"U svijet nogometa spadaju i novinari koji otkrivaju nogometaša komunistu i trpaju ga u kavez od redaka: evo, pogledajte fenomen, a nakon što pogledate, ne brinite se previše, drugi nogometaši nisu kao on", piše u svojoj autobiografiji talijanski nogometaš Paolo Sollier. On je 1970-ih igrao za prvoligašku Perugiu, a kasnije bio i trener u amaterskim ligama. Knjiga "Calci e Sputi e Colpi di Testa" ("Napucavanja i pljuvanja i udarci glavom") prvi put je objavljena 1976., a s vremenom je u Italiji stekla kultni status. Na prvi se engleski prijevod čekalo 46 godina, objavio ga je lani mali londonski izdavač Minor Compositions.
Inače član komunističke organizacije Avanguardia Operaia (Radnička avangarda), Sollier je za svaki gol koji bi postigao za Perugiu u ugovoru tražio da klub uzme duplu pretplatu na međunarodni bilten organizacije. Iako posvećen mogućnostima progresivnog političkog rada kroz nogomet, naglašavao je da borba ne počinje niti staje na stadionima. Naročito formativna za njega je bila 1969. godina, kada je u predgrađu Torina radio u Fiatovoj tvornici – period štrajkova i intenzivnih radničkih pobuna. "Sve se okrenulo naglavačke, događanja u tvornici, 3. srpnja Corso Traiano, pendreci koji pljušte po nama, ja u bijegu", opisuje Sollier.
Na nogometnim gostovanjima kritički promatra gradove i zemlje koje posjećuje. O uzoritim građanima Švicarske piše da su "možda stvarno čisti izvana, ali su prljavi iznutra – barem ona polovica koja želi izbaciti sve migrantske radnike. Šupci, izrabljivači i kantonaši. Pljuvanje na njihov pločnik je dužnost, ne samo zadovoljstvo". Pljuni i zapjevaj, Paolo!
Značajan dio autobiografskih zapisa posvećuje promišljanju o sportskoj infrastrukturi u svakom kvartu, potrebi da svima bude dostupna i načinima kako to postići, kako "sići s visokog konja retorike". Kritičan je prema sindikatu nogometaša jer nije povezan s ostatkom radničkog pokreta, jer se kloni širih borbi oko reformi, troškova života, javnoga dobra. Zagovara sindikalni rad koji je politički življi i zreliji, koji ne brani samo uske korporativne interese.
Kada ga drug iz Avanguardie Operaie pita za autogram, Sollier mu odgovara da odjebe. "Biti revolucionar znači biti drugačiji, mijenjati stvari. Nastaniti hrabrost svojih uvjerenja. Davanje autograma je opasna manija, baš zato što se smatra glupom sitnicom. Užurbane škrabotine primjer su jednog od pravila sustava: dati vrijednost stvarima koje ih nemaju", piše. Objašnjava kako je to zapravo način da se izbjegne drugi čovjek, riješi iritacije i pritom izgleda kao svetac. "O tome sam govorio pred razredima djece i grupama navijača. Čemu ta glupost, pitao sam. Zar ne bi bilo bolje da se malo družimo, pričamo o nogometu, shvatimo da možemo imati odnos čovjek s čovjekom, a ne imbecil s imbecilom", pita se.
Ima i navijača koji ne traže autograme, nego mu pišu pisma, a na pisma odgovara. Tommaso di Ciaula, operater bušilice i pjesnik, šalje mu primjerak svoje zbirke "Chiodi e rose" ("Čavli i ruže"), "koja je prekrasna". Mlade djevojke pitaju ga kako se početi baviti politikom, kako pobjeći od kuće. U davanju savjeta je oprezan, često šturo operativan. Ne voli mudre viškove.
Muči ga i (sportsko) novinarstvo, od četiri dnevne sportske novine podržava samo Tuttosport. "Ondje nađete osnovni politički argument koji veže sportski događaj za stvarnost. Novine zanimljive i žive, naspram sveprisutnog parohijalnog novinarstva, kampanilističkog uzdizanja momčadi i sportaša, straha od praznog prostora, senzacionalizma pod svaku cijenu." Nema riječi hvale ni za ljevičarsku štampu koja ga slavi i izvještava da je "miran kao i uvijek pred fašističkim prijetnjama". Poručuje im da lažu i da se usrao kao i svi ostali. I o drugim strahovima piše ogoljeno, o zastupanju stvari kojima se često pripisuju drugačija tumačenja, o tome da kao anticelebrity samo postaje još veći celebrity.
Nakon intervjua u kojem kaže da nema ništa protiv homoseksualnosti, talijanski tisak naveliko nagađa da je gej. U knjizi se na to osvrće promišljajući kako se u toj situaciji osjećao nelagodno, kako je bio u defenzivi. Otvara pitanja o tome kako se homoseksualce maltretira, marginalizira, kako ih sustav i "dobri ljudi" linčuju. Napominje da "seksualna normalnost" ne postoji, zaključuje da se u borbi protiv pendreka normativnosti sigurno osjeća "više kao homoseksualac, nego kao lepi-dečec-imperijalist". Dodaje i da misli da bi bio dobar u pušenju kurca, ali u željama mu primat zauzima vagina, što je u njegovom slučaju, nakon što je o svemu dobro promislio, "neka vrsta instinktivne zaobilaznice koja nema veze s represijom".
Piše dalje kako i muškarac može biti feminist, dapače, a da nikad nije imao menstruaciju ili pobacio, ili se bojao da će zatrudnjeti, ili bio opterećen kućanskim radom. Navodi kako se još kao dijete ljutio jer se nisu mogli svi zajedno igrati, jer se žene naziva kurvama, a muškarce osvajačima. Kasnije je eksplicitno postao feminist jer shvaća i osjeća da ga se feminizam tiče. "Ne mislim da se sve može svesti na konstataciju da smo drugovi i stvar je gotova. Poznajem previše drugova koji su javnopolitički sjajni, ali su prava govna u međuljudskim odnosima. Potpuno nesposobni probiti ljusku, o ženama razmišljaju kao o seksualnim igračkama ili jedva nešto više od toga", piše. Kako mu pisanje nije u službi glancanja ikona ni brzinskog pozerskog pokajništva, osvrće se i na svoje intimne odnose, seksualne opsesije, šovinističke šutove u venu. "Imam dozu agresivnosti, zatvorenosti, slojeve ljuske. Ti se slojevi, poput mikroba i privilegija, razmnožavaju."
Jedna od žena kojoj posvećuje nekoliko paragrafa zove se Grazia, "iz sorte žena bez grudi, kao da gledate prazan gradski trg, miran i uzbudljiv, kao da vam je suđen". Grazia ima jednu manu, a ta je da je fašistkinja. "Fašistkinja do šupka. Al' ima dva oka u koja se sadim. Mislio sam da su svi fašisti ružni, neuki i smrdljivi. Ova nikako. S Grazijom je kao da ste s drugom: neposredna harmonija, riječi koje znače što se hoće reći, a i zločesti pogledi. Završit će tako da je ostavim ovdje, pola nje s Duceom, pola s fasciom, ok? Ali dotad..."
Osim fašistkinje Grazije, tu je i Rosana koja se udala. "Desno ili lijevo, iz sprda ili za stvarno, u ime svoje djece ili svojih očeva, svi se žene. Kažu da su to učinili iz šale, odlučili se jedne vesele večeri. Dobro. Pada mi na pamet da je šala ključ za otvaranje vrata kojima se, kad si ozbiljan, sramiš prići. A sjećam se kad smo obilazili sve prometne gužve, da raskrinkamo krkljance koji nam tutnje kroz glavu. Rosana više ne želi prometne gužve, ona traži zelena svjetla i ravnu cestu." Gužve ne voli ni njegov drug i suigrač Giancarlo Raffaeli, kojeg Sollier opisuje kao prototipa proxy komunista – "za mijenjanje stvari, ali ne previše, nastavit će vjerovati u sve to, ali ne činiti ništa".
U ovom dobu logo-na-logo nogometa naročito je zabavno čitati Sollierovu reakciju kada mu klupski rukovoditelji kažu da su ljuti na njega jer ne želi nositi dres. "Ah da, uniforma. Veliko otkriće godine. Mi smo ozbiljna ekipa, pa se moramo oblačiti jednako. Kao dobra dječica. Ne znam je li takav mentalitet nastao iz afektivne neravnoteže ili militarističkih manija, ili samo iz gluposti. Jakna boje pijane bljuvotine, kao Casadei Orchestra. Naravno, odbio sam."
Pred kraj knjige o svom transferu iz Perugie u Rimini doznaje iz novina. Ni telefonski poziv, ni telegram. Inspirira ga to da napiše poemu u kojoj je Isus Krist veznjak koji je postigao malo čuda, pa ga je tisak razapeo, a Juda na kraju izmislio tržište nogometnih transfera. "Kažu da moji suigrači nisu sretni, da plijenim svu pažnju. Ne mislim da je drugi nogometaš ljubomoran na to što sam komunistički militant. Ako jest, mora samo učiniti kao ja. Možemo graditi masovni pokret pa će i ova vrsta celebrityja, a i šupci nogometaši, nestati", poručuje. Malo Solliera na ranu, nema bolje!
