Tridesetog avgusta obilježen je Međunarodni dan nestalih. Iako mnogi političari ističu da će puni mir na prostorima bivše Jugoslavije biti osiguran onoga trenutka kada se bude znala sudbina i posljednje osobe s popisa nestalih, po dosadašnjoj praksi to je gotovo nemoguće. Pitanje nestalih jest jedno od najvažnijih političkih pitanja, ali u njegovom rješavanju ne smije biti politike, to jako dobro znaju porodice nestalih.

Na nedavnom susretu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Aleksandra Vučića jedna od točaka potpisane Deklaracije, upravo je bio problem nestalih. ‘Nažalost, na nivou bilateralnih razgovora sve i ostaje. Sam proces je ispolitizovan i ovisi o trenutnoj političkoj volji. Mi kao porodice smo podređene, jer nije uspostavljen isti tretman prema svim žrtvama i što moramo uvijek ulagati napor da se uvažavaju i srpske žrtve. Samo to bilateralno pominjanje nestalih, iznova povređuje porodice koje to najmanje zaslužuju…’, govori Dragana Đukić, predsjednica Udruženja nestalih ‘Suza’ iz Beograda i dodaje da je proces traženja nestalih godinama usporen, ali da je ove godine tempo ekshumacija i identifikacija osobito blokiran.

- Na godišnjem nivou u posljednjih pet godina, pronalazio se identitet od 50 do 60 nestalih lica. Od decembra prošle godine do danas, niti jedna osoba nije identificirana, niti imamo najave da će ih uskoro biti. Period je godišnjih odmora, a uskoro će doći zima. Razočarani smo i ne možemo da vjerujemo da može biti gore nego što je bilo do sada, kaže Dragana Đukić.

- Sa hrvatskim udrugama imamo suradnju na regionalnom nivou. Sa naše strane nemamo problem komunikacije i saradnje, ali pitanje je koliko oni žele da sa nama sagrađuju, ističe Dragana Đukić i napominje da bez obzira tko je bio pobjednik, tko poražen, po tragici nestalih - svi su izgubili. Suosjećanje i razumijevanje žrtvama nestalih hrvatske nacionalnosti pružili su iz udruge porodica nestalih Srba ‘Protiv zaborava’ koje djeluje u Hrvatskoj, čiji su predstavnici učestvovali nekoliko puta i u vukovarskoj koloni sjećanja.

- Išla sam iz svog osobnog uvjerenja da treba pružiti ruku pomirenja, spojiti srpske i hrvatske žrtve, davati im jednaki pijetet. U koloni sjećanja bila sam u mislima sa svim žrtvama bez obzira na naciju i vjeru. Ali tu kraj nas, u toj istoj koloni bili su i ljudi koji su došli sa drugačijim uvjerenjem, čak i namjerom da vrijeđaju drugog. Čak sam se u pojedinim trenucima osjećala jako tužno slušajući dobacivanja da nama predstavnicima srpskog naroda u toj koloni sjećanja nije mjesto, priča predsjednica Udruženja porodica nestalih ‘Protiv zaborava’ Marica Šeatović. Ističe da se po pitanju nestalih srpsko udruženje u Hrvatskoj ignorira u širokom krugu.

- Najžalosnije je što nas ne uvažavaju ni državne institucije. Ne znamo ni kada, ni gdje se dešavaju ekshumacije, ne znamo ni kada su identifikacije u Zavodu za sudsku medicinu na zagrebačkoj Šalati, ne znamo ni koliko je identificiranih. Doznajemo podatke tek iz medija, i to bosanskih i srbijanskih. U Hrvatskoj se ekshumacije i identifikacije odvijaju u nekoj tajnosti, daje se do znanja da su uglavnom u ratu devedesetih nestajali građani hrvatske nacionalnosti, govori Marica Šeatović o podjeli na ‘naše’ i ‘vaše’ koja je aktualna i pored toga što su spiskovi nestalih sjedinjeni bez naznačene nacionalne pripadnosti.

- Cilj je prikazati da su žrtve rata samo hrvatske nacionalnosti i da se ne vidi koliki je zločin napravljen nad srpskim stanovništvom. Nama nije u cilju da uvećavamo broj jer i jedna žrtva je previše. U našoj bazi imamo oko 1.800 imena lica koja se vode kao nestala, a od toga oko 280 lica se nalazi na poznatim lokacijama. Roditelji umiru čekajući da se slučaj njihovog nestalog djeteta riješi. Nažalost, mnogi ne dočekaju taj dan istine. Ali mi koji živimo ne damo da naši nestali nestanu u javnom zaboravu, navodi Šeatović.

Također, mnoge porodice koje su identificirale svoje nestale, ostaju uskraćene za bitnu informaciju kako su stradali njihovi očevi, majke, djeca… Naime, u zapisniku o identifikaciji, koji dobivaju obitelji žrtava, kao uzrok smrti najčešće se navodi - rat. Obitelji ne mogu saznati punu istinu o uzrocima smrti svojih najmilijih jer takva kvalifikacija nema nikakvu pravnu težinu na sudu, niti išta govori o karakteru počinjenog zločina. Državno odvjetništvo u sudskim procesima za ratne zločine počinjene nad Srbima slabo koristi dokazne materijale s ekshumacija u čijim su slučajevima predmeti još uvijek u predistražnoj fazi ili je ‘istraga u tijeku’. To dovodi do prakse da su na rijetkim sudskim procesima za ratne zločine počinjenih nad Srbima dokazi slabi: materijalnih je jako malo, a vojna dokumentacija gotovo da ne postoji ili se do nje ne može doći. U takvim okolnostima sudski procesi temelje se na svjedočenjima osoba starije životne dobi čiji iskazi često nisu vjerodostojni ili potiču iz druge-treće ruke.

- S protokom vremena, situacija samo postaje gora. Posebno je sramotno što obitelji žrtava umjesto pravde počesto dočekaju samo rješenja za naknadu sudskih troškova u izgubljenim parnicama za naknadu štete. Vremena za obitelji nestalih sve je manje. Mnogi nestali zauvijek će ostati nestali. Ostat će bez imena i prezimena na grobu kao da nikada nisu ni živjeli, a svatko zaslužuje taj dostojan pokop. Mnogima to odgovara. Jer ako nema tijela, nema ni zločina. Da bar negdje na Balkanu, poslije ratnog ludila devedesetih, postoji neko mjesto ili park gdje bi obitelji nestalih, bez obzira na naciju i vjeru, mogle doći i dostojanstveno zapaliti svijeću svojim najmilijima. Jer na kraju krajeva svi smo mi samo ljudi od krvi i mesa i sve nas isto boli. Samo što se ti bolovi slabo čuju, reći će na kraju Marica Šeatović.