Što vama osobno i Udruzi porodica nestalih i ubijenih lica Protiv zaborava, čija ste predsjednica, znači SNV-ova Nagrada Diana Budisavljević koju ste nedavno dobili?
Ponosna sam na to priznanje jer nosi ime po izuzetnoj ženi koja se u Drugom svjetskom ratu borila za pravdu i humanost spašavajući djecu: ono je počast meni i našem udruženju stoga što se i mi borimo za human pristup i odnos prema svim žrtvama, bez obzira na njihovu nacionalnost. Nažalost, članstvo Udruge se posljednjih godina osulo, mnogi su stariji pomrli i sada nas je tek tridesetak. Od toga nas je svega desetak kontinuirano aktivnih, spremnih uvijek odazvati se pozivima na sastanke i na komemoracije; ostali nam se tek povremeno pridružuju. Najviše je naših članova u Vukovaru i u okolici Knina.
Mislite li da je Protiv zaborava dobar sugovornik drugim nevladinim organizacijama, ali i državnim institucijama?
Smatram da smo poželjni suradnici Documenti i drugim sličnim NVO-ima, čemu u prilog ide i prijašnja suradnja za koje smo proputovali gotovo sva područja bivše Jugoslavije. Što se pak Vlade RH tiče, tijekom izrade Zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata dvaput smo se sastali s ministrom Tomom Medvedom: s te su nam strane tumačeni zakonski prijedlozi, ali nismo izravno sudjelovali u izradi kao članovi za to oformljene komisije.
A kako komentirate masovnost arbitražnih odluka o dodjeli odšteta civilnim žrtvama rata u kojima se ljudima nedokazano pripisuje neprijateljsko djelovanje pa su njihovi zahtjevi odbijeni?
Odštetu je dobilo jako malo civila srpske nacionalnosti; ja sam je, primjerice, dobila jer mi je 1991. u Novskoj ubijen muž, dobila ju je je moja rođakinja kojoj su ubijeni suprug, brat i snaha te još neki ljudi koje znam, ali je do danas nije dobio nitko iz Vukovara jer stalno se traže neki dodatni dokumenti. Tako nam se nedavno javila žena iz vukovarske okolice koja se za odštetu raspitivala u Osijeku, gdje joj je rečeno da je njezin zahtjev još na sudu. Dakle, ljudi čekaju i po godinu dana, a rješenja ne dolaze, ni negativna ni pozitivna. To mnogima najteže pada, jer je od kraja rata prošlo gotovo trideset godina, a za to vrijeme nisu dobili nikakvu naknadu za svoje stradanje ni za žrtvu svojih bližnjih. Brojni ljudi, sad već u poznim godinama, neće nikakvu odštetu ni dočekati, a doista nije ni pravedno ni humano da se njihove žrtve bilo kako omalovažavaju, pogotovu ovako besmislenim iščekivanjem.
Ipak, Vlada RH je usvojila prijedlog da se otpišu dugovi i troškovi parničnih postupaka vezanih uz rat?
Usvojeni je prijedlog potpuno nepravedan i to na više razina. Primjerice, ljudima koji su poput mene plaćali sudske pristojbe i troškove prije 16-17 godina, taj će novac možda jednom i biti vraćen, ali im na njega neće biti obračunata nikakva kamata; možete zamisliti što je meni značilo kad mi je od 1.600 kuna tadašnje mirovine otprilike jedna trećina oduzimana za sudske pristojbe i parnične troškove. A da mi sada i vrate taj novac, bez kamata bi on bio bezvrijedan, uglavnom radi inflacije i pratećih poskupljenja. S druge strane, onima koji su činili zlo 'oprašta se' i po par desetaka tisuća eura.
Zastoj vezan uz ekshumacije i identifikacije ratnih žrtava je evidentan?
Da, tu nema nikakvih pomaka, premda bi to moralo biti najvažnije i prvorazredno humanitarno pitanje. Nažalost, nije tako, a sve dok Srbija i Hrvatska ne uspostave normalniji kontakt neće biti vidljivih pomaka. Jako je malo posmrtnih ostataka ratnih žrtava do sada ekshumirano i identificirano. Razlog tomu najviše vidim u politici, odnosno u nedostatku volje. Ekshumirani su uglavnom ostaci stradali u Bljesku i Oluji, ali njihove porodice i nasljednici mahom ne žive ovdje nego u BiH ili Srbiji; s njima je kontakte održavalo udruženje Suza, preko kojeg su porodice žrtava doznavale kad treba doći na identifikaciju. No posljednjih godina Suza nije dobivala takve obavijesti. Obavještavalo se tek članove porodice, pa im udruženje nije bilo u mogućnosti čak ni podršku pružiti.
