Veliki festival elektroničke muzike "Skyline", koji je krajem juna održan u Vrhovinama, tri noći je budio peteročlanu obitelj Lekić iz zaselka Dugi Dol. Njihovo imanje smješteno je svega kilometar i pol zračne linije od bine na kojoj su se izmjenjivala najpoznatija imena regionalne klupske scene. Dragomir i Dušanka Lekić, s djecom Milošem i Draganom te najstarijim članom Brankom, i sami vole muziku, zabavu i goste, no na tehno-zvukove, koje su nam opisali kao "bumba-bumba", naprosto nisu naviknuti. U Dugom Dolu osim njihovog postoji još samo jedno domaćinstvo, a nekad ih je bilo 42. Stoga, ako netko u opustošenim Vrhovinama pravi galamu od graje i harmonike – to su upravo oni.

U dobrom raspoloženju su dočekali i nas, u prostoru s cijelom ugostiteljskom infrastrukturom koji koriste isključivo za svoje potrebe, proslave rođendana najbližih, slave i ljetna druženja. Branko i njegov sin Dragomir su prvi povratnici iz Srbije u ovom kraju. Nakon što su u "Oluji" izbjegli u Kuzmin kraj Sremske Mitrovice, već su 1996. opet bili u svojoj kući.

Smršao sam 30 kila, ruke su mi se bile osušile. Znam taj put jako dobro, prešao sam ga u Jugoslaviji uzduž i popreko. Morao sam vidjeti u kakvom stanju je kuća, samo sam o tome mislio – priča Branko Lekić

- Nemoguće je biti zadovoljan u mjestu u koje si došao slučajno, i to protiv svoje volje - složno odgovaraju otac i sin, završavajući jedno drugom rečenicu.

Želja za povratkom je bila toliko jaka da se Branko pješke i potpuno ilegalno uputio u Vrhovine. Dragomir govori da je otac svaki dan ponavljao samo jednu rečenicu: "Hoću kući." Koračajući preko Rače, Banje Luke i Bihaća, Branku je trebalo mjesec dana da dođe do kućnog praga. Spavao je gdje je stigao, bio je štedljiv s hranom, vode je bilo u izobilju, a granice su se u to vrijeme prelazile mnogo lakše nego danas.

- Smršao sam 30 kila, ruke su mi se bile osušile. Znam taj put jako dobro, prešao sam ga u Jugoslaviji uzduž i popreko. Morao sam vidjeti u kakvom stanju je kuća, samo sam o tome mislio. Ostala je čitava, ali u njoj nije bilo ama baš ničega. Bojao sam se da se moja žena, sada pokojna, neće htjeti vratiti, pristala je kasnije. Nas dvoje smo cijeli život i u vatru zajedno skakali - prepričava Branko kroz suze nadljudski podvig.

A kad je Dragomir dobio informaciju da se ima gdje vratiti, napravio je papire i uputio se preko tek uspostavljene granice između Srbije i Hrvatske. Srbija mu na prekretnici, s nepunih 30 godina života, nije bila nimalo privlačna.

- Ja sam radio kod jednog gazde u Vojvodini koji je bio jako bogat. Ujutro bih bio prvi na utovaru, a zadnji sam izlazio s posla, oko 23 sata – vozili smo repu. Čovjek koji mi je pisao dnevnice hodao je po onom blatu u drvenim cipelama. Ej, drvene cipele! Velim ja roditeljima: "Bjež'mo odavde, nema tu sreće" - opisuje Dragomir osobni okidač za povratak.

Dušanka Lekić s mezimicom, ovcom Gordanom (Foto: Anja Kožul)

Priča da su mu prvi dani u Vrhovinama bili čudni, da nikog nije poznavao. Sreo je stare poznanike iz Otočca koje je zadnji put vidio prije rata i s njima otišao na piće kao nekad. Informativni razgovori u policiji u ono vrijeme bili su česti. Glavna tema u poslijeratnom periodu u ovom kraju bilo je smaknuće šestero civila hrvatske nacionalnosti iz zaselka Čorci u oktobru 1991., priča nam Dragomir. Zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Vrhovinama je 2009. osuđen Nenad Pejnović na šest godina zatvora. U Doljanima je tokom i nakon akcije "Oluja" ubijeno desetero civila srpske nacionalnosti. U Rudopolju je tragično nastradala tročlana obitelj Kordić. Za ove zločine nitko nije odgovarao.

- Niko mi nikad nije rekao da se vratim u Srbiju ili nešto slično. Obilazim cijelu Hrvatsku u kamionu godinama, radio sam s ljudima iz svih regija i svih nacionalnosti. S domaćim Hrvatima sam kao prst i nokat - govori Dragomir.

Od početne neimaštine i kretanja s dna, Lekići su u zadnjih 25 godina uspjeli napraviti solidno poljoprivredno gospodarstvo poznato izvan granica Like. Primarna djelatnost im je baliranje i prodaja sijena. Pod ogromnim hangarom imaju traktore, kamione i priključke koje nismo uspjeli ni prebrojati, a tu je i stroj za pilanje. Ispred kuće im je parkiran lijep obiteljski auto. Lekići su ga kupili ni manje ni više nego od Olivera Dragojevića.

Kad smo se vratili prije pet godina, od straha smo spavali samo na katu kuće. A kad se desilo to zlo, u meni je nešto puklo, osjetila sam da mogu biti tu bez obzira na sve – govori Mara Novaković čije je imanje prije četiri godine zapaljeno

Na prostranom pašnjaku napravili su električni pastir za 200 ovaca. Dušanka govori da je stočarstvo do te mjere modernizirano da čovjek cijeli dan može ostaviti ovce bez nadzora. Ima mezimice među njima koje je slušaju kad im naredi da uđu u štalu. Omiljena joj je najstarija ovca Gordana od šest godina. Dobila je ime po njenoj prijateljici.

Dušanka je stalno zaposlena kao kuharica u osnovnoj školi u Vrhovinama, ali jednako spretno rukuje svim mašinama i upravlja imanjem. Zna koristiti svaku od onih poljoprivrednih naprava kojima ne znamo ni točne nazive. Jednom je, priča, napadao veliki snijeg. Nije mogla izvesti auto, a žurila je na posao. Sjela je u traktor i otišla pred školu, priča nam uz smijeh. Pitamo je koliko sati spava, kaže: "Šest, nekad se omakne sedam." Izražavamo nešto između divljenja i čuđenja, ali njen svekar Branko žuri da nam objasni kako stoje stvari.

- Znate šta, ovdje kod nas se puno radi, a dobro se upravlja. Za upravljanje je sposobno malo ljudi, jedan u sto, ma jedan u hiljadu. To je, recimo, i moj unuk Miloš. On je imao pet godina kad mi je rekao: "Djede, meni niko ne treba, ja mogu sam sebe uzdržavati!" - održao je Branko malu lekciju iz radništva i upravljanja.

Potaknuti turističkim procvatom Vrhovina, i Lekići žele biti dio te priče. Kupili su kuću do svoje i trenutno je uređuju, dok jednu parcelu poviše imanja u budućnosti vide kao kamp. Prije nekoliko godina su prvi u županiji zasadili industrijsku konoplju.

Danas im je sve potaman, ali Dušanka pamti prve povratničke godine, kad joj nije sve išlo glatko. Priča nam da je imala problem s priznavanjem diplome, da je nepotrebno obigravala od jednog do drugog šaltera. Samo jednom se uplašila za svoju sigurnost, a to je bilo 2001., kad je uhapšen Mirko Norac. Tada je danima bila usijana atmosfera u koreničkom lokalu u kojem je radila. Prisjeća se da su ljudi govorili iste stvari kao i na početku rata, da su negodovali zbog hapšenja "heroja" dok se "Srbi slobodno šetaju". Plašila se jer su svi znali što su ona i njene kolege po nacionalnosti.

Mara i Dušan Novaković ispred nove štale (Foto: Anja Kožul)

Popularno mjesto za osvježenje u Vrhovinama je ono na državnoj cesti koja vodi za Korenicu. Tu se pune 24 godine nalazi kafić "Plitvice" vlasnice Snježane Grčević Čakarić. Uz sve izazove – inflaciju i dugogodišnje masovno iseljavanje, polazi joj za rukom da živi od svog rada. Glavni preduvjeti su ljubav prema konobarskom poslu i prema Lici, govori nam.

Njeni gosti su uglavnom oni u tranzitu. Dolaze joj domaći, radnici, cestari, lovci i turisti. Samo što ove godine nije naročito dobra sezona, konstatira. Dva sina joj pomažu u kafiću pa kaže da im je u međuvremenu više postala prijateljica nego majka. Dok razmjenjujemo misli o poslu i roditeljstvu, ona govori da nije toliki problem prebroditi krizu. Problem je, veli Snježana, što se krize konstantno događaju u najboljim godinama pa se teško grabi naprijed.

Za razliku od ostalih naših sugovornika, ona je poteškoće izbjeglištva doživjela još na početku rata. Kao Hrvatica je morala otići u Otočac. Nikad nije upotrijebila one papire za Njemačku koje je napravila 1990-ih. Kao samohrana majka stjecala je radni staž u ugostiteljstvu i za vrijeme rata.

- Prvi ulazak u Vrhovine vrlo mi se emotivno i žalosno urezao u sjećanje. Nije bilo ljudi koje sam prije poznavala. Dočekivala sam s radošću svakog od njih u tim prvim godinama povratka, shvatila sam da su dobri ljudi takvi i ostali. Ovdje nema razlike između Srba i Hrvata, ne osjećaju se netrpeljivosti. Imamo doseljenike iz Bosne i Hercegovine i Slavonije, svi živimo zajedno - priča Snježana i dodaje da njen posao ne trpi podjele među ljudima.

Još uvijek nismo dobili podatke o nacionalnoj strukturi popisa stanovništva, no u Vrhovinama su pripadnici srpske nacionalne manjine uvijek bili u većini. Ipak, u cijeloj općini živi samo 678 ljudi pa se teško može govoriti o značajnijoj zastupljenosti bilo koje narodnosti. Na početku rata, 1991., ovdje je bilo 2844 stanovnika, od čega 85 posto Srba, 7,4 posto Hrvata i 2,7 posto Jugoslavena. Snježana nam otkriva da će se u Vrhovine uskoro doseliti preko sto ukrajinskih izbjeglica.

Nepredvidljivi rad na terenu ovoga nas je puta slučajno odveo od prvih povratnika do onih najnovijih. U Zalužnici živi bračni par Novaković, Mara i Dušan. Oni su tek 2017. dali priliku rodnom kraju, ali tada su imali mnogo više problema nego Lekići godinu dana poslije završetka rata.

Snježana Grčević Čakarić (Foto: Anja Kožul)

Žive u kući na osami, odakle puca pogled na sela Gacke doline i uređene travnate tepihe. Za ovo idilično mjesto gdje su, čini se, jedina gnjavaža muhe i ništa više, Novakovići su se prilično napatili. Prije četiri godine njihovo imanje je zapaljeno. O tom događaju Novosti su nekoliko puta izvještavale. Još uvijek nepoznati palikuća uništio im je štalu i unutrašnjost kuće.

- Nas nije bilo tih dana, a susjedi nisu ništa vidjeli jer je okolo sve bilo zaraslo šumom. U nevjerici smo gledali u štalu kad sam primijetila da su mi zavjese na prozorima crne. Kuća je izvana bila čitava, mislila sam da umišljam. Kad je došla policija i kad smo otvorili vrata, imali smo što vidjeti. Kroz prozor je bio ubačen žar. Nije bilo jedne kašičice da si je mogao uzeti, da je bila čista. Posteljina, roba u ormaru, zidovi, sve je kompletno bilo crno - prepričava Mara.

Pitamo je kako se osjećala u tim trenucima, da li je pomislila da povratak nakon toliko godina nije dobra ideja.

- Kad smo se vratili prije pet godina, od straha smo spavali samo na katu kuće. Nije bilo šanse da sama ostanem tu. Dule ide kod komšije, ja idem za njim u po bijela dana. A kad se desilo to zlo, u meni je nešto puklo, osjetila sam da mogu biti tu bez obzira na sve. Strah je nestao u trenutku kad sam se trebala najviše bojati - objašnjava Mara.

Poslije podmetnutog požara Novakoviće je dočekalo još neprijatnosti. Dobili su prekršajnu prijavu zbog neregistriranog traktora i zbog tobože neovlaštenog prevoženja putnika od Like do Beograda. Sve je, govore nam, bilo neosnovano. Štalu su obnovili za godinu dana, sve su sami radili. Srpsko narodno vijeće im je doniralo građu, a rođaci ciglu.

Cijelo izbjeglištvo su proveli u Hrtkovcima. Ondje su prije njih došli Srbi iz Rijeke i Slavonije koji su mijenjali kuće s domaćim Hrvatima. Dušan je odmah upogonio svoj kamion i bavio se prijevozom. Mara je u novembru 1995. rodila ćerku, a sin je tada imao tri godine. S djecom je danima znala biti sama u nedovršenoj kući bez prozora, vrata i struje. Njihova djeca i unuk i danas žive ondje, ali u neusporedivo boljim uvjetima.

- Stavljali smo deke i najlon na prozore. Dule je otišao na teren, a ja nisam mogla vrata zaključati jer ih nismo imali. Tamo sam dobila priliku da radim u školi, završila sam inače razrednu nastavu. Shvatili smo da nam se ne isplati, on je moju mjesečnu plaću mogao zaraditi za nekoliko dana. Sad bih napravila drugačije, ali tad je bilo važno samo preživjeti - prisjeća se ona.

Dušan je na kamionu s koreničkim registracijama prošao cijelu Srbiju. I dok u Vojvodini nije morao objašnjavati svoju poziciju i porijeklo, u Beogradu, centralnoj i južnoj Srbiji nailazio je na ignorantski stav i neznanje.

- Svuda je mene vrag nosio. Poslije "Oluje" sam godinu dana vozao koreničke registracije. Pita me neki odakle sam, ja velim – iz Njemačke. A mislim se u sebi: "Sunce ti srbijansko!" Kad sam radio utovar u Nišu, neki su me ozbiljno uvjeravali da nisam Srbin. Ali zato su Užičani original naš narod. Isti običaji, pogledi na svijet, razumijevanje, čak i govor - prenosi nam Dušan iskustvo izbjeglica tih godina u Srbiji.

Novakovići imaju šest hektara obradive zemlje. Čuvaju 18 ovaca, a glavni i jedini izvori prihoda su im prodaja sijena i nešto poljoprivrednih poticaja. U bašti imaju dovoljno povrća za svoje potrebe, domaćih sorti voća također imaju u izobilju.

- Ovdje je lijepo, mir i tišina, ali fale mi moji. Idemo mi godišnje dva ili tri puta za Srbiju, premalo je to. Moj unuk će sad u prvi razred, voljela bih da budem uz njega. Ne znam što bih rekla, nekad se pitam je li sve ovo vrijedno te žrtve - govori Mara o nepodnošljivom osjećaju rasutosti i životu na više adresa, što neminovno dolazi kao posljedica svih ratnih strahota.

 

Ovo je drugi od četiri teksta posvećena povratnicima. Prvi tekst pročitajte na ovom linku.