S vremena na vrijeme u hrvatskoj javnosti pojavi se tema ratne odštete od Srbije. Kao top-tema izvlači se pred svake izbore, a kako teče pristupanje Srbije Europskoj uniji, sve češće se podgrijava kao hrvatski uvjet susjedima. U aktualnom političkom nadmetanju gubi se jednostavna računica koja kaže da je realna ratna šteta za sve žrtve posljednjeg rata mnogo veća od one isplaćene putem raznih obnova objekata te odšteta za žrtve i njihove obitelji. Hrvatska i srpska strana polovinom devedesetih formirale su komisije za popise i procjene ratnih šteta. U toj jednadžbi ratnih odšteta, po tadašnjoj hrvatskoj kalkulaciji, Srbija bi trebala platiti Hrvatskoj 32 milijarde eura, dok bi po srpskim podacima, Hrvatska Srbiji trebala nadoknaditi 40 milijardi eura za uništenu imovinu Srba u Hrvatskoj.
Ratnu odštetu od Srbije ovih je dana aktualizirao Josip Kompanović iz Zajednice povratnika Hrvatske. Štoviše, najavio je kolektivne tužbe protiv Republike Hrvatske zbog nedovoljnog činjenja i pritisaka na Srbiju po ovom pitanju. ‘Hrvatska još nije donijela Zakon o naknadi ratne štete što je navedeno i u Sporazumu o normalizaciji odnosa između tadašnje Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske 1996. godine. Dodatni motiv za pokretanje kolektivne tužbe je činjenica da protekom vremena određene temeljne odrednice zastarijevaju’, naveo je Kompanović.
Problem ratne štete i političkog profitiranja na račun svih žrtava rata još od devedesetih prati Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava.
- Srbiju se za ratnu odštetu jedino može tužiti na Međunarodnom sudu u Haagu koji nije opterećen nekim neprikosnovenim ideološkim ogradama kojima se nalaže da je izvršena isključivo agresija, jer sukob devedesetih svakom objektivnom promatraču izgleda kao građanski rat. Svatko ima pravo tužiti, ali to nije najkonstruktivniji oblik rješavanja problema. Nisam siguran kakav bi bio ishod tužbe protiv Srbije na Međunarodnom sudu, jer Srbija tada nije postojala kao država. Ne znam tko bi u tom procesu dobio, a tko izgubio - ističe Pusić.
Da tema ratne štete služi isključivo za jačanje pregovaračkih pozicija u otvorenim pitanjima u odnosima sa Srbijom i za skupljanje političkih poena na domaćem terenu, smatra saborski zastupnik SDSS-a Boris Milošević.
- Treba se samo sjetiti tužbe za genocid protiv SRJ koja je unaprijed bila osuđena na neuspjeh. Od tog postupka na kraju su materijalnu korist izvukli razni strani konzultanti svojim visokim honorarima čija isplata i visina ne ovise o uspjehu tužbe. Žrtve su ostale kratkih rukava. Realno nema pravne mogućnosti tražiti od Srbije naknadu ratne štete niti neka kolektivna tužba protiv Hrvatske ima pravnog utemeljenja - kaže Milošević.
- Dužnost je države da pomogne svim svojim građanima koji su pretrpjeli ratnu štetu. Kada bi bilo dobre volje, sve bi bilo moguće riješiti. Naši građani, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ispaštali su u ratu devedesetih i nitko im ne može nadoknaditi štetu koju su pretrpjeli. Ali mogli bismo ih barem osloboditi bešćutnosti i hladnoće države, da izađemo jedni drugima ususret. To bi radile razumne vlade u razumnim državama. Nažalost, pretpostavka da se radi o takvim vladama nije uvijek zadovoljena u našem slučaju. Na kraju se pitanje ratne (od)štete upotrebljava za homogeniziranje desnog dijela biračkog tijela na hrvatskoj i na srpskoj strani, bez želje da se taj problem riješi. Vrijeme prolazi, generacije se smjenjuju, a ratna šteta ostaje - govori Zoran Pusić.
