“Bilo je puno govora o pozdravu 'Za dom spremni' i pitanju da li je on dopušten u javnom prostoru ili nije. Taj pozdrav kao obilježje ustaškog pokreta nije dopušten i to zato što je Ustavom RH jasno određeno da je Republika Hrvatska među ostalim nastala na tekovinama ZAVNOH-a, pored toga je Ustavni sud RH u više odluka o tome iznio jasan stav. Pored toga, želim naglasiti da bi isti zaključak bio i da toga nema u Ustavu. Naime, RH je članica EU-a i NATO-a, dakle dio moderne zapadne civilizacije koja se velikim dijelom zasniva na idejama Atlantske povelje i borbe protiv fašizma, stoga je riječ o poštivanju civilizacijskih tekovina i o potrebi da se jasno razgraniči dobro od zla, u tom dijelu nikakav pravni i/ili moralni relativizam ne dolazi u obzir. Dakle, navedeno pitanje uopće nije ideološko, sve stranke, bile one lijeve ili desne, moraju prihvatiti da je bilo koji oblik fašizma, dakle i ustaški, apsolutno neprihvatljiv u hrvatskom društvu.”
Ove rečenice stoje pri kraju zgusnutog kandidacijskog programa suca Radovana Dobronića, koji je njime na koncu potvrđen za predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vjerojatno najvažnije sudačke pozicije u cijelom pravosudnom sustavu. Do trenutka nominacije i posljedične potvrde u Saboru poznat prvenstveno po presudi u slučaju Franak u korist više tisuća štediša nasuprot bankama koje posluju u državi, Dobronić je sada privukao interes javnosti navedenim setom riječi, količinski sasvim minornim naspram programatskog obilja kojim najavljuje nužnost reforme hrvatskog pravosuđa.
Iako malen i u dijelovima ponešto naivan (kada, na primjer, tvrdi da ovaj iskaz fašizma nije stvar ideologije), on je potencijalno izrazito značajan: na djelu je situacija u kojoj Vrhovni sud preuzima čovjek koji pozdrav “Za dom spremni” naziva isključivo ustaškim, navodi njegovu jasnu protuustavnost te ga, štoviše, diže onkraj Ustava, kao bazičnu (anti)civilizacijsku činjenicu. Njegov prethodnik Đuro Sessa odbio se prošle godine očitovati oko spornog pozdrava. Razlog je, doduše, bio donekle opravdan: u tom trenutku nije se znalo hoće li slučaj ustaškog pozdrava u pjesmi Marka Perkovića Thompsona s Visokog prekršajnog suda završiti na Vrhovnom sudu, ali to se voljom Državnog odvjetništva na koncu nije desilo.
Nakon što je šira javnost, poslije Dobronićevog izbora, preko intervjua u Jutarnjem listu vidjela ponovljene stavove o navedenoj temi, desnica je prionula očekivanoj histeriji, rukovodeći se jednim te istim tezama o pozdravu koji je ponovo ušao u upotrebu u Domovinskom ratu te sličnim frazama koje osobe s trunkom intelektualnog poštenja odavno zaobilaze. Desnica u Hrvatskoj, kao što je također poznato, najvećim dijelom ne spada u kategoriju potonjih. I nije samo problem u njima. Prošle godine, naime, njihova je logika ušla u jednu od najvažnijih odluka koju su suci Visokog prekršajnog suda ikada donijeli, kao opravdanje za davanje svojevrsnog imuniteta Marku Perkoviću Thompsonu i ustaškom uvodu u njegovu pjesmu “Bojna Čavoglave”.
Sudovi tvrde da Thompson ne remeti javni red i mir (Foto: Luka Stanzl/PIXSELL)
Što u tome kontekstu znači Dobronićev program? Mijenja li on išta od postojećeg stanja, u kojem se fašistička krilatica gdjekad sankcionira, a nekad ne dospije ni do suda prvoga stupnja? Je li Dobronićev programatski nastup svojevrsno obećanje i konačni početak sudbenog obračuna s najpoznatijim simbolom normalizacije fašizma u suvremenoj Hrvatskoj? Dobronić je došao na čelo najmoćnijeg suda u državi koji nikada nije imalo priliku oglasiti se po pitanju ovog pozdrava. Da se njega pita, dakle, odluka bi bila definitivno osuđujuća. Ona bi samim time dobrim dijelom obvezala sudove nižeg stupnja da po njoj postupaju te da osuđuju ustaški pozdrav. Po mišljenju pojedinih pravnih stručnjaka, doduše, to se trebalo činiti i dosad s obzirom na jasne naputke Ustavnog suda koji je sporni pozdrav okarakterizirao protivnim Ustavu Republike Hrvatske.
Dobronić se prije nekoliko dana također referirao na mišljenje Ustavnog suda, dodajući da smatra kako zbog toga nisu potrebna nova zakonska rješenja na temelju kojih bi sudbena vlast trebala biti nivelirana u potpunosti. Stvari, opet, nisu tako jednostavne. Ako je izgon pozdrava “Za dom spremni” iz javnog prostora doista civilizacijsko pitanje, onda Hrvatska i dalje životari u pećini.
Na djelu je situacija u kojoj Vrhovni sud preuzima čovjek koji pozdrav “Za dom spremni” naziva isključivo ustaškim, navodi njegovu jasnu protuustavnost te ga, štoviše, diže onkraj Ustava, kao bazičnu (anti)civilizacijsku činjenicu
Poznat je historijat legitimiranja insignija u grbovima boračkih postrojbi iz zadnjega rata. Njih je politički delegirano Vijeće za suočavanje s prošlošću prije četiri godine faktički ekskulpiralo od eventualnih budućih zakonskih rješenja, predlažući da se ono može izlagati u posebnim komemorativnim prilikama. Takvih je dana, kao što je također poznato, napretek. Rasprostranjeni su diljem godine u smislu obilježavanja događaja iz Domovinskog rata. Preporuke su po tom pitanju neprecizne. Ustaški pozdrav nije izričito uglavljen u zakone pa njegovo korištenje i sankcioniranje ovisi o sudačkim procjenama. Ono varira od događaja do događaja. Nekad se karakterizira kao poticanje na mržnju i diskriminaciju, najčešće se opisuje i sudi kao remećenje javnog reda i mira. To je, među ostalim, bio povod Židovske općine da prije pola godine inicira nadopunu Kaznenog zakona u kojoj su tražili apsolutnu zabranu svih simbola fašizma, uključujući i one koje koriste veterani pod opravdanje da su uredno registrirali svoje pečate i grbove s pozdravom “Za dom spremni”. Vlada Andreja Plenkovića, međutim, zasad je nezainteresirana za izglasavanje takvih promjena. Odluka nije politički oportuna. Dapače, ona je zbog popularizacije fašističke krilatice među veteranima gotovo pa nezamisliva.
Osim HOS-a, tu je problem Marka Perkovića Thompsona i njegovog glazbenog opusa. Praksa je zadnjih godina bila raznolika. Policija bi ga prijavljivala, prvostupanjski sudovi bi ga ponekad oslobađali. MUP se ne bi žalio pa je dolazilo do pravomoćnosti presude. Policija ga je potom jednim dijelom prestala prijavljivati. No onda je njegov slučaj – izrazito bitan za aktualne Dobronićeve riječi – preko policijske prijave s jednog koncerta na kojem je uzviknuo “Za dom spremni”, konačno došao do Visokog prekršajnog suda. Tročlano vijeće tamo je, međutim, zaključilo da Thompson nije prekršio javni red i mir. Budući da je isti sud drugoga stupnja u svim prijašnjim navratima u kojima se koristio ustaški pozdrav donio osuđujuće presude, odlučeno je da je narušena ujednačenost prakse.
Zato je sazvana sjednica svih sudaca Visokog prekršajnog suda, na kojoj je preokrenuta dotadašnja osuđujuća praksa, jer su odlučili potvrditi zadnju oslobađajuću presudu svoga tročlanog vijeća. Kolektivno mišljenje koje su amenovali, protiv kojeg je glasalo samo četvero sudaca, predstavlja jednu od najsramotnijih epizoda u neslavnoj tridesetogodišnjoj povijesti hrvatskog pravosuđa. Politizirano više nego što je utemeljeno na pravu, uz prstohvat proustaškog historijskog revizionizma i nacionalističke patetike, izdano je opširno priopćenje o odluci za koju je ruke dignulo većina sudaca. Ako je Dobronić pričao o civilizacijskim tekovinama, suci su ovdje ustašku simboliku nastojali civilizirati provlačeći je kroz filtar Domovinskog rata. U najvažnijem dijelu te odluke većina se složila da Thompson u konkretnom slučaju na konkretnom koncertnom događaju nije remetio javni red i mir zato što posjetitelji koncerta nisu bili uznemireni jer su mogli očekivati uzvikivanje tog pozdrava, standardnog dijela njegovog izvođačkog repertoara. Nakon ovakvog stava višeg suda, niži će sudovi, uključujući policiju, ubuduće još više razmisliti o smislenosti podizanja prijava protiv Thompsona.
“Po istoj logici, grupa Bad Blue Boysa koja je u Kustošiji razvila transparent 'jebat ćemo srpske žene i djecu' nije prekršila zakon jer se oni koji su sudjelovali u takvom događaju nisu osjetili uznemireni porukom koju su poslali”, poručili su u podnesku Antifašističke lige, koja je prošle godine zamolila DORH da Vrhovnom sudu podnese zahtjev za zaštitu zakonitosti ovakve odluke. Manevar predstavnika civilnog društva koji su proslijedili takvu zamolbu jedinom tijelu koje po zakonu može slati zahtjeve o zaštiti zakonitosti najvišem sudu u Hrvatskoj nije naišao na očekivani odgovor. Nakon više od sedam mjeseci čekanja, iz DORH-a su priopćili da neće poslati zahtjev Vrhovnom sudu. Poručili su da ovdje nije bila riječ o sudbenoj povredi zakona, nego o utvrđivanju činjeničnog stanja: Thompson, naime, po odluci suda nije prekršio članke prekršajnog zakona za koje ga se teretilo. DORH-ovo obrazloženje na koje se čekalo mjesecima zanimljivo je usporedi li se s nekim drugim slučajevima koje su marno slali na ocjenu zakonitosti Vrhovnom sudu. Najmanje devet puta upućivali su im zahtjev da ocijene je li sukladno zakonu otkrivanje informacija o tome koga kreditira Hrvatska banka za obnovu i razvoj u državnom vlasništvu. Iako je Vrhovni sud još 2018. godine donio stajalište da zakon nije povrijeđen i da građani imaju pravo znati rečene informacije, DORH faktički do danas nije prestao zatrpavati Vrhovni sud istim zahtjevima, nadajući se drugačijem ishodu. Utoliko se vrijedi zapitati zašto nije poslana i inicijativa Antifašističke lige, pa da onda Vrhovni sud odluči o valjanosti zahtjeva.
Prizor s nedavnog Thompsonovog koncerta u Našicama (Foto: Dubravko Petrić/PIXSELL)
Kolektivno mišljenje sudaca Visokog prekršajnog suda, koje iz DORH-a nisu proslijedili istoj sudskoj instanci zbog opisanog obrazloženja, doneseno je u lipnju prošle godine. Iako su nam iz navedenog suda rekli da ne vode statistiku prema kriteriju činjeničnog opisa pa da zbog toga ne mogu odgovoriti je li od tada do danas na njihov sud došla ijedna presuda nižeg stupnja zbog uzvika “Za dom spremni” u bilo kojem kontekstu, neslužbeno smo saznali da u tome razdoblju nije zaprimljen nijedan predmet takve vrste.
Aleksandar Maršavelski drži da je u ovom trenutku realnije očekivati da će se, umjesto ili prije mišljenja Vrhovnog suda, inicirati promjena zakona koja bi apsolutno zabranila “Za dom spremni”
U svakom slučaju, pitanje je hoće li Thompson nakon takve odluke ikada više završiti na Visokom prekršajnom sudu. Iz DORH-a su nam, pak, odgovorili da su oko pozdrava “Za dom spremni” u konkretnom slučaju Thompsonova koncerta već donijeli mišljenje koje ne planiraju mijenjati. Nisu, međutim, dali odgovor na pitanje jesu li mimo toga slučaja zaprimili zahtjeve za podnošenje zaštite zakonitosti vezano uz bilo koje druge presude koje se odnose na pozdrav “Za dom spremni”.
Docent na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu Aleksandar Maršavelski kaže Novostima da se i dalje može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti vezano uz onu odluku Visokog prekršajnog suda, čime bi teoretski moglo biti osporeno i pravno shvaćanje te sudske instance o primjeni prava u konkretnom slučaju. No slaže se da ni to nije realno za očekivati s obzirom na to da DORH smatra da ovdje nije bio sporan zakon, već činjenice. Podsjeća, međutim, da je Visoki prekršajni sud “zaključio da se ovdje radi o pitanju primjene zakona u smislu čl. 40. Zakona o sudovima pa je sazvao opću sjednicu da se odluči o tom pravnom pitanju”.
– Podnošenjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti bi se indirektno napala i ta odluka opće sjednice Visokog prekršajnog suda – veli Maršavelski.
Ako bi slučaj na koncu došao do Vrhovnog suda, to bi po njemu imalo značajni efekt na praksu ostalih sudova.
– Premda prekršajni sudovi pa ni Visoki prekršajni sud nisu vezani stavom Vrhovnog suda u ovom predmetu, odluka po zahtjevu za zaštitu zakonitosti bi u ovom specifičnom predmetu imala jak utjecaj na prekršajnopravnu praksu – pojašnjava Maršavelski.
Pod uvjetom, dakako, da vijeće suda koji je preuzeo Dobronić gaji isto mišljenje poput njega. Iako naredna informacija ne znači puno kada je riječ o pozdravu “Za dom spremni”, valja podsjetiti da je za Dobronića, prije saborske većinske potvrde, od 31 suca Vrhovnog suda glasalo samo njih četvero. Nisu mu dali većinsko povjerenje pod obrazloženjem da “ne može uspješno biti na čelu najvišeg suda u Republici Hrvatskoj”.
Kratki rezime političko-pravosudnog tretmana usklika “Za dom spremni” pokazuje da se na putu hvalevrijedne Dobronićeve izjave o ustaškom pozdravu koji je apsolutno neprihvatljiv u svakom slučaju nalaze razne sudske instance, državno odvjetništvo i višegodišnja nevoljkost da se ovo pitanje konačno zakonski uredi. Maršavelski drži da je u ovom trenutku realnije očekivati da će se, umjesto ili prije mišljenja Vrhovnog suda, inicirati promjena zakona koja bi apsolutno zabranila “Za dom spremni”. Za koncept moralnog relativizma koji je Dobronić naglasio u svom programu, taj je put, međutim, potencijalno i najopasniji. Dođe li do izmjena zakona koje će ići u smjeru zaokruženih zabrana, izvjesno je da će HDZ iz toga izostaviti HOS, a posredno možda i Thompsona.
