Ako zanemarimo božansku sveprisutnost Diega Armanda Maradone, s kojim teško da se itko može mjeriti, posljednjih godina najčešći je prizor na ulicama Napulja plavi dres s brojem 26. Nose ga ulični svirači, migranti koji skvotiraju kod željezničkog kolodvora, djeca koja loptu šutaju svuda po gradu, navijači na tribinama stadiona koji nosi Maradonino ime. Iza tog broja krije se rijedak slučaj štovanja jednog obrambenog igrača, Kalidoua Koulibalyja, koji je u zadnjih osam godina postao miljenik navijača Napolija.
Koulibaly, inače i kapetan senegalske nogometne reprezentacije, proslavio je nedavno 31. rođendan i u zadnjoj je godini ugovora za Napoli, u koji je došao iz Genka 2014. godine. Budući da je lokalni momak i dosadašnji kapetan Napolija Lorenzo Insigne ove godine napustio klub, titrala je nada će novi kapetan postati Koulibaly, koji je i sam više puta izrazio želju da penziju dočeka u Napulju. A onda je ovih dana objavljeno da ipak odlazi u Chelsea.
Nastavak je to, kako je kazao trener Luciano Spalletti, "smanjivanja klupskih ambicija", nakon što je Napoli ispao iz utrke za prvaka Italije i sezonu završio na trećem mjestu. Predsjednik Aurelio De Laurentiis već je lani krenuo s rezanjem troškova, smanjivanjem plaća i odbijanjem razmatranja većih cifri za transfere. Zbog toga je klub nakon petnaest godina napustio Insigne, a nakon devet Dries Mertens – obojici je ponuđena samo mogućnost produljenja ugovora uz smanjenje plaća.
Koulibaly je pak ove godine sa Senegalom osvojio Afrički kup nacija i shvatio da su šanse za napredak u Napoliju sve tanje, a od nogometa će igrajući moći privređivati još samo par godina. I Mertens i Insigne i Koulibaly zapravo su ohrabreni da odu iz Napolija pa da se može prionuti sastavljanju "manje ambiciozne momčadi s puno nižim troškovima". Rezanje milijunskih tarifa možda i jest validan potez, ali jasno je da Napoli, ili bilo koji drugi klub talijanske lige, ne može samo tako postati održiv unutar sustava koji je postavljen na krive noge. U ciklusima pumpanja i kresanja cijena veze klubova s igračima i igrača s klubovima stvaraju se i prekidaju kako već tržišni grah padne. Iako su i Insigne i Mertens klupski starosjedioci, za Napulj kao grad i za zajednicu širu od navijačke poseban je gubitak odlazak Koulibalyja. Radi se o nogometašu koji je godinama direktno i dosljedno udarao kontru rasizmu i društvenoj nepravdi, i u tome bio izuzetna pojava u talijanskom nogometu.
Kad su lani navijači Intera, prilikom odličnog otvaranja sezone Napolija, Napolijeve crne igrače (Koulibalyja, Osimhena i Anguissu) popratili majmunskim glasanjima, svi osim Koulibalyja produžili su na kraju utakmice u svlačionicu. On se pak obratio tribinama, pitao jesu li ga to možda nazvali majmunom i poručio navijačima da slobodno siđu i kažu mu što imaju direktno u lice.
Prije četiri godine, također igrajući protiv Intera, Koulibaly je deset minuta prije kraja utakmice dobio crveni karton. Drugi žuti dobio je zato što je aplaudirao sucu koji se oglušio na rasističke uvrede koje su uzvikivali navijači Intera. Napoli je na kraju utakmicu izgubio, a Koulibaly je na društvenim mrežama napisao kako mu je zbog toga žao, ali da je "ponosan na svoju boju kože" i to što je "Francuz, Senegalac, Napolitanac, čovjek". Rasističke uvrede kojima je bio počašćen objavio je na tri različita jezika i pozvao na doživotnu zabranu pristupa stadionima navijačima koji su ga vrijeđali.
U utakmicama koje su uslijedile navijači Napolija nosili su transparente kojima su osudili rasizam i podržali Koulibalyja, a društvenim mrežama proširio se hešteg #SiamoTuttiCoulibaly ("Svi smo Koulibaly"). Koulibalyja su kao svoju metu 2016. godine odabrali i prvaci mržnje na talijanskim stadionima, navijači Lazija. To gostovanje Napolija u Rimu ostaje zabilježeno i kao prva utakmica u povijesti Serie A koja je nakratko prekinuta zbog rasističkog skandiranja. Zbog glasnih i kontinuiranih majmunskih glasanja svaki put kada je loptu dotaknuo Koulibaly, sudac Massimiliano Irrati zaustavio je utakmicu i pozvao igrače da se dogovore hoće li nastaviti igrati. Nakon četiri minute prekida utakmica je nastavljena.
O tom je iskustvu Koulibaly pisao u članku za The Players' Tribune. "Nakon završnog zvižduka išao sam do tunela i bio sam jako ljut. Ali onda sam se sjetio nečeg važnog. Prije utakmice sa mnom je do terena išao dječak, koji me pitao može li dobiti moj dres. Obećao sam da ću mu ga dati nakon utakmice. Okrenuo sam se i pošao ga tražiti. Našao sam ga na tribinama i dao mu dres. Pogodite što mi je prvo rekao? 'Jako mi je žao zbog ovoga što se dogodilo.' To me stvarno pogodilo. Klinac se ispričavao u ime ne znam koliko odraslih muškaraca", napisao je tada.
U tom se tekstu prisjeća i odrastanja u Saint-Dié-des-Vosgesu, gradu od 20-ak tisuća ljudi u sjeveroistočnoj Francuskoj. U taj su grad njegovi roditelji došli iz Senegala. Prvo je zapravo stigao otac, koji je došao u Pariz bez papira i radio u tvornici tekstila. Rintao je sedam dana u tjednu, punih pet godina, da bi napokon u Francusku uspio dovesti i ženu. Preselili su se u Saint-Dié-des-Vosges, gdje se u kvartu Kellermann rodio Koulibaly. "Bilo je toliko migranata u kvartu da smo igrali Senegal protiv Maroka, Turska protiv Francuske, Turska protiv Senegala. Svjetsko prvenstvo svaki dan. Ako je tvojoj mami nešto trebalo, nisi išao u dućan. Prvo si išao pitati susjede. Nijedna nam vrata nisu bila zatvorena", piše Koulibaly.
Ne čudi zato da je, kada je postao počasni građanin rodnoga grada (tu je titulu dobio i u Napulju 2019.), Koulibaly poručio da "nijedan čovjek sebe ne stvara sam" i zahvalio se svima koji su ga učinili čovjekom. Ne čudi ni da je, ubrzo nakon što se pridružio Napoliju, od prve veće plaće uložio u kvartovski klub, ASC Kellermann, financirajući nabavu opreme za treninge različitih dobnih skupina. Prije par godina klub je pokrenuo i program izvanškolskog obrazovanja za djecu mlađu od 11 godina. U Napulju je pak podržavao inicijative posvećene borbi protiv siromaštva i različite programe za pomoć izbjeglicama i migrantima.
U intervjuima u talijanskim medijima spominjao je da je odrastao čitajući Martina Luthera Kinga i Malcolma X, da su mu bili učitelji i podsjećali ga da se borba vodi svugdje i svakoga dana. Kada je govorio o rasizmu u talijanskoj ligi, širio je i uvezivao priču o diskriminaciji, spominjao kako srpskim nogometašima navijači viču da su "cigani", a i Talijane poput Insignea nazivaju "napuljskim smećem".
U jednom intervjuu prije šest godina Maradona je za Koulibalyja rekao da je fenomenalan, daleko najbolji obrambeni igrač Serie A. Dodao je da je oko njega puno rasizma i da bi, da je bijelac, već igrao za Real Madrid ili Barcelonu. I zaista, možda bi igrački tako postigao puno više, ali kao čovjeku Koulibalyju je mjesto bilo u Napulju. "Napulj je grad koji voli ljude. Podsjeća me na Afriku zbog te topline. Ljudi ne gledaju samo pored tebe. Ljudi žele da se stvarno dotaknete, žele razgovarati s tobom. Ne toleriraju te, vole te. Moji me susjedi smatraju svojim sinom", kazao je Koulibaly objašnjavajući zašto se u Napulju udomaćio.
"Ne plačem, samo mi je u oko upao Koulibaly", pišu navijači Napolija ispod objava da im miljenik odlazi u Chelsea. Ispraćaju ga prisno, drugarski, uzvraćaju onom mjerom na koju ih je naučio. "Možda me neki vide samo kao nogometaša ili crnog nogometaša. Ali ja sam više od toga. Svojim prijateljima cijelo vrijeme govorim: 'Ako me vidite kao nogometaša, a ne kao malog Koulija, kao svog prijatelja, onda sam podbacio u životu'", bio je i ostao moto čovjeka Koulibalyja. Onoga koji nosi srce na rukavu i ne ostavlja ga samo na terenu. Kaže što misli i osjeća. Nula zakukuljenih kalkulacija, nula dramaturških začina. Kalidou Koulibaly, svi aduti u tople i meke točke kartografije života. Napoliju će nedostajati, ali iz Napulja, kao ni Maradona, nikada neće otići.
