Kako se prijedlogom novog Zakona o plaćama diskriminira dio javnih službenika i namještenika, odnosno zaposlene u vrtićima?
Kako navodi predlagatelj novoga Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama, smisao ovoga Zakona jest na jedinstven način urediti sustav plaća u državnoj službi i javnim službama koji se temelji na načelu jednakosti plaća - jednaka plaća za jednak rad odnosno rad jednake vrijednosti. Nesporno je kako su zaposlenici u dječjim vrtićima javni službenici, jer Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju u svome prvome članku definira da su dječji vrtići javne ustanove koje djelatnost predškolskog odgoja obavljaju kao javnu službu. A ako su vrtići javne ustanove, i provode javnu službu, kako je moguće da zaposleni u dječjim vrtićima nemaju jasno definiran status javnih službenika?
Naime, dječji vrtići su prije puno godina s nacionalne razine upravljanja, od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja, spušteni na upravljanje jedinicama lokalne samouprave, kojima je prepušteno i cjelovito financiranje sustava prve stepenice obrazovanja, a sukladno tome, i donošenje gotovo svih odluka u tom smislu. Tako osnivači vrtića, gradovi i općine, samostalno donose odluke o cijeni vrtića, uvjetima pri upisu u vrtiće, mjerilima i programima javnih potreba za vrtićem, rasponu ulaganja u rani i predškolski odgoj i obrazovanje, izgradnji i dogradnji smještajnih kapaciteta, zapošljavanju, stručnim kadrovima, i u konačnici, plaćama i pravima zaposlenih u vrtićima.
Iako je Zakonom o predškolskom odgoju i obrazovanju jasno propisano da plaće i prava zaposlenih u vrtićima moraju biti najmanje jednaki onima kakve imaju zaposleni u osnovnim školama, odgojitelji u većini dječjih vrtića u Hrvatskoj nemaju prava i plaću kako je to propisano zakonom. Štoviše, kada je riječ o zaposlenima u vrtićima, posebice odgojiteljima, ne poštuju se ni odredbe Zakona o radu i velik postotak odgojitelja zaposlen je suprotno odredbama ZOR-a, neopravdano na dugotrajnim ponavljajućim ugovorima o radu na određeno. O tome da odgojitelji ostvaruju prava temeljem statusa javnih službenika nema ni govora. Kako i bi kada i resorno Ministarstvo znanosti i obrazovanja i sama Vlada u svim svojim aktima propuštaju prihvatiti i jasno definirati da zaposleni u javnoj ustanovi koja obavlja javnu službu ne mogu biti drugo nego – javni službenici.
Odgojitelja i stručnih suradnika pedagoga, psihologa, logopeda i edukacijskih rehabilitatora u predškolskim ustanovama, nema niti u Uredbi Vlade RH o koeficijentima složenosti poslova, već se sa svakim pojedinim osnivačem vrtića kolektivno pregovara uzimajući koeficijente koji u toj Uredbi pripadaju učiteljima, ravnateljima, pedagozima i psiholozima u osnovnim školama. Zar je toliko teško uvrstiti u taj dokument i stručnjake koji provode rani i predškolski odgoj i obrazovanje u vrtićima? Zar je toliko teško odgojitelje koji sve češće trpe razne napade i prijetnje, zaštititi statusom javnih službenika, kao što se to opravdano učinilo u slučaju učitelja, zdravstvenog osoblja, zaposlenika u Centrima za socijalnu skrb…?
Što tražite od Vlade?
Tražimo da Vlada RH pokaže i djelima koliko joj vrijede i koliko su važni odgojitelji i drugi zaposleni na prvoj stepenici obrazovanja. Nerijetko se Vlada RH i resorno Ministarstvo znanosti i obrazovanja hvale iznimno visokom razinom obrazovanja, stručnosti i kompetencija upravo odgojitelja. Naime, odgojitelji u Hrvatskoj najobrazovaniji su stručnjaci ovoga profila u Europskoj uniji a njihovo obrazovanje seže sve do razine doktorata u području ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. To Vlada RH ne propušta isticati u svakoj prigodi, kako u Hrvatskoj, još češće izvan nje. No kada sustav treba urediti, tada i resorno Ministarstvo i Vlada RH ističu kako je to odgovornost jedinica lokalne samouprave. Jedinice lokalne samouprave, osnivači vrtića, ističu kako zakone i mjerila postavlja država, a u sustav prve stepenice obrazovanja ta država ne ulaže nikakva sredstva, već odgovornost za ispunjavanje tih propisa i mjerila, stavlja na teret jedinicama lokalne samouprave.
Poznato je koliko su velike regionalne razlike u Hrvatskoj, koliko su različite proračunske mogućnosti pojedinih jedinica lokalne samouprave, i ne može se očekivati da će s takvim proračunskim razlikama, svaka JLS moći osigurati – jednako dostupan, jednako siguran i jednako kvalitetan vrtić za svako dijete. Upravo to je prvi i temeljni zahtjev udruge Sidro od trenutka našeg nastanka, i od toga ne odustajemo, iako je ovdje riječ o jednakosti koju je nužno osigurati za sve zaposlene u javnoj službi ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Odgojitelji, djeca s kojom rade, roditelji te djece, svi zaposleni u dječjim vrtićima, nisu loptica s kojom bi se trebao igrati stolni tenis u meču između jedinica lokalne samouprave i države, no to se kontinuirano događa.
Stoga tražimo od Vlade RH da odgojitelje i sve zaposlene u ovoj javnoj službi – javnim ustanovama ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja odnosno dječjim vrtićima – tretira jednako kao i sve druge javne službenike. Tim više što je smisao i svrha novoga Zakona o plaćama upravo načelo jednakosti plaća. No nije riječ samo o plaćama, već o statusu javnih službenika koji nesporno imamo i nužno ga je jasno i nedvojbeno priznati.
Kakav je položaj odgojitelja u Hrvatskoj?
Kada je potrebno naglasiti kako imamo iznimno obrazovane stručnjake, tada su naši odgojitelji i njihove kompetencije iznimno naglašeni. Kada te kompetencije treba uvažiti, vrednovati i platiti, tada su odgojitelji nevažni, a njihova stručnost nedovoljna i, kako se navodi u Nacionalnom planu za razvoj obrazovanja za razdoblje do 2027., trebaju steći dodatne kompetencije i obrazovanje, kako bi ispunili očekivanja. Koja očekivanja, ne navodi se. No ističe se nužan razvoj strategije praćenja kvalitete rada, koji tek treba razviti.
Kada govorimo o nužnosti vrednovanja rada odgojitelja, pravu na napredovanje na radnome mjestu, ili bar pristojnim uvjetima rada u kojima će moći sve svoje kompetencije usmjeriti na razvoj maksimalnih potencijala svakoga djeteta, smjer razgovora brzo se mijenja. Najčešće prema izazovu velikog nedostatka odgojitelja, kao da su odgojitelji još i za to sami krivi. Trenutno u sustavu nedostaje oko 5000 odgojitelja, no razlozi za taj nedostatak stručnog kadra nikako da se shvate i da se krene u njihovo ispravljanje. Govorimo li o uvjetima rada odgojitelja, oni su neodrživi, nezakoniti i potpuno neprihvatljivi, ponajprije za našu djecu. Jedan odgojitelj veći dio svoje smjene sam skrbi za i do 20 djece jasličke dobi. Mnogi od tih jednogodišnjaka još ne hodaju, a apsolutno svima je potrebna podrška, pomoć u osnovnim potrebama, utjeha i zasebna pažnja.
Dovodi li to do ugroze sigurnosti djece? Naravno. Dovodi li to do sagorijevanja odgojitelja zbog iznimno velike odgovornosti za djecu, njihovo zdravlje i sigurnost? Apsolutno. Dovodi li to do velikog broja bolovanja odgojitelja, koji nerijetko rade duple smjene, cijeli dan, iako je zakonom propisano koliko sati odgojitelj najviše smije provesti u neposrednom radu s djecom. Propisano je to upravo zbog zahtjevnosti takvoga rada, nužne visoke razine koncentracije i potrebe da u svakom trenutku vidi sve što dvadesetak djece oko njega čine, govore, trebaju, žele.
Koliko građana Hrvatske zna da odgojitelji rade duple smjene, prekovremeni rad koji uglavnom nije plaćen? Koliko građana zna na koji način odgojitelji koriste zakonom propisan godišnji odmor? Znaju li građani Hrvatske da odgojitelj tjednima radi cijeli dan, zamjenjuje kolegicu/kolegu iz skupine dok ovaj koristi godišnji odmor, da bi po njegovom povratku i sam mogao iskoristiti svoj godišnji? Je li to zakonito? Naravno da nije. To je prekovremeni rad koji se nigdje ne evidentira i ne plaća, pod krinkom toga da se tako ostvaruje pravo na godišnji odmor.
Nezakonitosti su prisutne i kod zapošljavanja odgojitelja?
Mnoge su nezakonitosti prisutne kod samog zapošljavanja. Odgojitelji po završetku studija moraju obaviti pripravničko stažiranje u trajanju od 12 mjeseci. No oni tada zapravo rade kao zamjene za odsutne kolege, isti posao, do 25 posto manje plaćen. Pripravnički staž obavljaju gdje je vrtiću potrebna zamjena, na kratkim ugovorima koji traju od nekoliko dana do nekoliko mjeseci. U konačnici, prođe i do tri godine dok pripravnik prikupi 12 mjeseci staža.
Tada odgojitelj prijavljuje izlazak na stručni ispit, i taj prvi izlazak plaća vrtić u kojem je pripravnik stažirao. Znaju li građani RH koliko vrtića odbija platiti tu obvezu prvog izlaska na stručni ispit, i to nakon što su pripravnika mjesecima koristili kao jeftiniju radnu snagu koja je samostalno obavljala posao odgojitelja? Teško je reći točan broj postupaka koje smo pokrenuli po ovom pitanju, no mogu reći da je proces mučan i dugotrajan, ali da na kraju vrtići ipak plate. Zašto to rade kada znaju da će izgubiti, i dalje nam nije jasno.
I kada odgojitelj konačno položi vrlo kompleksan i zahtjevan stručni ispit, tada može na tržište rada, gdje će još godinama raditi na istim poslovima kod istoga poslodavca, koji ima trajnu i stalnu potrebu za tim radnikom, ali će ga ipak, nezakonito, zaposliti na ugovore o radu na određeno, uz čitav niz neutemeljenih opravdanja. Odgojitelj neće imati sigurnost zaposlenja, neće moći planirati obitelj, riješiti stambeno pitanje, podignuti kredit… i odgojitelj će otići raditi neki drugi, manje odgovoran i stalniji posao, za istu, često i značajno veću plaću.
Plaće odgojitelja u rasponu su od 550 eura do 1100 eura, za isti posao, istu odgovornost i isto obrazovanje.
Zakon dopušta da se na radno mjesto odgojitelja zaposli osoba koja ne ispunjava uvjete?
Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju dopušta da se na natječaju za radno mjesto odgojitelja, ako se ne javi osoba koja udovoljava propisanim uvjetima, može zaposliti osoba bez potrebnog i propisanog obrazovanja. Kako objasniti status odgojitelja koji studiraju pet godina, i u odgojnu skupinu dobiju ''kolegu'' koji nema nikakvo pedagoško obrazovanje, već primjerice završenu srednju ekonomsku školu, ili ima zvanje kozmetičara, frizera…?
Tada sav stručan posao moraju obavljati školovani odgojitelji, dok nestručna zamjena obavlja… što točno? Nositelji odgojno obrazovnog rada su isključivo odgojitelji sa završenim studijem Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Iznimka mogu biti samo stariji kolegice i kolege koji su ranije završili Pedagošku akademiju, ili pedagošku srednju školu, no oni su većinom pri kraju svoga radnoga staža ili već u mirovini.
Koje još zvanje ima takvu zakonsku odredbu, koja dopušta rad bez odgovarajućeg obrazovanja? Može li se umjesto medicinskog osoblja, liječnika ili sestara koji nam također nedostaju u Hrvatskoj, zaposliti osoba bez obrazovanja? Može li te poslove igdje raditi osoba koja nema obrazovanje iz tog područja? Ne, to je čak zakonom zabranjeno, zove se nadriliječništvo (Kazneni zakon, čl. 184.). Može li pravne poslove raditi osoba bez odgovarajućeg obrazovanja? Ne može, to se zove nadripisarstvo (Kazneni zakon čl. 313.). Za prvo je propisana kazna zatvora do jedne godine, za drugo kazna zatvora do šest mjeseci.
Ipak, naziv za rad osoba bez pedagoškog obrazovanja na radnom mjestu odgojitelja, ne postoji. Štoviše, zakonom je takav rad dopušten. Kakav je onda status odgojitelja i koliko ih ova država cijeni? Što ovo sve govori o odnosu države prema najmlađima, onima koji će sutra činiti naše društvo? Što to govori o odnosu države prema obrazovnim temeljima koje im daju nositelji odgojno obrazovnih procesa u dječjim vrtićima?
Kako komentirate rezultate upisa u vrtiće s obzirom na to da je tisuće djece ostalo neupisano, iako ostvaruju potrebne uvjete?
Problem nedostatka smještajnih kapaciteta ponavlja se iz godine u godinu. Nema dvojbe da je svijest roditelja o važnosti ove prve stepenice obrazovanja, pa i djelovanjem naše udruge, značajno veća. Veća je i svijest roditelja o pravima njihove djece, ali mijenjaju se i potrebe obitelji. Sve je više roditelja koji si ne mogu priuštiti ostanak s djetetom kod kuće, sve je veći pritisak na jasličke odgojne skupine.
Ipak, koliko god mi svi zajedno ukazivali, ponavljali i podizali svijest o potrebama i izazovima s kojima se sustav nosi, država reagira vrlo sporo, zakašnjelo. Tek se sada, nakon gotovo 30 godina, kao prioritet postavljaju dječji vrtići, počinje ulaganje u izgradnju novih i dogradnju postojećih vrtića. Ulaže se u zidove, ne i u ljude. No zidovi ne odgajaju, a ni tih zidova nemamo dovoljno i nemamo ih dovoljno brzo. K tome, pod pritiskom obećanja koja je Republika Hrvatska dala Europskoj uniji, a odnose se na povećanje broja djece uključene u programe ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, kao i na nužnost reforme osnovnoškolskog sustava te intenciju spuštanja obveznog obrazovanja na raniju dob, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Vlada RH i Hrvatski sabor, donose zakonske odluke koje su, unatoč svojoj dobroj namjeri, ipak ishitrene, preuranjene, a za njihovu provedbu nisu osigurani preduvjeti i infrastruktura.
Konkretno, izmjenama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju iz svibnja 2022., apsolutna prednost pri upisu u vrtić dana je djeci koja do 1. travnja tekuće godine napune 4 godine. Tek kad se upišu svi četverogodišnjaci, ako ima mjesta, upisuju se druge kategorije djece. Prednost ostalih kategorija djece određuje svaki osnivač vrtića svojim Pravilnikom o upisima u vrtić. No mi nemamo dovoljno mjesta niti za ovu prvu kategoriju djece!
U tim uvjetima, ne čudi da je u Zagrebu ostalo neupisano 3180 djece. Kao i svake godine, u žalbenom roku dio te djece još će se upisati, kada se utvrdi u kojim je vrtićima ostalo još nešto mjesta. Nesporno, svi vrtići u Zagrebu neće biti u okvirima obveznih propisa o mjerilima za broj djece u skupinama, te ćemo brojke još jednom ignorirati, i u Zagrebu, i u Rijeci, i u Osijeku, Splitu, Puli…u gotovo svim gradovima i općinama u Hrvatskoj. Skupine će još jednom biti prekobrojne, u njima će biti jedan odgojitelj, djeca se neće imati gdje kretati, a njihove potrebe će se polovično zadovoljiti.
Zagreb, kao najveći grad s najvećim brojem stanovnika (oko 800.000), imat će nakon žalbenog roka oko 2600 neupisane djece, a prema najavama osnivača, do kraja prosinca 2023. otvorit će se dodatne odgojne skupine za još oko 500 djece. To bi značilo da će izvan vrtića ove godine u Zagrebu ostati oko 2000 djece, što je i dalje iznimno velika brojka. Rijeka, grad s jedva 110.000 stanovnika, za usporedbu, nije u mogućnosti upisati 274 jasličara, a ukupno 451 dijete koje je iskazalo interes i potrebu za vrtićem, neće biti uključeno u program ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Osijek, Split, također imaju neupisanu djecu, konkretnije podatke čekamo po završetku žalbenog roka u svim gradovima gdje ti rokovi još traju.
Dakle, situacija je alarmantna?
Situacija je loša, alarmantna, detektirali smo svi zajedno koji su to izazovi koje moramo odmah krenuti rješavati, sada tražimo djela a ne više riječi. Ovo je treća godina u kojoj vrlo glasno ukazujemo i apeliramo, razumijemo da svi moramo biti do određene mjere strpljivi, no spremni smo dati obećanje da četvrtu godinu strpljenja neće biti, kao ni daljnjih upozorenja i apela. Četvrtu godinu ćemo stati. Ako odgovorni, i na lokalnoj i na nacionalnoj razini ne mogu razumjeti važnost, vrijednost i značaj zaposlenih u dječjim vrtićima, prisiljavaju nas da im to pokažemo na drugačiji način.
Hoće li to biti obraćanje Europskim institucijama, koje i upućuju ove hvalevrijedne direktive i nastoje obvezati sve svoje članice na poštivanje jednakosti, nediskriminaciju i osiguravanje temeljnih ljudskih prava? Hoće li to biti zaustavljanje rada predškolskih ustanova? Hoće li to biti grupni tužbeni zahtjevi pojedinaca, ili zahtjevi za ocjenu ustavnosti prema Ustavnome sudu, teško je reći. Sve su opcije otvorene, razmatraju se sve mogućnosti, i jedino što je sigurno, stati nećemo, sve dok ne osiguramo jednako dostupan, jednako siguran i jednako kvalitetan vrtić za svako dijete u Hrvatskoj, a to će neodvojivo značiti i pristojne uvjete rada i dostojanstvenu plaću za sve zaposlene u vrtićima.
