Razgovarali smo s kulturnom i urbanom antropologinjom Sonjom Leboš, predsjednicom Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII). Od 2006. godine UIII se bavi urbanološkim temama, pa je tako pokrenut projekt ‘Prostor identiteta, prostor interakcije, prostor promjene’, prva interdisciplinarna studija jedne zagrebačke gradske četvrti, a 2010. objavljena je i istoimena publikacija. Iz tog su projekta nastali i danas aktualni projekti ‘Res urbanae’ kojim se istražuju razlozi lošeg upravljanja prostorima, prije svega uličnim lokalima u vlasništvu Grada Zagreba i Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, i ‘aRs PUBLICae’ kojim se potiču umjetnički i dizajnerski sadržaji u javnom prostoru, ali i piše povijest zagrebačkog urbanizma i prostornog planiranja iz autonomne perspektive.
‘Političko programiranje’
Zašto se zagrebački trgovi sustavno devastiraju i planski uništavaju?
Krešimirov trg je fantastičan pokazatelj kako devastacija i represivni sistemi idu ruku pod ruku. Krešimirac je planiran u ozračju 1930-ih i tadašnjeg Građevnog ureda, koji su vodili arhitekti Hribar, Antolić i Seissel. U to vrijeme izrađen je i Generalni regulacioni plan grada Zagreba (pandan današnjem GUP-u), odobren 1938., u sklopu kojeg je isplaniran i Krešimirov trg. Na njemu je zgrada koju je arhitekt Zvonimir Vrkljan, hibridizirajući modernizam i neoklasicizam, projektirao za Državnu trgovačku akademiju; važno je istaknuti kako je osnovna namjena tog objekta, u kojem je danas MORH, bila obrazovna. U tom iznimno opremljenom objektu bila je jedna od najprogresivnijih obrazovnih ustanova ne samo u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji nego i u jugoistočnoj Evropi. Nažalost, 1941., s okupacijom i proglašenjem NDH, zgradu je preuzelo Ministarstvo domobranstva i svi sistemi od tada do danas perpetuirali su tu vrstu urbicida. Zapravo je riječ o krađi, oduzimanju javnih dobara građanima.
Interesantno je da, poništavanjem prava građana na javna dobra unazad 25 godina, od proglašenja RH, imamo fašizaciju države i devastaciju urbanog tkiva kroz divlju akumulaciju kapitala i moći. Da devastacije kod nas imaju dugu povijest možemo ilustrirati i razdobljem socijalističkog modernizma u njegovoj nekrološkoj fazi, drugoj polovici 1980-ih, kada se za Univerzijadu uređivao sadašnji Trg bana Jelačića. Ni tada nije provedena procedura usuglašavanja s građanima o tome kako da se uredi tadašnji Trg Republike, a bilo je boljih projekata od ovoga što danas imamo: brisani prostor na kojem nas ljeti prži sunce, a zimi brije hladan vjetar.
Urbana povijest Zagreba određena je osmišljenim trgovima, koji su artikulirali javni prostor kao prostor ugodnog življenja, sklada arhitekture i potreba stanovnika.
Krešimirov trg prvi je naš potpuno planski trg, a za njega je proveden i prvi natječaj za parkovno uređenje. Planiran je u duhu modernističkoga, funkcionalnoga grada i ima svoje značenje ne samo u lokalnom nego i u internacionalnim okvirima. Drugi zagrebački trgovi imaju puno dulju povijest, no nisu planirani poput Krešimirca, a nemaju ni svoje autore. Za ono što se primjerice dogodilo Kvaternikovom trgu ne možemo reći da je projekt arhitekta Miroslava Genga: Kvatrić je obnovljen na način na koji on to nije zamislio, nego se jednostavno ‘politički programirao’ niz situacija iz kojih je proizašao vrlo loš javni prostor, koji više nije ni trg. Već projekt uređenja toga trga nije odrađen na najsretniji način, ponajprije zbog prenaglašene komunikacije sjever-jug, radi insistiranja na brzoj traci prema Domjanićevoj ulici. Ali na sjevernoj su strani bila planirana i neka stabla, da se to ublaži. Međutim, u političkom programu stabla izostaju. Pitanje je uopće koliko je takav program politički, a koliko je zapravo – kriminalan. Također, tim ‘političkim programiranjem’, odnosno redukcijom političkoga, pješaci su degradirani na korištenje podzemnog prolaza, što potpuno ubija ideju trga kao takvoga. Šoping-centar na početku Maksimirske ulice, koji od početka svog postojanja zjapi avetinjski prazan, dodatni je čavao u lijes pokojnog trga.
Trauma i otpor oko Cvjetnog
Uvod u kontinuiranu degradaciju javnog prostora i izraz te destrukcije bilo je tranzicijsko razdoblje, koje je simbolički započelo 1995., s obnovom zagrebačkoga Cvjetnog trga.
Što se Cvjetnog trga tiče, očito je da građani jednostavno nisu bili upoznati s time što im se sprema, nego su dovedeni pred gotov čin. Naravno, to je izazvalo puno negodovanja, a ljudi i danas doživljavaju traumu oko toga. I dalje u svojoj memoriji imaju nekadašnji izgled Cvjetnog, sa stablima i nekom protočnošću koje više nema: sada se moraju sagibati da bi prošli uz kućice s cvijećem, a i samo popločenje veoma je hladno. Sve ono što je nastupilo kasnije samo je dodatno podcrtalo negativni dojam. Tada ljudi nisu mogli reagirati jer nije postojala svijest da je moguće suprotstaviti se tome. Pri sljedećem devastacijskom koraku, kada je 2007. donesen GUP kojim se trebala omogućiti transformacija 16 donjogradskih blokova, bilo je artikuliranih građanskih akcija, u kojima su ključnu ulogu imale udruge Pravo na grad i Zelena akcija. Od niza tadašnjih aktivnosti još se dobro pamti peticija protiv devastacije Cvjetnog trga i Donjeg grada, koju su potpisale 54 tisuće građana. Iako nije spriječena gradnja rezidencijalnog šoping-centra i garaže koja i danas negativno utječe na promet Gundulićevom, građanski otpor ipak je doveo do smanjenja konačnog volumena tog projekta i do toga da se aboliraju odredbe GUP-a koje dopuštaju ograđivanje javnog prostora za potrebe privatne izgradnje u donjogradskim blokovima.
Kakva je sudbina brojnih zagrebačkih trgova?
Primjeri su uglavnom negativni. Jedan od njih je ideja da se sruši Dom sportova, a tamošnji trg transformira. Nezamisliva mi je ideja skupog rušenja objekta koji je prekapacitiran jer ga koristi velik broj mladih, a da se pritom ne osigura zamjena. Arhitekti bi trebali imati na umu da im nije zadaća graditi zgrade, nego stvarati prostor za ljude. Odnos potreba i potražnje je poremećen, što se vidi i u slučaju trgova. Čini se da prestaje biti bitno kakve su potrebe građana. Trg treba zadovoljavati potrebu za druženjem, no danas se na njega gleda isključivo kao na prostor koji se komodificira i donosi nekakvu dobit, koja se potom ne ulaže u obnavljanje tog prostora, nego odlazi u nepoznatim smjerovima. Primjer da se najčešće pogoduje tko zna kakvim rješenjima jest slučaj popločenja Trga maršala Tita, ispred Škole primijenjene umjetnosti i dizajna i Muzičke akademije: to je popločenje zaista teško komentirati koliko je loše, a nitko nije postavio pitanje kako je do njega uopće došlo. Taj prostor ne odiše ambijentom kakav zaslužuje i nastao je da se omogući zarada nekom nama građanima nepoznatom subjektu. Na takav se način prostor ne stvara, nego devastira.
Ima li mogućih rješenja za kvalitetnu obnovu trgova?
Trenutačno Grad Zagreb i Društvo arhitekata provode akciju ‘Zagreb za mene’, koju smatram dobrim pokušajem da se s građanima iskomuniciraju zamisli, a postoji i velik potencijal u pronalaženju novih formi javnih natječaja. Međutim, urbano planiranje ne može biti samo prikupljanje građanskih želja, kako bi se na temelju takve kvaziparticipacije zatražila određena sredstva od EU-a. Cijeli proces urbanog planiranja mora imati prethodno razrađen sustav međusobnog povjerenja i suradnje u svim fazama projekta, sustav koji se gradi tijekom vremena, uz otvoren dijalog i međusobno poštovanje, što uključuje ekspertize i gradskih i neovisnih stručnjaka te, prije svega, transparentnost javne nabave i sveukupnog poslovanja u Gradu Zagrebu. Zasad, nažalost, ništa od toga ne postoji. Trenutačno Grad komunicira s gradom samo zato da bi ga iskorištavao i komodificirao. To nije politika upravljanja urbanim sustavima, to je njezina negacija.
