Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, odnosno njegove Stalne službe u Pakracu, Republika Hrvatska jučer je proglašena odgovornom za neimovinsku štetu koju je Đorđe Gunjević pretrpio kao žrtva ratnog zločina u Pakračkoj Poljani. Gunjević, koji je preminuo u lipnju prošle godine, u ratu je obnašao dužnost pomoćnika povjerenika Vlade RH za Pakrac, a šira javnost za njega je doznala nakon uspješne evakuacije preko 300 bolesnika i liječnika iz tamošnjeg Medicinskog centra krajem rujna 1991. No već 11. listopada 1991. Gunjević je, prilikom traženja pomoći za evakuirane bolesnike u Kutini, zatočen u zloglasnom logoru u Pakračkoj Poljani. Tamo su ga šest dana zlostavljali pripadnici pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova pod zapovjedništvom pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Tomislava Merčepa, koji je preminuo u studenom ove godine.
Po dovođenju u logor, Gunjevića su vrijeđali po nacionalnoj osnovi, poručivši mu da "jebu Vladu koja Srbina četnika imenuje za pomoćnika povjerenika", te ga pretukli, slomivši mu tri rebra, dok su dva napukla. Nakon otprilike sat vremena mučenja došao je Merčep koji ga je ispitivao o njegovoj ulozi u Pakracu i nekim osobama iz tog grada, a na kraju je poručio stražarima da ga ne diraju. No to ga nije spasilo od svakodnevnih ponižavanja i zlostavljanja, koja su podrazumijevala spajanje na strujni induktor te tjeranje da diže ruku na ustaški pozdrav.
"Odlučujući o visini naknade za pretrpljene fizičke bolove sud je imao u vidu okolnosti u kojima su Đorđu Gunjeviću nanošene ozljede, činjenicu da je cilj upravo i bio nanijeti osobi što veću i neprekidnu bol (…) odnosno da se radi o namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda, da je zbog težine bolova koje je trpio i načina nanošenja za vrijeme zatočeništva pomišljao na suicid", navodi se u presudi sutkinje Dobrile Krajnović, kojom je djelomično prihvaćen zahtjev tužitelja.
Naime, u tužbi protiv RH, koju je nakon Gunjevićeve smrti nastavila voditi njegova kćer Mirela Gunjević Delišimunović, zatražena je isplata neimovinske štete u iznosu od 300.000 kuna. No Općinski sud u Bjelovaru na kraju je naložio državi do Gunjevićevoj nasljednici zbog fizičke i psihičke boli te straha koji je njen otac pretrpio zbog zatočenja u Pakračkoj Poljani isplati 90.000 kuna i pripadajuće kamate.
"Nesumnjivo je da je Đorđe Gunjević trpio dugotrajan strah vezan za sam štetni događaj i to za strah za vlastiti život, da je strah jakog intenziteta trpio šest dana, srednjeg intenziteta 15 dana i manjeg dva mjeseca"
"Nesumnjivo je da je Đorđe Gunjević trpio dugotrajan strah vezan za sam štetni događaj i to za strah za vlastiti život, da je strah jakog intenziteta trpio šest dana (tijekom boravka u zatočeništvu), srednjeg intenziteta 15 dana i manjeg dva mjeseca. Da je otac tužiteljice trpio strah i nakon puštanja iz zatočeništva utvrđeno je i analizom iskaza tužiteljice koja navodi da je otac zbog straha i osjećaja da ga stalno netko prati htio otići što dalje, da godinama nikome nije govorio o onome što to je doživio u zatočeništvu, da se tek poslije nekoliko godina od zatočeništva počeo uključivati u civilne udruge, da je o proživljenim događanjima napisao knjigu. Odlučujući o naknadi za pretrpljeni strah sud je posebno imao u vidu da je isti doživljavao strah bojeći se za vlastiti život, a da je pravo na život najosnovnije od svih čovjekovih prava", stoji u presudi na koju postoji mogućnost žalbe.
Pravo na naknadu štete obitelj Gunjević je ostvarila temeljem pravomoćne presude kojom je Tomislav Merčep osuđen na sedam godina zatvora jer kao zapovjednik postrojbe poznate kao merčepovci nije spriječio ubojstva i mučenja srpskih civila. Tokom tog postupka, koji je okončan 2017. godine, ispitano je 11 preživjelih zatočenika iz Pakračke Poljane, među kojima i Đorđe Gunjević. O strahotama iz logora posvjedočio je i u svojim dnevničko-memoarskim zapisima "Evakuiran u Pakračku Poljanu".
"Maltretiranje i tortura su išli toliko daleko da se ljude ponižavalo na najgori način, kao na primjer da se pritvorenici šamaraju između sebe, da jedan drugom 'puše' i na sve moguće druge načine, uključujući i sklapanje tobožnjih ugovora o prodaji neke imovine. Bio sam na ivici živčanog sloma, spreman da me ubiju samo da se te strahote okončaju. Moj um nije mogao prihvatiti sve ono što nam je činjeno u ime neke ideje ili ne znam čega. Bilo je užasno gledati kako po naređenju pritvorenici - logoraši, ugledni građani i ozbiljni ljudi, šamaraju jedan drugog dok se u isto vrijeme netko smije i uživa u neljudskom postupanju", napisao je u knjizi koja je 2010. objavljen u izdanju Centra za suočavanje s prošlošću - Documenta.
Gunjević, koji je nakon izlaska iz logora obolio od dijabetesa, a nikada mu nije vraćena veća svota novca i osobni dokumenti koje su mu merčepovci oduzeli prilikom uhićenja, 2017. je pravo na naknadu štete pokušao ostvariti mirnim rješenjem spora s Državnim odvjetništvom. Budući da je njegov zahtjev odbijen, iste je godine podigao tužbu čiji epilog nisu dočekali ni on niti zapovjednik njegovih mučitelja, Tomislav Merčep.
U slučaju da je Merčep poživio, država bi od njega imala pravo naplatiti odštetu koja će pripasti Mireli Gunjević Delišimunović. Ovako će taj iznos biti isplaćen iz proračuna, baš kao što je bio plaćen i dio Merčepove obrane te njegov boravak u Krapinskim Toplicama za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne.
