Ne treba nam ništa pod božićni bor, treba nam bor pod našim krovom, složni su naši sugovornici iz petrinjskoga kontejnerskog naselja koje smo posjetili na pravoslavni Božić. Blagdansko je jutro bilo obasjano zimskim suncem, a skromno okićena drvca pred nekim kontejnerima dala su naslutiti da se Hristovo rođenje slavi čak i kad si daleko od toplog doma iz kojeg se u ovo doba godine obično šire zamamni mirisi kolača i tradicionalne pogače.
Katica Premur dospjela je iz svog Cepeliša kraj Petrinje u kontejner lanjskoga ožujka prošle godine.
- Ovdje sam skromno proslavila svoj katolički Božić, a ovog sam jutra susjedima pravoslavcima čestitala njihov sveti dan. Svi smo tu nekako isti, imamo iste brige jer nas je ista nevolja zbližila i sudbina zadesila. Okitili smo ove boriće u nadi da ćemo se brzo vratiti svojim obnovljenim kućama. Ovo je moj prvi Božić u ovakvim uvjetima a gdje ću biti sljedećega, to nitko ne zna. Najviše bih voljela kititi bor pod vlastitim krovom, iako ovdje na prvu nije loše: brinu o nama i dobivamo jedan topli obrok na dan, pa bi čovjek rekao da nam ništa ne fali. Ali nije baš tako, nema stanara u ovim kontejnerima koji ne tuguje za svojim domom i ne sanja svakodnevno o kući. Izjeda nas neizvjesnost, jer sve to nekako sporo ide - kaže Katica.
Izjeda nas neizvjesnost – Katica Premur
Ljubica Marković jedva je spasila živu glavu u Donjoj Bačugi.
- Kuća se urušila i zapalila, a ja sam u posljednji trenutak jedva nekako istrčala u dvorište. Bilo je stvarno strašno. U ovo sam naselje došla mjesec-dva iza potresa i evo me još tu, sam vrag zna koliko ću dugo biti. Sve sam papire za obnovu ispunila, ali nekako mi se čini da to ide toliko sporo da povratak kući neću doživjeti. Danas je Božić, a mene baš uhvatile tuga i žalost, kao da me je sreća zauvijek napustila. Imam nekakav mali borić ovdje u kontejneru, ali ga nemam čime okititi. Neka, važno je da se zna da je Božić: kad se samo sjetim onih dana i onog mirisa tamjana koje vjerovatno nikada više neću doživjeti. Prema svemu sudeći, potres je ukrao sve moje buduće Božiće. Malo veselja u današnji praznik unio je naš domar Pajo, koji je obišao sve nas pravoslavce i svima nam čestitao; molim vas, napišite da je čovjek uvijek tu kad zatreba - poručuje Ljubica.
Tuga i žalost – Ljubica Marković
U osamdeset kontejnera petrinjskog naselja trenutačno je 150 stanara, a o njima i službeno brine agilni voditelj kojeg naša sugovornica toliko hvali. Pavao Kardaš Pajo djelatnik je petrinjskog Komunalca, a sada danonoćno vodi računa da u kontejnerima i oko njih sve štima. Stanovnicima i stanovnicama nastoji pomoći u svakom trenutku i na svaki mogući način.
- Ovi su ljudi proživjeli pakao, mnogi su izgubili sve što su cijeloga života stjecali. To uvijek imam na umu, pa im nastojim riješiti svaki problem koji mogu. Uvjeti nisu kao oni kakve su imali kod kuće, ali što je, tu je: infrastruktura poput struje, vode i kanalizacije je zadovoljavajuća, no najveći su problem ti stari, rabljeni kontejneri. Čak 23 kontejnera iz donacija bili su namijenjeni su za boravak radnika u Ukrajini i Egiptu, a kako im je više od tri desetljeća, moramo mijenjati podove i mnogo toga drugoga u njima popravljati. Posebnu brigu vodimo o zaštiti ljudi od korone, pa su svi ovdje cijepljeni i pridržavamo se propisanih mjera – tumači Kardaš.
Razgovor o velikom kršćanskom prazniku, katoličkom i pravoslavnom, nameće se sam od sebe čim se pogledaju skromno urešene jelke, neke u kontejnerima, a neke ispred njih, jer unutra nema dovoljno mjesta.
- Svi mi ovdje dijelio istu, nesretnu sudbinu. Danas pripadnici srpske manjine proslavljaju Božić, pa sam već jutros obišao svoje susjede. I oni su meni čestitali prije dva tjedna. Ovdje se dijele kruh, voće i kolači, a ne krvna zrnca. Ljetos i jesenas, za lijepog bismo vremena sjedili svaku večer ispred kontejnera, pa divanili i pretresali nesreću koja nas je zadesila. Bilo je tu suza i smijeha. I to je osnovna značajka ovog naselja, da nema podjela ni po imenima ni po Božićima. Kad se obnovi zgrada staračkog doma, ja ću se onamo vratiti, ali kad će svi ovi ljudi napustiti naselje, velika je nepoznanica. Svi oni, Hrvati i Srbi, sa zebnjom i strahom osluškuju vijesti o obnovi svojih domova. Ja jednoj nepokretnoj baki, Srpkinji, već mjesecima svakoga jutra donosim novine i kupujem što joj treba. Jer ratovi su završeni, ostali su ljudi - kaže Josip Zitek, donedavni korisnik teško oštećenog Doma za starije i nemoćne u Petrinji.
Tužan mi je ovaj Božić – Milja Slijepčević
Milja Slijepčević iz Donje Bačuge ni godinu nakon potresa nije posjetila svoje selo i svoju kuću: jedva je sa suprugom Stevanom preživjela katastrofu u kojoj im je dom oštećen toliko da im je zabranjen čak i ulazak u dvorište.
- Smjestili su mene i supruga u ovo naselje, no Stevan nikako nije mogao prihvatiti da je u nekoliko sekundi izgubio sve što je cijeloga života stvarao, pa je počeo kopniti. I tako je prošle godine umro, a ja ostadoh sama. Tužan mi je ovaj Božić, iako ni prošli nije bio puno bolji. Ali bar je muž bio uz mene. Hoću li se ikad vratiti našoj kući, ne znam, no nekako mi se čini da u njoj više nikad neće biti okićenog bora – zaključila je Milja storiju o još jednom žalosnom i neizvjesnom banijskom Božiću.
