Novosti su u prethodnom broju objavile reakciju Jasne Baštić na moj prikaz njene knjige "Odlazak u noć", tiskan u broju 1260 od 9. veljače i naslovljen "Noć krvi i krivnje". Autorica tvrdi da sam "pogrešno interpretirao ili previdio smisao i osnovnu, eksplicitno navedenu namjeru (…) koja stoji u uvodu knjige". Riječ je o memoarima Zvonimira Zakošeka, jednog od zapovjednika pričuvne postrojbe MUP-a predvođene Tomislavom Merčepom, koje je Baštić napisala temeljem dvadeset godina razgovora s protagonistom. Pripadnici spomenute postrojbe u Pakračkoj su Poljani i Zagrebu tijekom jeseni 1991. ubili više desetaka civila te još niz drugih opljačkali i zlostavljali. U optužnicama zagrebačkog Županijskog odvjetništva iz 1997. i 1998. za te zločine našao se i Zakošek, i to zbog protupravnog lišavanja slobode te iznuda Nikole Peleša i Branka Velagića.
Njegov proces je 2011. obustavljen, a Zakošek je na suđenju Merčepu ustvrdio kako je otišao u zastaru. Spomenute optužnice Baštić u knjizi uopće ne spominje. Iako u reagiranju navodi da su joj poznate, u knjigu ih nije uvrstila jer je "slijedila one događaje i situacije koji su proizveli psihološka traumatična stanja kod sugovornika", odnosno cilj je bio "dokumentirati autentično svjedočanstvo o iskustvu ratnih situacija i njihovom doživljaju koji vodi nastanku PTSP-a i posljedice koje to iskustvo ostavlja". Stoga joj "nikada nije bila namjera podvrgnuti sugovornika 'istražnom postupku', suočavati ga sa sudskim dokumentima i iskazima drugih, i onda tražiti nedorečenosti u njegovim iskazima", nego su njena pitanja bila "oblikovana sadržajima koji su za njega bili relevantni, a sa moje strane važni za razumijevanje prirode posttraumatskog stresnog poremećaja". Autorica podcrtava kako se njeno djelo "ni u kojem slučaju ne bavi traganjem za potpunom, objektivnom istinom o ratnim događanjima i zločinima u Pakračkoj Poljani".
Istina je da su traumatična iskustva i PTSP važna i opširna tema knjige. No reagiranje Jasne Baštić u izravnoj je kontradikciji s tekstom i smisaonom cjelinom knjige. U uvodu na koji se ona poziva kao važni aspekti navode se "psihološki lom osobe s zapovjednom pozicijom" i "problem krivnje zbog počinjenih žrtava". Memoari zaista sadrže nebrojene pasuse u kojima Zakošek preispituje vlastite postupke, ističe moralne dileme i grižnju savjesti. Navodi i da je bio sudski terećen "samo za dogovor za likvidaciju Aleksandra Antića", za što je, tvrdi, 2012. potpuno oslobođen: "Tih dvadeset godina nisam živio". Postavlja se pitanje po kakvoj se logici optužba za taj čin (o kojoj, inače, u meni dostupnim spisima nema traga) u knjigu uklapa, a ona za hapšenje, pljačku i zlostavljanje Peleša i Velagića ne uklapa. Znači li to da su optužbe za Antićevo ubojstvo doprinijele Zakošekovim traumama i razvoju PTSP-a, dok one da je Velagiću prislonio pištolj o glavu tražeći da Hrvatskoj vojsci prepiše vrijednu imovinu nisu?
Ako je u knjigu vrijedno uvrstiti Zakošekove tvrdnje kako mu je "bila muka od tolikog batinanja" zatvorenika, ali da on sam niti itko pod njegovim zapovjedništvom "nije nikada nikog tukao", zar nije bilo važno priupitati muči li ga pomisao na Velagićevu slomljenu čeljust i kralješke, ozljede koje su ovome nanesene, ispričao je istražiteljima, nakon što je uhapšen te predan Zakošeku i njegovim podređenima? Zakošek tvrdi kako ga je poznanstvo s merčepovcima istraumatiziralo toliko da od same pomisli na njih drhti i povraća. Ne bi li bilo zanimljivo upitati ga kako je doživio suđenje Merčepu te zašto je svjedočio u njegovu obranu? Te nedosljednosti logički nije moguće opravdati, naročito u knjizi koja se bavi "psihološkim lomom osobe s zapovjednom pozicijom" i "problemom krivnje zbog počinjenih žrtava".
Tvrdnja Jasne Baštić kako je moje propitivanje vjerodostojnosti sadržaja knjige praćeno "insinuacijom svjesno selektivnog tretmana sjećanja i činjenica radi izmijenjenog prikazivanja stvarnosti i uloge sugovornika" očito je netočna – naime, ona je potvrdila kako je namjerno selektivno tretirala činjenice. Negirajući moju opservaciju kako Zakošek kalkulira s istinom, odgovara kako je to zapravo radila ona. Autorica tvrdi da sam pogriješio time što sam "vlastite profesionalne interese projicirao na samu knjigu i tragao u njoj za činjenicama, biografskim podacima i cjelovitom slikom određenih ratnih događaja", odnosno propustio shvatiti razlog nastanka i svrhu knjige. Kao da Baštić nije posve svjesna osjetljivosti teme o kojoj piše, šireg okruženja, pa i značenja vlastitog teksta. Njega ne određuje autorska intencija, nego objektivni sadržaj djela i njegov odnos prema kontekstu – ovdje prvenstveno povijesnom, društvenom i političkom. "Odlazak u noć" obuhvaća elemente Zakošekovog prijeratnog i poslijeratnog života te uvelike signalizira da je riječ o biografskoj cjelini.
Autorica je veliku priliku da se javno opravdava pružila pripadniku postrojbe koja je počinila brutalne zločine, slika koju on o sebi projicira uključuje i djelomično negiranje vlastite uloge, a tu važnu neistinu ona je poduprla svojim potpisom i autoritetom. Naivno je misliti da se ovo djelo može čitati isključivo kao knjiga o PTSP-u: sam tekst zadao je (i) drugačiji interpretacijski horizont. Ako je htjela objaviti knjigu o traumama ratnog nasilja bez balasta dodatnih kontroverzi, mogla je protagonista anonimizirati te događaje opisati tek načelno ili se u uvodu ograditi kao što to čini sada. I u potonjem slučaju mogle bi se uputiti kritike, ali ona to uopće nije napravila. Time je čitatelje nužno dovela u zabludu, tim opasniju jer je riječ o snažnom djelu. Ustanovljavanje istine o ratnim događanjima nije posao samo "sudskih i istražnih organa, istraživačkih novinara i historijskih instituta", kako ona tvrdi, nego svih koji žele odgovorno doprinijeti društvu. Ne sumnjam u plemenitost autoričinih namjera, međutim, velika je šteta što nije postupila s više opreza i promišljenosti. "Odlazak u noć" je važna i zanimljiva knjiga, koja pruža brojne dragocjene uvide u prirodu rata, ratovanja i ratne traume. Ona, osim toga, do temelja razara tlapnje o "dostojanstvu Domovinskog rata", što predstavlja nemjerljivu društvenu korist. Nažalost, Baštić je vlastitom greškom uvelike zasjenila svoj trud te dijelom potkopala integritet vrijednog rada. S njime nisam, kao što ona kaže, "odbacio dijalog": moji članci svjedoče suprotno.
