je da će povećanje neto plaća ugroženijih dijelova društva biti direktno usmjereno u potrošnju. Osim snižavanja pojedinih stopa i uvođenja više stopa poreza na dohodak, zalažemo se za cjelovitu transformaciju poreznog sustava iz regresivnog u progresivni u kojem bi se rasteretila potrošnja te više oporezivao kapital, a manje rad. S obzirom na to da se mirovinski sustav ne može promatrati segmentirano, ni odvojeno od ukupne ekonomske politike, zalažemo se za cjelovitu raspravu o reformi mirovinskog sustava koji je neodrživ s ovolikim brojem i razinom povlaštenih mirovina te nepovoljnim omjerom osiguranika i zaposlenika do kojeg je došlo zbog konstantnog smanjenja broja radnih mjesta proteklih desetljeća. Pripremamo i svoje prijedloge za Plan oporavka na temelju kojeg će se povlačiti sredstva iz Next Generation fondova EU-a: smatramo da naglasak treba staviti na investicije u one industrije koje će doprinijeti većoj prehrambenoj neovisnosti poput poljoprivrede i prehrambene industrije, prelasku na obnovljive izvore energije, kvalitetnim javnim uslugama u području zdravlja, obrazovanja i komunalnih servisa, te one koje će osigurati kvalitetna radna mjesta i povećati otpornost na krize.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
