Nedavno su se struka i zainteresirana javnost opravdano uznemirili – a neki mediji o tome izvijestili – zbog najnovijih saznanja o tome kako se sve obrađuju, odnosno ne obrađuju, teme anatomije genitalija, s naglaskom na vanjskim dijelovima ženskog spolnog organa, u nekim udžbenicima Prirode za osnovne škole. Dodatno nezadovoljstvo i ljutnju izazvala je činjenica da se vagina u tim narativima problematično prevodi, ima tome već dugo vremena, kao stidnica, pa čak i kao nečisnica!
Šokantna redukcija znanja o tim važnim pitanjima i temama koja se posreduju djeci osjetljivog pubertetskog uzrasta, ponovno je izvukla na površinu i artikulirala stare probleme vezane uz ovdašnje neadekvatne razine spolno-seksualnog odgoja, ženskih i reproduktivnih prava. Sistematičnija kritika takvih trendova nužno bi nas vodila u konfrontaciju s nekim od najproblematičnijih, a sve utjecajnijih, aktera domaćeg društva, neokonzervativnih klerikalnih udruga civilnog društva koje ne oskudijevaju u financijskim i svakovrsnim potporama kojima ih futraju raznorazne svjetske fondacije nove globalne radikalne desnice, fundamentalistički raspoloženi evangelisti i Katolička crkva.
Nama je ovim povodom pažnju privukao fragment koji s obzirom na dimenzije opisanog problema razumljivo ostaje u drugom planu, na sekundarnoj razini važnosti, no ipak ga tretiramo kao strukturno određujućeg i bitnog. Izdavačka kuća koja je objavila spomenuti udžbenik iz Prirode za 6. razred osnovne škole sa spornim sadržajima, tim je povodom u šturom medijsko-javnom priopćenju navela: "Na prikazu koji se smatra spornim nisu naznačeni svi dijelovi ženskog spolnog sustava zato što usvajanje ishoda propisanog kurikulumom 6. razreda ne zahtjeva tako detaljno ulaženje u fiziologiju reprodukcije". Barem su dva suspektna termina u citiranoj izjavi. Hladna birokratska formulacija koja ženske genitalije prevodi u spolni "sustav" i, barem jednako problematično, "usvajanje ishoda (učenja)".
Prošlo je sad već podosta vremena otkako smo zaglibili u opsežnim i permanentnim reformama unutar kojih se famozna kategorija "ishodi učenja" postulirala kao alfa i omega, sakralizirani oltar kojemu se privodi svrha i cjelokupan smisao današnjeg obrazovanja. Užasna je to redukcija procesa učenja i spoznavanja, svođenje obrazovanja na prakse pukog tehničkog kapacitiranja mladih ljudi za set partikularno oblikovanih vještina, izvučenih iz društveno-životne cjeline i smještenih u svojevrstan vakuum, ne obazirući se na pripadajuće im kontekste. Zato je i moguće dati izjavu, kako je to napravila dotična izdavačka kuća, u kojoj se dovoljno pozvati na institut "ishoda (učenja)". Tko je iste definirao, s kojim vrijednostima i ciljevima, ostaje neizrečeno, u pozadini planske i sistematične proizvodnje neznanja i učenih neznalica.
