Sad već tradicionalno, na godišnjicu "Oluje", održana je konferencija za novinare u organizaciji Udruženja porodica nestalih i poginulih "Suza", žrtve su ponovo imale priliku da medijima ispričaju svoju priču, što je rekla Dragana Đukić, predsjednica udruženja: "Ponovo se povređuju pričajući po ko zna koji put šta im se desilo, ne štedeći sebe."

Nekako se sve, što se interesa medija, sabije u tih par dana, a problem su svi oni ostali kad su porodice same, kad očekuju neke rezultate, a njih, kako je istaknuto i na konferenciji, nema.

- Na žalost u odnosu na prošlu godinu nema pomaka u procesu ekshumacija i identifikacija. Proces je u zastoju, istakla je Đukić koja je navela da različiti pogledi na dešavanja iz 90-ih utiču na nespremnost za suočavanje, "što ne doprinosi pomirenju, a posebno bržem rešavanju sudbine nestalih lica."

- Proces ekshumacije je usporen jer se pitanje politizuje. Iz godine u godinu sve je manje rezultata. Porodice su učinile sve, prijavile nestanak, dale krv za DNK analizu. Šta im ostaje, pita se ona ali i daje odgovor koji nije ohrabrujući:

- Da čekaju. Preostaje im samo nada.

Posebno je istakla da je Hrvatska jedina zemlja u regiji koja ima poznata i registrirana mjesta od strane Haškog tribunala koja i ne spori pa se pita kako očekivati da pronađe nepoznata.

Jedan od žrtava, za čija se tijela zna gdje se nalaze, je i Petar Boromis čija kćerka, Radmila Krstić je to navela na ovoj konferenciji. Istakla je da se njen otac još vodio kao nestao nakon što se 5. avgusta 1995. "desio proboj na Suvoj Međi od strane Armije BiH"

- Toga dana zarobljeni su njih četvorica. Postoje snimci na kojima se jasno vidi da su uhvaćeni živi i na najgori zverski način mučeni. Jasno se vide i počinioci zločina. Od samog događaja mi znamo gde su ostala tela. Ja sam primer gde su poznate sve činjenice a nema dobre volje da se reši slučaj samo zato jer su ovo ipak samo srpske žrtve", zaključila je ona.

(Foto: uns.org.rs)

Istoričar Milan Gulić je naglasio da ako je ijedna populacija i dalje u ratu, onda su to porodice nestalih:

- Mogu da kažem da su porodice nestalih jedni od najvećih stradalnika ratova, ali i da su to ljudi koji žive na nekoliko kolosijeka – u stalnom traganju i neizvjesnosti za posmrtnim ostacima, a sa druge strane pokušavaju da žive život jer je to obaveza i dužnost. Pokazale su dostojanstvo koje ne bi trebalo da im bilo ko oduzima, kazao je on te izrazio nadu da će Hrvatska ipak shvatiti da u istraživanju grobnica nema elementa ugrožavanja međunarodnog položaja.

- Neće se ništa promijeniti ukoliko i hrvatski državni organi ne pomognu da konačno nestali pronađu svoj smiraj. Ovo je ipak samo pitanje ljudskosti, zaključio je.

O problemu u komunikaciji u rješavanju sudbine nestalih pričao je Veljko Odalović, predsjednik Komisije za nestala lica. Precizirao je da se od 9784 nestale osobe, koliko ih je pobrojao Međunarodni komitet crvenog križa, 1926 lica vodi kao nestalo u Republici Hrvatskoj.

A tu se nadovezujemo i sa onim što je rekla Dragana Đukić koja je naglasila da na Institutima za sudsku medicinu godinama oko 900 tijela čeka na identifikaciju.

- Porodice su umorne od čekanja i za njih nisu prihvatljivi nikakvi izgovori. Oni hoće i traže rezultat, istakla je ona te dodala da nema ni optuženih za zločine, ili ako ih ima kazne nisu adekvatne, navela je.

Porodice su sve starije i sve ih je manje živih i najteže im je u tom međuprostoru, između dvije godišnjice kad se, kako je Dragana Đukić rekla, "ništa ne dešava". O tome šta u udruženju "Suza" rade ne bi li premostili taj međuprostor pisali smo u više navrata.

A zašto to rade?

- Trudimo se da svaku žrtvu zabilježimo, ali ne kao brojku. Nema ništa teže za porodicu nego da joj član bude statistički podatak, rekla je Dragana Đukić i nastavila:

- Sve što smo izgubili smo nadoknadili, ali ne možemo uspomene, fotografije. Važno je da ih prikupimo da se vidi da su to bili obični ljudi željni života, koji su na ovaj ili onaj način gurnuti u rat. Veoma je važno da ostavimo trag za buduće generacije, a najviše bismo voljeli da to bude dostojanstven memorijal, da ne strahujemo šta će biti sa tim kad ne bude nas, srodnika direktnih žrtava, objasnila je ona na kraju konferencije koja je nosila naziv "Nemamo pravo na zaborav".