Autobiografska knjiga "Calci e Sputi e Colpi di Testa" ("Napucavanja i pljuvanja i udarci glavom") talijanskog nogometaša, komunista i člana Avanguardie Operaie (Radničke avangarde) Paola Solliera prvi put je objavljena 1976., a s vremenom je u Italiji stekla kultni status. Na prvi se engleski prijevod čekalo 46 godina, objavio ga je 2022. izdavački kolektiv Minor Compositions. Novosti iz ove autobiografije donose izabrane dijelove.

* * *

Stigao sam. Perugia, zalijepljena za horizont, moj dom, tražen i pronađen u jednom danu. Ja sam zaista veoma privilegiran emigrant. Mislim na prave emigrante, izbijene iz svojih zemalja, bačene u gradove hobotnice, promatrane sa sumnjom, odsječene od društva, one što spavaju u podrumima, pod stubištima, na željezničkim stanicama. Vidio sam ih svojim očima, i to čini ove komadiće straha koje imam smiješnima. Ali to je moja stara navika, da jače osjetim nokat na svojim leđima nego kramp na tuđima.

* * *

Navijači Lazija već su napravili dosta štete u Perugiji. Makljaže, kliješta, lanci. Ali ono što su uspjeli napraviti na utakmici Lazio – Perugia zaslužuje streljački vod. Možda je nepravedno reći "navijači Lazija", bilo bi točnije reći "Lazijevi fašisti". Tukli su ljude, napadali autobuse, bušili gume. Sljedeći dan, u novinama, nikakvog glasa o tome. Blagi izgredi, kažu. A ljudi u bolnici? A ta banda koja je petnaestak minuta prije kraja utakmice ušla na stadion, pripremljena za rat? I onaj gad koji je s drvenom palicom u rukama kao s miješalicom prolazio među navijačima Perugije? Ne prokazati te stvari nije samo suučesništvo. Poziv je na nastavak, daje dozvolu za korištenje nasilja. Naravno, puno je lakše kriviti mene, sočnije je, prodaje više novina.

Sve zbog jednog intervjua. Izašao je u nedjelju ujutro u Messageru. "Ako pobijedimo, pobijedit ćemo Mussolinijev tim." Naravno, ono što sam zapravo rekao bilo je nešto drugo. "Znam da Lazio ima desničarske tendencije, ali da se radi i o stvarnoj Mussolinijevoj momčadi, kad igram to mi ne radi nikakvu razliku." Nesporazum, ništa više od toga. Ne sumnjam u dobru namjeru novinara. Ali za idiote iz Nazionea, za sve sam ja kriv: "Navijači ne žele riskirati da budu pretučeni zbog Solliera." Ne spominju da Lazijevi ultrasi naginju nasilju svake nedjelje na utakmici. Da su nam cijeli tjedan prije dolaska prijetili napadima. Ne spominju da su ta kopilad fašisti, ne spominju da je do subote popodne cijeli FUAN Rima (neofašistička studentska organizacija osnovana 1950. u Rimu, op. prev.) bio mobiliziran, ne spominju da nema šanse da se stigne napraviti onakav transparent u zadnji čas zbog intervjua u novinama.

Berni me upozorio da neki igrači Lazija "čekaju na mene". Umjesto toga, dočekali su me ultrasi. Zvižduci svaki put kad sam imao loptu, chinaglijevski (Giorgio Chinaglia je igrao kao napadač za Lazio u periodu od 1969. do 1976., op. prev.), a onda je Castagner imao pametnu ideju da me zamijeni, i ja sam otišao s transparentom "Sollier šupak!" pred vlastitim očima, bijelo na plavome, dug pet metara. Sollier šupak pjevaju unisono šupci, svaka govnasta ruka na curvi izasrana u fašistički pozdrav, a ja šmugnem u tunel bez geste. Da sam podigao šaku, to bi bilo samo zrcaljenje njihovih uvreda, njihova pobjeda; ni "i" od izmještenosti. A iznutra: živ odran, sažvakan, preplašen.

Uzdrmao sam se do dupeta, poželio da imam mitraljez da pobijem sve na tom dijelu tribine, da nadoknadim za onaj stadion u Santiagu (objekti Nacionalnog stadiona u Santiagu korišteni su kao zatočenički logor nakon državnog udara u Čileu 1973., op. prev.). A sada bijes zbog onih štakoramiševagovanca koji ih brane.

* * *

Napoli – Perugia, minuta šutnje za potres u Furlaniji (dogodio se u maju 1976., poginulo je 990 ljudi, više od 150 tisuća ostalo je bez domova, op. prev.). Prijelaz od navijanja do potpune tišine je jedno dugo šištanje: pssst, tiho, pssst, kao da je stadion odjednom postao izbušena zračna komora, sva se vika ispuhala. Ove minute šutnje tjeraju na razmišljanje: u naletima, električno, opetovano; ideje ti dolaze, otkrića, neobičnosti, a zatim ljudi, momenti, pizdarije. Previše stvari za šezdeset sekundi. Samo jedno nedostaje: nikad ne razmišljaš o mrtvima.

Gledajmoseuoči (predsjednik kluba, op. prev.) rekao mi je da više nikad ne razgovaram s novinarima, posebno s onima iz Perugije, za koje "svi znamo da nisu vrijedni svojih kemijskih olovaka". Njemu u čast moram reći da je ovoga puta ispravno postupio, braneći me pred javnim mnijenjem. Dodao je međutim da se moram prestati postavljati na pozornicu, jer moji suigrači nisu sretni zbog toga, da ja dobivam svu pažnju. Ne mislim da je to istina, jer moja nogometna popularnost nije od one sorte koja omogućuje veću plaću iduće sezone ili dariva zasluge koje nogometašu ne pripadaju. Ova slavna persona porođena je i održava se na životu kroz ideju da nogometaš ne može biti komunistički militant. Ne mislim da drugi nogometaš može biti ljubomoran na to. A ako netko od njih jest, mora samo učiniti kao ja, izaći pod reflektore, donijeti relevantne odluke i izbore. Tako možemo pokrenuti masovni pokret i nestat će ovakvi celebrityji, kao i šupci nogometaši.

* * *

Sve o Perugiji: i lijepa je i ružna, šarmira i uspavljuje; a kad pada kiša, čovjek nema kamo otići. Svjetlucavi krovovi, gradske zidine koje su izdržale stoljeća, oblaci koji klize u uličice, uz ćoškove, raznoseći vodu. Ulice poput planinskih staza, s potocima koji teku po sredini i ispiru kamenje. Zvukovi koji razbijaju život u komadiće, vlažni, ispijeni, miris mokrog dima. Sve što nedostaje je palenta i svaka bi oluja postala fešta (brojni festivali palente održavaju se svake godine u Italiji, naročito na sjeveru zemlje, op. prev.).

Opasnost je prošla. Ona dolazi bez momka. Ali ne dolazi sama. Ona ipak ne dolazi. Za desetak kovanica na telefonskoj govornici održala mi je kompletan tečaj izlikologije. "Znaš, ne osjećam se baš dobro... Na samo jedan dan ne vrijedi... A ni ne znam vozni red..." Nije da želim biti drzak, ali kažem joj, ovo su pinokijevske laži: kratke noge, dug nos, mala čudovišta, kenjanje. Nazovimo stvari svojim imenom. Onda sam, srećom, ostao bez kovanica. Zadnja je i nju oborila, a ona mene, cijela ova noć kao kamenčina oko vrata.

Razina govana se podiže, a Gisella tone, zajedno s famoznim zakonom spojenih posuda. Komorni lonci, barikada, zid, ograde, između nje i mene, između mojih i njenih gluposti.

* * *

Ako ikad osnuju katedru raznolikog nasilja, sigurno bi me dopalo mjesto specijalista za sport. Tjeraju me da pričam o tome svaki dan. Takva su vremena, razumijem. Ali ovaj nasrtaj na nasilje, na njegove motive, koji se ponavlja svake godine, pokazuje koliko je sterilno govoriti o tome i kako rješenja nema, barem ne onih koja bi bila dugoročna. Živimo u nepravednom društvu koje nas svakoga dana uči nasilju, dominaciji i zlostavljanju. U kojem su jaki, bogati, rođeni vlastelini, nedodirljivi. U kojem se svi osjećaju izolirano, impotentno, nesposobno za promjenu. Posao koji ništa ne znači, koji te ne zanima, ravna crta, repetitivno, sve fensi obično; gradovi koji svakim danom sve više sliče na spavaonice i kokošinjce, u kojima legneš samo da bi sutradan više proizveo; obitelji u krizi, mala gnijezda nježnosti koja se ne mogu otvoriti, urušena u sebe, zagušljiva; svi mi pokopani ispod vlastite rezignacije, sav naš entuzijazam bačen pred svinje, u strahu. Koliki misle da loše žive i da se ne isplati. Koliki se vojniče na ovom okrutnom kolektivnom samoubojstvu. A moment je taj, ili ćemo postati svjesni ili ćemo se prepustiti. Uhvatiti svijest za grlo i napasti, postati nasilan, pokrenuti se, napraviti nešto. Nanišaniti probleme, pronaći druge koji ih imaju, razgovarati s njima i o njima, uključiti se u borbu. Šamarati strukture ovog sustava, kvragu, demontirati ga, zdrobiti... Postati zlatne ribice, ali divlje. Plivati u govnima, ali pročišćavati vodu u hodu. Uz udarce i pljuvanje. Svađajući se sa svijetom, kako bismo ga učinili boljim.