Sve što sam trebala naučiti o životu, naučila sam u vrtiću i imala sam najbolju odgojiteljicu na svijetu – kao i većina vas, sigurna sam, jer one su takve, najbolje, i one blage, i one strože, i one iskusne, i one mlade, jer da bi radila takav posao, važniji od drugih poslova, moraš biti najbolja na svijetu. Djetinjstva su strašna i kad su sretna. Dolazimo goluždravi na nepoznati planet gdje je sve preveliko, nepredvidljivo i opasno... Ali teta Silvana, tako se zvala moja odgajateljica u vrtiću, imala je ćuka za dicu, i dok je ona bila u blizini, život je bio milina. Teta Silvana je sa svojim moćima išla toliko daleko da mi je njena starija sestra Mirjana postala učiteljica u osnovnoj školi. Prve tri godine su ključne, a do sedme je budućem čovjeku već udaren temelj i postavljeni svi nosivi zidovi – kažu stručnjaci. Mogu potvrditi da neću zaboraviti Silvanu i Mirjanu, to nježno i čvrsto, ohrabrujuće rukovodstvo naših djetinjstava na samom uvodu u život. Život možda i ne ispadne bogzna što, ali uvodi, uz prave tete, mogu biti spektakularni. Sa zahvalnošću pamtim i odgojiteljice koje su u svijet ispratile moju djecu, zahvaljujući kojima sam se osjećala mirnije i sigurnije u odrasloj dobi. Osim što su mnogim ženama doslovno spasile normalan život, omogućivši im da rade, imale smo veliku pomoć u postavljanju onog spomenutog temelja na kojem ćemo podići svoje male ljude.
Posao odgojiteljica u vrtiću je da vole tuđu djecu. Mislite li da to može svatko? Teško. I kao i svi najvažniji poslovi na ovome svijetu, oni bez kojih se ne može preživjeti, i taj je zanemaren i potplaćen.
O odgojiteljicama, i pokojem odgojitelju (koji su u ovom mačo društvu velike face čim opstaju u "ženskom zanimanju"), ne razmišljamo previše – osim kad djecu treba upisati u vrtiće kojih nema dovoljno, jer uvijek je bilo nekih fontana koje treba sagraditi i koje su važnije od novih vrtića. No, možda bi, kada bi se u traženju prava zaposlenicima u vrtićima pridružili i roditelji, kada bi se glasnije govorilo o problemima odgojitelja, bili priznati kao problemi prvog reda koje treba rješavati odmah. Ili je zaista lakše pribjeći skupoj mjeri roditelja-odgojitelja pa na to spiskati pare za vrtiće? Ili nam se državna ekonomija temelji na tome tko ima babu da mu čuva djecu? Platiti dadilju mogu rijetki.
Dugogodišnja odgajateljica i draga prijateljica, koja me pristala uputiti u ove probleme iz prve ruke, kaže da je njen osobni stav o odgoju da se do djece dolazi putem srca. Pitanje srca je inače trivijalna stvar, ali ne i kad se radi o vašoj djeci, zar ne? Svi želimo da ih tamo u tim vrtićima netko grli, zabavlja, nasmijava, odgaja i obrazuje umjesto nas. Na liniji srca, kaže ta moja B., dolazi povjerenje, prihvaćanje i osjećaj sigurnosti. Iz tih prvih pozitivnih osjećanja prirodno slijedi osjećaj pripadnosti i zajedništva što je plodno tlo da se otključa dječji potencijal. Biti viđen, saslušan.
Odgojitelji, s druge strane, nisu viđeni, a njihovi problemi nisu saslušani. Objašnjava mi položaj odgojitelja i razloge njihovih prosvjeda: Postoji mnoštvo problema koji se ne tiču samo Državnog pedagoškog standarda, neujednačenih cijena vrtića i plaća odgojitelja. Prvi je problem što sva djeca nemaju ista prava, mnoga se ne mogu uključiti. Nema uvjeta, prostornih i kadrovskih. Inkluzija, lako im je napisati na papiru. Grad prijatelj djece, lako je postaviti ploču. Što je s djecom s teškoćama u razvoju koja još nemaju dijagnozu i za koje nije moguće dobiti asistenta? Pokušajte zamisliti ženu koja stoji sama usred sobe s recimo 28 djece u dobi između tri i sedam godina, u nadi da će uspjeti odgovoriti barem na osnovne potrebe svih i cijelo vrijeme imati na oku dijete s teškoćama u razvoju, nerijetko i više njih.
Tko će obrisati guzu djetetu koje zove iz WC-a, tko će utješiti dijete koje plače jer mu je svega previše i hoće "tetu" samo za sebe, tko će pokazati ekipi kako započeti društvenu igru i ne odustati do kraja iste. Tko će ih naučiti kako se podnosi poraz i čestita pobjedniku. Tko će odgovoriti na mnogobrojna dječja pitanja. Tko će otići po flaster, tko će poljubiti da prođe. Tko će povesti djecu u zajedničko istraživanje, tko će na trećem kraju sobe riješiti razmirice oko igračke koju oboje žele u isti tren, tko će pomoći oko presvlačenja djetetu, tko će ga oprati u prostoru kupaone i s kojim očima paziti na sve ostale. Tko će uvijek misliti na alergičare. A onda, tko će znati koliko je tko pojeo danas za ručak i je li je pojeo juhu i voće? Tko će znati gdje je nečija zalutala kapica i zašto su im tako blatnjave cipele. Tko će odgovoriti na pitanje gdje si ti bila kad je pao. Tko će dobiti opomenu pred otkaz ako dijete pobjegne preko ograde koja nije dovoljno visoka. Tko stalno prebrojava djecu. Tko mora, ako nema spremačice/servirke, ostaviti djecu bez nadzora i otrčati u kuhinju po doručak. Tko vodi pedagošku dokumentaciju. Koje su zadaće, koji ciljevi, koji su željeni ishodi rada s djecom. Tko vodi roditeljske sastanke, radionice, individualne konzultacije. Tko mora podijeliti roditeljima uplatnice, ankete, pokupiti potpise. Tko mora od roditelja moliti pomoć u prikupljanju sredstava za rad… Ako vam se ne sviđa, ima ljudi koji žele raditi, široko vam polje. Ali ljudi odlaze, ne žele ostaviti svoje zdravlje u nemogućim uvjetima. Pa ubacimo malo nestručni kadar, neš ti, čuvanje djece, ionako ne rade ništa te tete. Zar za to moraš ići na faks? Nabraja mi B. one stvari koje smo svi čuli, ako ne i izgovorili.
Ispred vrata vrtića ostavljaju privatan život i čim se prime za kvaku postaju odgojitelji. Poziv je takav. To su izabrali. Ali nisu izabrali uvjete u kojima rade s djecom, nadajući se uvijek iznova da će se čuti njihov glas i vidjeti nemoć da savladaju toliko puno problema. Sva odgovornost prebačena je na nas, kaže B. Napominje da je u ovakvim uvjetima nemoguće provoditi kvalitetan odgojno – obrazovni rad. Ni jedno dijete ne može razviti svoje potencijale, isto kao što ni jedna odgojiteljica/odgojitelj ne može razviti svoje. Sva naša djeca će završiti u čuvalištima, jer što drugo učiniti osim staviti fokus na to kako izvući živu glavu u ovom kaosu od sustava, kaže i nastavlja sa svojim pitanjima bez upitnika:
"Tko će s djecom razvrstavati otpad, izrađivati od istog umjetnička djela, tko će im čitati i pjevati. Tko će im upuhnuti vjetar u leđa, tko će im reći ti to možeš, vjerujemo u tebe. Tko će im usaditi vjeru u zajedništvo, u prijateljstvo, u mogućnost kreiranja boljeg svijeta. Tko će ih voditi kroz projekte koji sami iniciraju, odvesti ih na putovanja u beskraj mašte, dati im tisuću doživljaja, opremiti ih snagom da mogu reći NE, i da je NE jednako važno kao i DA. Tko će ih nositi kroz epidemije, potrese i ratove. Čije ruke će ih sve sakriti. Tko će jedva dočekati 11 sati da dođe druga kolegica/kolega i da napokon u sobu uđu još dvije ruke, još dva oka i jedno srce, da ti bude lakše, da prepoloviš odgovornost..."
Naravno, umjesto vedrih ustanova za najmlađe nitko ne želi čuvališta, torove za male nesretnike (na pamet mi pada scena iz filma "Ružni, prljavi, zli" gdje se djeca sama čuvaju u zaključanom kavezu), a ipak se ništa smisleno ne poduzima. Gornjim pitanjima koja je u ime mnogih odgojiteljica postavila jedna od njih, dodala bih i ono – kako su djeca? Djeca su onako kako im je u vrtiću, pa bi se valjalo pobrinuti za ljude koji ih veći dio dana čuvaju za nas. Da bi imao smisla, svaki razgovor o reproduktivnim pravima žena (s lijeva) i kao i onaj o natalitetu (s desna), trebalo bi započeti s pitanjem vrtića.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
