Zlatan lančić oko vrata, hitar korak i širok osmijeh. Tako nas legenda hrvatskog nogometa i najtrofejnija nogometašica Jugoslavije Marija Matuzić, poznatija kao Maca Maradona, dočekuje na Kajzerici, ispred ustanove URIHO u kojoj radi. Ispred zgrade je njen bicikl, koji čovjek mora vidjeti da bi povjerovao da takvo nešto postoji, pa se nećemo ni truditi da ga ovdje opisujemo. Mangupski toplo, Maca nas provodi kroz prostorije u kojima provodi radne dane, a iz reakcija kolega i korisnika te ustanove, vidi se da uz nju svi osjećaju kao doma. S ponosom pokazuje svoj ormarić, koji je sav oblijepljen nogometnim isječcima iz novina. Iz te sobe izlazimo u baštu, pa sjedamo na osunčanu ljuljačku. To nam je mjesto Maca namijenila za intervju. Na početku razgovora pridružuje nam se jedan od njenih drugara s posla, Vladimir Matijević, poznatiji kao Jajan iz Noćne more. Na sebi nosi majicu na preminulog druga iz te emisije, ministra Ševu. Na Macinu pitomu primjedbu da bi nas mogao malo ostaviti da same razgovaramo, Jajan je podsjeća da je intervju javna, a ne privatna stvar. Rukom na kojoj među brojnim tetovažama stoji i rečenica "Jedan je život", Maca na mobitelu bira muziku za uštimavanje u razgovor. Na put krećemo uz mekani glas Olivere Vučo.

Novac je pokvario puno toga u nogometu, ta industrija i pohlepa, to da su svi svima konkurencija, da se ljude uči da jedni drugima zabijaju nož u leđa. Prokleti smo sad kad toliko ovisimo o parama

Počnimo od odrastanja. Gdje ste i kako živjeli, kako je izgledalo vaše djetinjstvo?

Živjela sam u Duga Resi, u Mlinu. To je zgrada koja je nekada bila mlin, i tamo su napravili stanove. Tu sam se i rodila, ne u bolnici. Rodila sam se kod kupališta. I danas nema tog mora koje bi bilo ljepše od moje Mrežnice. Kad stanem na svoj kamen, na kojem smo učili plivati, kad vidim bjeloušku, meni je srce puno. Pa se sjetim kako smo brali kostanje, kako smo grožđe brali, trešnje krali. Po tri dana u šumi bi bili, kući se vraćali punih džepova. Bilo nas je šestero djece, tri brata i tri sestre. Ja sam bila najmlađa. Teško smo živjeli. Bilo mi je šest godina kad je mog tatu pregazio vlak, mama je mlada ostala udovica, sama s nama. Radila je u pamučnoj industriji, u Loli Ribaru. Tamo se zaposlio i najstariji brat, kad je imao trinaest godina. Ja sam jedina završila osam razreda škole, nitko od moje braće i sestara nije jer za to nisu postojali uvjeti, oni su morali ići za kruhom, delati. Svi su radili u Loli Ribaru. Radili smo i po kućama, delali samo da nam daju jesti, tako smo se prehranjivali. Išli u šumu po drva, vukli pa pilali onim starim pilama ručno, nismo imali para da naručimo cirkular.

 

Sportska smo familija

Svi ste u familiji bili dobri u sportu, bavili se različitim sportovima?

Je, bili smo veliki sportaši. Srednja sestra je bila rukometašica, sedam-osam puta zaredom najbolja sportašica Duge Rese. Sve tri sestre smo skupa igrale rukomet. Prvo sam klupski igrala rukomet, nisam tad ni znala da negdje postoji ženski nogometni klub. Najstariji brat je odlično kuglao, znali smo s njim biti često u kuglani. Postavljali smo kegle, a kad god je pogodio devetku, dobili bi nešto para, i tako smo isto zarađivali. Ja sam non-stop visila i po stadionu s dečkima, trčala za loptom, igrala nogomet. Bio je tamo jedan Ado Jurinjak, koji mi je prvi rekao da u Zagrebu postoji ženski nogometni klub Loto i da tamo igra profesorica Milica Pajić, inače iz Topuskog. Ado je mojoj familiji puno pomagao. Rekao je mojoj mami da bi bilo dobro da odem u Zagreb, da možda mogu nešto zaraditi igrajući nogomet. Tako sam otišla na jedan trening, imala sam tada trinaest godina.

Bio je to velik korak, nagli pomak u odnosu na Duga Resu?

Ma ogromna stvar! Za mene je Karlovac bio New York, kamoli Zagreb. Upoznala sam brzo sve igračice. Nastavnica Milica je tada igrala nogomet već petnaest godina, bila je strašna tehničarka. Ali bila sam i ja mala odmah dobra, stvarno sam brzo počela harati. Shvatila sam da mogu ja taj nogomet, da sam baš dobra u tome. Odmah sam zaigrala u prvoj ekipi i tako je zapravo počela moja karijera.

Moj prijatelj Ivan Ljubičić dao je Maradoni da mi potpiše originalni dres iz Argentine. Čuvam ga uokvirenog. Provalili su mi prije par godina u stan, ali ga na svu sreću nisu ukrali

Velik vam je uzor bila Mara Torti, sjajna rukometašica koja je igrala za zagrebačku Lokomotivu i jugoslavensku reprezentaciju?

Ona je bila moj idol. Od mene je deset godina starija, ali zajedno smo igrale i nogomet i rukomet. Velika, velika igračica, ne mogu vam to ni opisati. Dala je sve u Jugoslaviji, osvajala zlata i srebra na svjetskim prvenstvima, bila je više puta proglašena najboljom svjetskom rukometašicom. Na kraju je maknuta kad se spremao rat, i izgubila je posal, kao Srpkinja je tada šutirana. Nitko za nju više ne pita, nitko je nigdje ne spominje. To je jedna velika nepravda, sve skupa jadno i nezasluženo. Dat ću si za pravo da je potražim, znam da i dalje živi u Zagrebu, na Ravnicama, ali dugo je nisam vidjela. Voljela bih da se podružimo, da se fotkamo skupa. Ona je velika legenda.

Brzo ste iz Lota, u kojem ste započeli nogometnu karijeru, prešli u ŽNK Zagreb, a nakon toga ste dugo igrali u Dinamu. To su godine u kojima harate, osvajate naslove državne prvakinje, pobjeđujete u jugoslavenskom i hrvatskom kupu sa ŽNK Zagreb i ŽNK Dinamo-Maksimir. Možete li izdvojili nešto iz tog perioda, što posebno pamtite?

Ma ja bih zapravo sad općenito potpisala da se mogu vratiti u taj nogomet u doba Juge. Svašta smo osvajale, svugdje smo igrale, i bilo nam je lijepo. Bilo je sloge, zajedništva, nikakve pohlepe. Bila sam najbolja strijelkinja prvenstva Jugoslavije, najbolja igračica, te titule su se samo redale. Vidjele smo svijeta zbog nogometa. Na turniru u Francuskoj, u Mentonu, osvojile smo 1983. s Dinamom titulu najbolje klupske ekipe u Europi. Bile smo i u Kijevu te godine, mjesec dana. Veliki grad, vlakom smo išli svugdje. Tamo sam isto bila proglašena najboljom igračicom. Dobila sam nagradu u vrijednosti tri njihove plaće, nisam mogla nositi koliko je tih rubalja bilo. Pa sam kupila samovar, ruksak, svašta. Jedva sam uspjela potrošiti te pare.

Stizale su vam tih godina i razne ponuda iz inozemstva, ali nikad niste otišli igrati vani. Zašto?

Imala sam sjajnih ponuda, zvali su me u Francusku, u Njemačku, u Sevillu, u Lazio. Talijani su osamdesetih vidjeli da igram kao zvijer, oni su me i prozvali da sam Maradona. Diego će mi uvijek biti najdraži nogometaš, drago mi je da sam po njemu dobila nadimak, to je velika čast. Rođeni smo oboje 1960. godine, a sličan nam je i stil igre, trpanje i desnom i lijevom. Voljela bih jako da sam ga mogla upoznati, žao mi je što nisam. Bio je u Zagrebu na finalu Davis Cupa 2016. godine, a ja sam tada radila u teniskom centru kao domarka, ali nisam uspjela dobiti kartu i otići na meč. Moj prijatelj Ivan Ljubičić dao je Maradoni da mi potpiše originalni dres iz Argentine. Čuvam taj dres uokviren u stanu. Provalili su mi prije par godina u stan, ali na svu sreću to mi nisu ukrali.

Ali da se vratim još malo na ponude koje sam imala osamdesetih… Talijani su poludili za mnom, pogotovo ovi iz Lazija. Nudili su mi makinu, vilu. Nisam htjela. U Jugi se dobro igralo, bilo je šesnaest klubova. Nije bilo para, igrale smo s ljubavlju, iz gušta. Svi smo se družili, igralo se za pijaču. Ja nisam nikad u životu ni pila ni pušila, ali uživala sam u druženjima. Pjevale smo, išle svijetom, to mi je bilo dovoljno. A i kao najmlađe dijete sam bila jako vezana za mamu, osjećala sam da se moram brinuti za nju, i zbog toga se nikad nisam odlučila ići igrati vani.

 

Kod nas nema nade za ženski nogomet

Taman negdje u to doba vaša se majka ponovno udala?

Tako je. Upoznala je čovjeka koji je bio vojno lice, iz miješanog braka, Ličanin i Srbin. Upoznali su se u Topuskom. Meni je tada to bio jak udarac, trebalo mi je da se naviknem da će on biti kod nas. Braća su me savjetovala dobro, rekli su mi: "Mare, svi ćemo mi otići, dobro je da mama ima nekoga." Kad je na kraju očuh došao k nama, on je mene toliko zavolel, to je bilo čudo. Kaj god mi je trebalo, sve mi je dal. I bilo mi je drago da je mama s njime. Početkom osamdesetih su njih dvoje otišli u Beograd, da steknu stanarsko pravo. Ja sam ostala kod brata u Dugoj Resi. Bili su u Beogradu dve godine, živjeli su blizu Dedinja. Išla sam im u posjetu svaki vikend. Sjela bi na vlak u petak navečer, i nazad u nedjelju ujutro, da se vratim na posao. I ja sam tada radila u pamučnoj industriji, u konfekciji, u Loli Ribaru. Paralelno uz to sam igrala nogomet i rukomet. Dok sam igrala za ŽNK Zagreb nam nisu davali ni za put, muljala sam mami da nam daju. Svakako smo se snalazili, ali ipak su to bila lepa vremena.

Ogorčena sam jer od Hrvatske, za koju sam toliko dala, ništa nisam dobila. Nastavit ću se boriti za sportsku penziju. To je za moj trud, za moje znanje, moj rad

Kakvo je danas stanje u ženskom nogometu, po čemu je drugačije kad uspoređujete s Jugoslavijom?

Manje je klubova, igra je skroz drugačija, pristup je skroz drugačiji. Novac je općenito pokvario puno toga u nogometu, ta industrija i pohlepa, to da su svi svima konkurencija, da se ljude uči da jedni drugima zabijaju nož u leđa. Prokleti smo sad kad toliko ovisimo o parama, kad pare definiraju igru. Danas se samo krade i gleda di će ko koga oštetiti, tako se vode klubovi, to je strategija, biznis. Pogledaj za početak kod nas muški nogomet van prve lige, pogledaj kakva je mizerija druga, treća liga, kako se krpaju. Koliko ljudima kasne plaće, ako ih uopće i imaju. Pa u kakvom će stanju onda biti ženski nogomet, koji je uvijek bio sporedni?! Tu kod nas za ženski nogomet nema nade, klubovi su svi bez love, nikoga nije briga za žene. Nema ni druženja ni udruženja, ni infrastrukture, ni zanosa, ni sportskog duha. Jedino se nešto u Splitu i Osijeku dobro radi sa ženskim klubovima, odnosno tamo se nešto barem pokušava. Ali malo je sve to, premalo.

Igrali ste i za jugoslavensku i za hrvatsku žensku nogometnu reprezentaciju. Nikada se zapravo s reprezentacijom niste ni oprostili?

Ginula sam na terenu igrajući za reprezentaciju, i jednu i drugu. Bila sam kapetanica hrvatske reprezentacije, nosile smo se sa sjajnim ekipama koje su imale puno bolje uvjete za rad, s Italijom, Švicarskom, Švedskom. Parirale smo im svima. Strašno sam igrala. Hrvatski nogometni savez mi nakon svega toga ni oproštajnu utakmicu nije organizirao. To doživjeti, odnosno ne doživjeti, nakon toliko godina igranja je dno dna. Da me nisu mogli pozvati, da uđem barem na pet minuta na nekoj utakmici, da kapetansku traku predam… To se tako radi u normalnom svijetu. Ne patim ja od toga, ali ne mogu se ni pretvarati da me ne boli. Nije stvar ni samo u toj oproštajnoj utakmici. Di su u današnjoj reprezentaciji naše bivše igračice, zašto nisu dobile priliku da pridonesu na drugi način, da se vrednuje njihovo iskustvo? Mene nitko nikad nije kontaktirao, to je žalosno. U žensku reprezentaciju moraju doći ljudi koji se razumiju u ženski nogomet, ljudi kojima je stalo. Treba poznavati i psihologiju igračica, ne samo nogometna pravila. To dobro kuži, primjerice, jedan Mourinho.

Vašu veličinu dobro znaju druge igračice, kojima ste bili i ostali inspiracija. Poznato je da su često pred kraj utakmica željele mijenjati dres s vama, ali tih dresova uglavnom nije bilo dovoljno za razmjenu. Doskočili ste tome tako što ste izrađivali svoje sličice, pa ste ih dijelili. Mnoge igračice ih i danas čuvaju. Rado se odazovete i kad vas zovu klubovi, udijelite kakav savjet?

Uvijek volim pomoći i volim poticati mlađe igračice. Radila sam to na različite načine, i nastojala sam uvijek širiti ljubav za nogomet. Traže me i danas neki klubovi da im dođem pomoći, zovu me da dignemo malo stvar skupa. Uključim se i pomognem kako i koliko mogu, i nikad nikakve pare nisam tražila za to, prenosim svoje iskustvo jer mi je stalo. Planiram trenirati limače kad odem u penziju, tome ću se posvetiti. Rad s djecom je posebno blago.

Foto: Ivica Galović/PIXSELL

 

Dane brojim prema utakmicama

Spomenuli ste sad penziju. U ranijim ste intervjuima isticali koliko je nepravedno što nemate pravo na sportsku penziju nakon toliko godina igranja nogometa?

Ogorčena sam jer od Hrvatske, za koju sam toliko dala i ginula, ništa nisam dobila. Da je ostala Jugoslavija, već bi dobila penziju, dobila bi status velike igračice. Četrdeset i četiri godine igranja nogometa, a da ne spominjem i da sam godinama igrala i rukomet paralelno, i da nisam zaslužila bar dve tisuće kuna mjesečno penzije imati. Da mogu reći da sad imam nešto od tog sporta, kad već ni plaće nisam imala dok sam igrala. Da dobijem dio davno zarađenoga. Toliko je muke i odricanja bilo u ime sporta, pa kao miš sam živila! Ne znam što sam još u nogometu trebala napraviti da bih dobila nekakvo priznanje. Bila sam najbolja igračica svijeta, najbolja strijelkinja prvenstva toliko puta. Znaš kako mi je mama pokojna rekla: "Dete, u te pehare možeš pišati." Dobro je rekla. Ali ja ću se za sportsku penziju nastaviti boriti. To je za moj trud, za moje znanje, moj rad.

Puno ste poslova mijenjali svih ovih godina, i nije vam ih bilo lako naći. Pogotovo u pedesetim godinama života, kad ste izgubili posao domarke na teniskim terenima na Velesajmu?

Hrvatski nogometni savez mi nikada ništa nije ni oko toga pomogao. Poslove u Zagrebu su mi uvijek pomagali pronalaziti moji prijatelji s kojima sam igrala nogomet. Imam završenih osam razreda osnovne škole, i teško je naći neki posao, a još sam i u godinama. A moram raditi, nije da imam izbora. Na svu sreću, kad sam izgubila posao na teniskim terenima na Velesajmu, prijatelji su mi preporučili da se prijavim za posao ovdje u URIHO-u. Oni su me uzeli, prošla sam naravno natječaj i sve kako spada i bili su zadovoljni. Dobar mi je kolektiv ovdje i volim dolaziti na posao. Ali svejedno mislim da se ne bih trebala više toliko mučiti, i zaslužujem sportsku penziju da mogu živjeti u miru. Mamu sam izgubila 2006. godine, braća su mi sva pod zemljom odavno, sestru sam jednu pokopala, još mi je samo jedna sestra živa. Nitko mi nije tih godina ponudio neki tip pomoći, nego sam morala nastaviti rintati. Treba s jednom nogom ići u grob, na to se život svede. Nikada nisam patila za novcem, ali da za osnovnu egzistenciju čovjek ne može imati, to je sramotno.

Svim nedaćama unatoč, i danas još uvijek igrate nogomet s velikim žarom, iako vam je šezdeset i jedna godina?

Mene to drži. Igram stalno, sad sam bila igrala s veteranima Dinama, redovno se kršim s mlađim dečkima iz Sopota, idem na mali nogomet. I u ovim godinama još uvijek mogu parirati puno mlađima od sebe. Kad bih vidila da ne mogu, odustala bih. Pa ja se kršim u haklu s dečkima srijedom i petkom na Velesajmu, pitaju me non-stop di se gasim. Pretrčim po deset, 15 kilometara po utakmici. To je gušt samo takav.

Kad podvučete crtu, što vam i dalje daje nadu?

Borim se, jedan je život. Treba se toga sjetiti i uživati i kad je teško. Danas jesi, sutra nisi, guštaj koliko možeš. Guraj svoj stil, svoju priču. Ja se eto nisam udavala, a nije da nisam imala prilika. Odabrala sam solo život, živim na svoj način. Drži me, za početak, moje zdravlje. Sretna sam kad mogu doći kući, kad napravim trening, kad mi je čista glava. Dane brojim prema srijedi i petku kada idem na nogomet, to ispunjava moju dušu. I subote, kad odem na groblje kod svojih, to mi daje mir. U Zagrebu su mi mama i očuh, u Dugoj Resi su mi dva brata i tata, na Belaju mi je treći brat, a sestra je skroz pod Novigradom, tamo di se sad trke voze. Do nje moram ići autom, pa zamolim prijatelja da me otpelja, dam mu za benzin. Nadu mi daju i moji dobri prijatelji, kad s njima provedem vrijeme dan mi je ko kuća. Nema tih para koje bi zamijenile dobre prijatelje. I vraćam se opet na borbu – uvijek borba, nema odustajanja.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma